Miroslava Vučić, glavna urednica Lumen izdavaštva: Najgore što se uredniku može dogoditi jest da uređuje prema vlastitim predrasudama
Na fotografiji: Miroslava Vučić u razgovoru s našim autorom Bojanom Mušćetom.
Ostanimo doma i ostanimo odgovorni, čitajmo klasike fantastike: J.R.R Tolkiena, Georgea R.R. Martina, Stephena Kinga, Margaret Atwood, Phillipa Pullmana… Njihova djela u obnovljenom ruhu ili novom prijevodu na naše je tržište donijelo Lumen izdavaštvo kojim uspješno pilotira Miroslava Vučić.
Sreli se tako Margaret Atwood, J.R.R. Tolkien, George R.R. Martin (koliko, kvragu, ima tih R.R.-ova u fantasy književnosti?), Stephen King i Phillip Pullman, pa… Ne, ovo nije početak nekog nabrijanog short storyja, niti postkoronični vic, nego – živa istina! Sreli su se u okrilju izdavačke kuće Lumen koja dosljedno prati književne trendove i promptno objavljuje nove romane ili starija djela s novim, osvježenim prijevodima.
Pa je tako Bilbo Baggins za nove čitatelje postao Bilbo Torbar. Zašto, pobogu, objašnjava mi agilna, na sve književne izazove spremna, glavna urednica Lumen izdavaštva Miroslava Vučić.
Novi prijevod Hobita i Gospodara prstenova, u kojemu je Marko Maras preveo na hrvatski na stotine imena, prezimena i toponima koje čitatelji poznaju na engleskom jeziku, iznenadio je mnoge Tolkieniove fanove. Zašto ste se u Lumenu odlučili iznova ih prevesti?
Kasnimo s pravim hrvatskim prijevodom pola stoljeća. Tek se odnedavno zna da je poučen lošim iskustvima s prvim prijevodima Gospodara prstenova na nizozemski i švedski jezik (šezdesetih godina prošlog stoljeća), u kojima su slobodno mijenjana imena likova i mjesta, Tolkien za prevoditelje iz cijeloga svijeta sastavio opsežan leksikon imena s objašnjenjima i prijedlozima.
Od prevoditelja je zatražio da se imena prevode tako da osnova bude prijevodni jezik umjesto engleskoga. Marko Maras je upravo to učinio, poštovao je autorove zahtjeve.
Što to konkretno znači?
Tolkienov je leksikon imena često zakučast, ali počiva na jednome jednostavnom pravilu. Glavni jezik Međuzemlja, 'opći jezik', onaj kojim govore hobiti i većina drugih stanovnika, u izvorniku je engleski. Budući da u prijevodu hrvatski postaje 'opći jezik' umjesto engleskoga, sva imena koja nešto znače na suvremenom engleskome moraju se prema smislu prevesti na hrvatski. To je osnovno Tolkienovo pravilo.
Njegov prethodnik Zlatko Crnković nije se dosljedno pridržavao Tolkienovih uputa. Neka je imena prevodio u skladu s autorovim željama, neka prema vlastitu nahođenju, a neka je ostavljao na engleskom jeziku. Prevođenje Tolkienovih djela iznimno je složen i osjetljiv posao; ne treba smetnuti s uma to da je riječ o autoru koji je, kao vrhunski filolog i poliglot, bio toliko opčinjen riječima i jezicima da je izmišljao nove i rekonstruirao izumrle jezike. O kakvoj slojevitosti prevoditelj mora voditi računa, odlično pokazuje primjer rijeke Brandywine/Bevande koja protječe kroz Shire/Kotar.
Prijevodi Marka Marasa zvuče kao da je Tolkien pisao na hrvatskome, kao što oni u Francuskoj zvuče kao da je pisao na francuskome, a oni u Njemačkoj kao da je pisao na njemačkome.
Rijeka koja teče kroz Kotar zove se Brandywine. Zašto baš Brandywine? Zato što su, nekada davno, prvi koji su dali imena svim stvarima bili vilenjaci. Oni su tu rijeku nazvali Baranduin. Kada su došli hobiti, prilagodili su to ime svojem jeziku, kao što rade svi narodi. I Tolkien sam kaže u svojim uputama prevoditeljima: 'Ako je ikako moguće, dragi prevoditelju, učini istu stvar. Znači, tvoje ime mora imati smisla na tvojem jeziku, biti vezano uz njegov naziv i još se nadovezati na ono vilinsko!'.
Marasov prijevod Hobita i Gospodara prstenova, zahvaljujući prevoditeljevu pomnom izučavanju Tolkienovih uputa i razumijevanju njegova izmaštanoga svijeta te dubokoj uronjenosti u povijest hrvatskog jezika, dokazuje poetičku zrelost suvremenoga hrvatskog jezika koji može iznjedriti ovakva zahtjevna lingvistička djela. Marasovim prijevodom Tolkienovih remek-djela i Lumenovim projektom hrvatsko se nakladništvo vinulo u obitelj civiliziranih zemalja koje su to već davno učinile, tj. poštujući autorovu poetiku i lingvističko bogatstvo književnoga teksta, s najvećom su odgovornošću istu tu priču, zavodljivo i sofisticirano, ispripovjedile na svojemu jeziku.
Prijevodi Marka Marasa zvuče kao da je Tolkien pisao na hrvatskome, kao što oni u Francuskoj zvuče kao da je pisao na francuskome, a oni u Njemačkoj kao da je pisao na njemačkome.
Možeš li izdvojiti još neka zanimljiva prevoditeljska rješenja osobnih imena?
U starom prijevodu piše: 'Dragi moji Bagginsovi i Boffinovi! I dragi moji Tookovi i Brandybuckovi, i Grubbovi, i Chubbovi, i Burrowsovi, i Hornblowerovi, i Bolgerovi, Bracegirdleovi, Goodbodyevi, Brockhouseovi i Proudfootovi'!
Iznevjereno je osnovno autorovo pravilo: 'sva imena koja nešto znače na suvremenom engleskome moraju se prema smislu prevesti na hrvatski'. U novom prijevodu ta rečenica glasi: 'Dragi moji Torbari i Bofini! I moji dragi Tukovi i Jelende, i Grebonje, i Trbonje, i Rovaroši, i Duhači, i Bujanci, Pasanci, Trupine, Jazbinari i Nogoslavci'!
Imena koja za hobite nemaju značenje, nego su ih oni preuzeli iz starijih jezika i samo uskladili sa svojim pravopisom, Maras je prilagodio prema Tolkienovoj uputi da budu u skladu s hrvatskim pravopisom. Zato nije Took, nego Tuk, nije Bree, nego Bri.
Za osobna imena koja nemaju nikakva značenja autor je ponudio dvije mogućnosti: Samovo prezime Gamgee može se transkribirati na jezik prijevoda (Gamdži) ili se zamijeniti izvornim hobitskim prezimenom (Galpsi). Zbog nezgrapnosti onog dž prevoditelj se odlučio za drugu mogućnost.
Ime Thror, kao i sva druga patuljačka imena, ništa ne znači na engleskom, pa je vrijedilo standardno Tolkienovo pravilo da se takva imena ne prevode. S druge strane, neki od njih imaju engleske nadimke i oni su prevedeni: Hrastoštit u Hobitu, Gvozdonogi u Gospodaru prstenova. Za neka imena Tolkien je objasnio da se slučajno poklapaju s nekom drugom riječju, a zapravo im je značenje drukčije. Prevoditelj je tu slijedio stvarno značenje. Na primjer, prezime Cotton nije došlo od pamuka, nego od stare riječi za selo. Zato je u prijevodu postalo Priselac.
Kad planiraš izlazak Silmarilliona i završava li tom zbirkom priča nakladnički program posvećen Tolkienu?
Marko Maras upravo završava prijevod Silmarilliona, djela koje pruža dragocjen dodatni uvid u povijest Međuzemlja i cjelokupnu mitologiju Tolkienova svijeta. Ta zbirka priča koju je Tolkien neuspješno pokušavao objaviti uz prvo izdanje Gospodara prstenova, a potom je dorađivao gotovo pola stoljeća, izlazi ujesen u izdanju Lumena.
Vjerujem kako ćemo nastaviti objavljivati i ona Tolkienova djela koja dosad nisu prevedena na hrvatski, naravno i ovaj put u raskošnoj opremi mladog dizajnera Vanje Perkovića. Nakladnički pothvati poput novoga prijevoda zahtjevnoga teksta i raskošne opreme koja svojim platnenim uvezom i zlatotiskom priziva kolekcionare iz cijeloga svijeta svrstavaju Lumen i hrvatsko izdavaštvo u sam vrh svjetskog nakladništva.
Ako se John R. R. Tolkien smatra ocem fantasyja, što mu je u tom slučaju George R. R. Martin, kojemu je Lumen prošloga ljeta objavio novi roman Vatra i krv u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa i Marka Kovačića te reizdao serijal Pjesma Leda i Vatre? Je li prodaja Martinovih djela ispunila očekivanja?
Takav odaziv čitatelja trenutačno u svijetu može imati samo George R. R. Martin. On i na hrvatskome jezičnom području ima odanu vojsku čitatelja koja svakim danom postaje sve brojnija. Usmena predaja o genijalnosti serijala Pjesma Leda i Vatre, o njegovoj neobičnosti, najbolja je moguća reklama koja se može dogoditi autoru i njegovu nakladniku. A to se upravo dogodilo i Martinu i Lumenu. Radujem se što se u klub istinskih fanova ovog serijala uključuju iznimno mladi ljudi, mlađi od 18, ali i pripadnici akademske zajednice koji inače nisu sklonu fantasyju.
George R. R. Martin je istinski fenomen koji je obogatio žanr fantasyja i unovačio u svoju vojsku čitatelja čak i one koji ni slutili nisu da će ikada čitati fantasy priču ispripovijedanu na sedam tisuća stranica. Interes za Martina postojan je jer nije riječ o instant-autoru čiji se uspjeh dogodio preko noći. Ponovno živimo u vremenu koje treba heroje, a Martin piše herojski fantasy. Zapravo, nitko ne piše fantasy kao Martin. Tolkien je stvarao izmišljene jezike, Martin je stvorio knjigu izmišljene povijesti.
Koji su razlozi globalne popularnosti fantasyja? Što suvremeni čitatelji traže i pronalaze u tome žanru koji je u prošlosti neopravdano podcjenjivan?
Zahtjevniji čitatelji dugo su smatrali SF i fantasy odnosno spekulativnu fikciju nedovoljno ozbiljnima, ali žanrovska se književnost u međuvremenu razvijala i iznjedrila u pripovjedačkom i u svakom drugom literarnom smislu kvalitetne pa i vrhunske autore. Krimić je osamdesetih prolazio tu fazu potvrđivanja u akademskoj zajednici, sad je očito red na fantasy i znanstvenu fantastiku. No to je valjda normalan put u svijetu književnosti, malo su za tu situaciju odgovorni sami autori, a malo i nepovjerljiva publika. Međutim ta se situacija glede fantasyja dade opravdati.
Njegovi se junaci ne mogu osloniti na magiju koja će ih izvući iz nevolja, u njegovim romanima nema čarobnih prstenova ni očeva čarobnjaka. Oni su ljudi sa svim ljudskim manama i vrlinama, problemi s kojima se suočavaju tjeraju ih da se mijenjaju i postaju bolji ili lošiji.
Kao što znamo, fantasy vuče podrijetlo iz bajki i narodnih priča, a tijekom dvadesetog stoljeća razvio se u pravi žanr, najviše zahvaljujući J. R. R. Tolkienu i njegovu serijalu Gospodar prstenova. Danas njime vladaju vrhunski autori čije su vještine odavno prešle sve granice žanra, a jedan je od glavnih znakova toga odrastanja što magija i čarobni predmeti prestaju biti glavne odrednice, često su sporedne, a u posljednje vrijeme postaju posve nevažni elementi žanra. Tek kada je žanr odrastao i pristao na to da se drži prirodnih zakonitosti, pa bile one i malo prilagođene, postao je pristupačan i prihvatljiv široj publici.
Jedan od najvećih majstora toga novog, odraslog žanra upravo je George R. R. Martin. Njegovi se junaci ne mogu osloniti na magiju koja će ih izvući iz nevolja, u njegovim romanima nema čarobnih prstenova ni očeva čarobnjaka. Oni su ljudi sa svim ljudskim manama i vrlinama, problemi s kojima se suočavaju tjeraju ih da se mijenjaju i postaju bolji ili lošiji. Likovi koji to odbiju učiniti vrlo se brzo susreću s krajnjim rezultatom nemogućnosti prilagodbe – smrću.
Hrvatska si urednica Philipa Pullmana, jednog od najboljih britanskih i svjetskih pisaca, autora nagrađivane trilogije Njegova mračna građa koju je Newsweek svojedobno uvrstio među 100 najboljih knjiga svih vremena.
Serijal Njegova mračna građa Philipa Pullmana ponovno je došao pod lupu javnosti nakon objavljivanja Divlje ljepotice, prvog romana nove Pullmanove trilogije Knjiga o Prahu, koju je preveo Marko Kovačić, čiji je prijevod stavljen na Časnu listu IBBY-ja (International Board on Books for Young People), dvogodišnjeg izbora suvremene produkcije knjiga najboljih pisaca, ilustratora i prevoditelja iz 79 zemalja članica IBBY-ja (Međunarodnog odbora za dječju knjigu). Priznanje je ove godine u rujnu trebalo biti dodijeljeno Marku i Lumenu u Moskvi, no pandemija je poremetila sve naše planove. Bit će jednom, valjda.
Bilo je logično da uz objavljivanje Divlje ljepotice, predstavka Njegove mračne građe, nove naraštaje čitatelja upoznamo s romanima koji se vremenski događaju nakon Divlje ljepotice. U pustolovinu prevođenja Njegove mračne građe (Polarna svjetlost, Čudesni nož i Jantarni dalekozor) upustio se marni Ivan Ott. Pullmana treba stalno čitati, on je jedan od onih autora koji stalno trebaju biti prisutni na tržištu. Marko ovih dana završava prijevod roman The Secret Commonwealth, drugi roman iz trilogije Knjiga o Prahu.
Prema Pullmanovom predlošku snimljena je TV serija Njegove mračne tvari u produkciji HBO-a i BBC-ja. Kakav je tvoj stav prema televizijskim i filmskim adaptacijama: donose li štetu ili korist književnom djelu?
Nemam ništa protiv tog braka sklopljenog iz koristoljublja. Nije važno tko ili što promovira nekoga pisca i njegovo djelo, važno je kako to čini i je li posao odrađen onako kako treba. Dakako da filmska industrija brže dolazi do šireg kruga gledatelja i da dobre filmove i televizijske serijale snimljene prema književnom predlošku gledaju i oni koji se nikada ne primaju knjige i čitanja u osami, no to je jedna od ludih zakonitosti vremena u kojem živimo.
Naviknuli smo se na neke stvari na koje se nismo smjeli naviknuti, postali smo tek povremeni salonski kritičari koji ni prstom nisu mrdnuli kako bi promijenili svijet pa nas je danas nešto teže šokirati.
Ipak, ja sam nepopravljiva romantičarka i još mislim da će se zasigurno neki od gledatelja takvih filmova i serijala primiti i knjige i čitanja, zaljubiti se i postati strastveni čitatelj. To bi bilo pravedno i predivno i onda bi se onaj brak sklopljen iz koristoljublja pretvorio u brak sklopljen iz čiste ljubavi. Molim vas, nemojte mi reći da je to nemoguće.
Sluškinjina priča Margaret Atwood doživjela je zvjezdani status tridesetak godina nakon objavljivanja, našavši se iznova na ljestvici najčitanijih knjiga. Lumen je upravo objavio nastavak Svjedočanstva. Je li čemu?
Ne znam, čini mi se da smo mi mračniji nego što smo bili kasnih osamdesetih. 'Normalno je ono na što se naviknete. Možda vam se to sada ne čini normalnim, ali nakon nekog vremena hoće, postat će normalno', govorila je Tetka Lydia u Sluškinjinoj priči. Bile su to proročanske riječi. Zbilja nam je štošta postalo normalno. Naviknuli smo se na neke stvari na koje se nismo smjeli naviknuti, postali smo tek povremeni salonski kritičari koji ni prstom nisu mrdnuli kako bi promijenili svijet pa nas je danas nešto teže šokirati. Upravo je na to računala Margaret Atwood dok je pisala Svjedočanstva.
Nije nas željela šokirati, željela nam je dati tračak nade, svjetlosti... Znajući da je Gilead u Bibliji nazvan i 'brdom svjedočanstva', pisanim je svjedočanstvima triju žena koje su se digle protiv režima koji je ušutkao žene i pretvorio ih u strojeve za rađanje odgovorila na sva pitanja kojima su je trideset godina obasipali o sudbini teokratskog režima Gileada i Fredove.
Prisjetimo se, kad su se na kraju Sluškinjine priče za Fredovom zalupila vrata kombija, nismo mogli ni naslutiti što ju čeka – sloboda, zatvor ili smrt. Vjerujem da joj nije bilo lako pisati nastavak, ljestvicu si je sama podignula vratolomno visoko, no uspjela je. Snažan je to roman, pisan inteligentno, pisan za nas kakvi smo sada, a ne kakvima smo nekoć bili.
Elon Musk kaže da formirao pod utjecajem pisca Douglasa Adamsa. Vidi se. Fasciniran njegovim Vodičem kroz Galaksiju za autostopere obećao je da će glavni svemirski brod koji će prevoziti putnike na Mars nazvati Heart of Gold (Srce od zlata) prema onome iz knjige, objavljene nedavno u reizdanju Lumena.
Da, Lumen je odnedavno ekskluzivni nakladnik djela Douglasa Adamsa. Prva tri romana autorova serijala (Vodič kroz Galaksiju za autostopere, Restoran na kraju svemira i Život, univerzum i sve ostalo) objavljena su u dorađenome prijevodu Milene Benini prošle godine. Time smo u Hrvatskoj obilježili 40. obljetnicu izlaska toga kultnoga djela koje diljem svijeta ima svoje vjerne obožavatelje, među kojima je jedan od poznatijih Elon Musk.
Vjerojatno nikada neću biti fan znanstvene fantastike kao što sam fan fantasyja i krimića, no vrijeme je da se znanstvena fantastika prestane stigmatizirati kao trash. Nakon Asimova i Ursule LeGuin, naletjela sam očito na neke fake autore koji se nisu ni za dlaku odmaknuli od klišea i odlučila da više neću gubiti vrijeme na znanstvenu fantastiku. Srećom, moja literarna agentica i prevoditeljica Ana Briški Đurđevac doslovno me prisilila da pročitam Lifelike Jaya Kristoffa. Odličan roman, objavila sam ga u Lumenu pod naslovom Živoliki. Najgore na svijetu što ti se kao uredniku može dogoditi jest da uređuješ prema vlastitim predrasudama.
Ako se čitatelji diljem svijeta dijele na one koje čitaju Kinga i one druge, tako se Kingovi fanovi dijele na konformiste, koji na more putuju samo autocestom, istinabog, stignu brzo, no ne vide ništa i ne osjete ništa te pustolove koji imaju petlje krenuti starom cestom.
Ovih su dana objavljeni Vukovi Calle, peti dio Kule tmine Stephena Kinga. Zašto si se odlučila za taj golemi serijal čije izdavanje traje godinama?
Vjerojatno zbog prve i posljednje rečenice te veličanstvene alegorijske sage koja je nastajala trideset godina: Čovjek u crnom bježao je pustinjom, a revolveraš ga je slijedio. Ovom je rečenicom omeđena cijela jedna epska saga od nekoliko tisuća stranica u osam knjiga, remek-djelo i vrhunac Kingova stvaralaštva. Kako dolikuje serijalu izvanredne duljine, Kula tmine je mješavina žanrova, i to unakrsno oplođivanje daje pripovijedanju nevjerojatnu snagu. Zbilja morate biti uporni i postojani da biste pratili tu dugu priču, svojevrsni spomenik pop-kulturi i Kingovu posvetu Tolkienu, vesternima Sergia Leonea, Kurosawinu filmu Sedam samuraja i pripovjednoj poemi Roberta Browninga Djetić Roland k mračnoj kuli stiže.
Ni sam King u početku nije znao kamo će ga priča odvesti. Meni se to autorovo priznanje silno dopalo pa sam bez puno razmišljanja uskočila u taj njegov ludi vlak. Željela sam biti dio takvog projekta. Nakladnici se diljem svijeta legitimiraju kao nakladnici koji objavljuju Kulu tmine, kao što se glumci legitimiraju kao dobitnici Oscara. U našem svijetu knjiga to je jako važno.
Ako se čitatelji diljem svijeta dijele na one koje čitaju Kinga i one druge, tako se Kingovi fanovi dijele na konformiste, koji na more putuju samo autocestom, istinabog, stignu brzo, no ne vide ništa i ne osjete ništa te pustolove koji imaju petlje krenuti starom cestom, sjećati se, umirati od straha, disati, voljeti, plakati... Moć sjećanja je za hrabre. I Kula tmine je za hrabre.