Merida Hrabra, u originalu Brave, animirani je film Pixar studija, koji je napunio kinodvorane i zabavio kritičare. Naime, radi se o jednom od rijetkih animiranih filmova koji u prvom planu ne portretiraju ljubavnu priču dvoje idealno-tipski oslikanih junaka, već se fokusira na snažan ženski lik u borbi za vlastitu slobodu i emancipaciju.

Bez savršene ljubavi 

Kroz lik djevojke, princeze, rastvara se niz pitanja o tipičnim ženskim likovima te tipičnim okosnicama radnje. Je li Merida Hrabra radikalan pokušaj odmicanja od norme, pitanje je spora različitih načina iščitavanja animacije. Tematika braka, institucije koja unutar dijegeze predstavlja temelj sigurnog kraljevstva te simbolike darivanja, ruka djevojke za mir, pak prijeti urušavanjem priče u tipiziranu potragu za idealnom ljubavlju okrunjenu upravo institucijom koja feministicama diže kosu na glavi. Srećom po radikalnost sadržaja, bračna obveza princeze, koja po tradiciji nema pravo glasa, upravo postaje okidač za razvoj i rast ženskih likova animiranog filma.

Izbjegavanjem uvođenja savršene ljubavi, princa ili perača posuđa koji je za razliku od ostalih muškaraca ovog konkretnog filma iole sposoban i inteligentan, autori su izbjegli zapadanje u tipizaciju bajkovitih priča okrunjenih neizbježnim brakom te time, kako iščitavaju feministički kritičari, discipliniranje ženskog junaka. Tipiziranje je samo po sebi neizbježno. Ako se izguli fini sloj radikalnosti, ispod površine ostaje niz klasičnih kodova kojima se barata pri stvaranju animiranih filmova.

Postoji kralj, kraljica i princeza, postoji negativac u liku opasne zvijeri, postoji prepreka dolasku do cilja te sretan završetak bez kojega ovakav tip animiranog filma, naslonjen na kodove bajke, ne bi dobro funkcionirao. Ipak, kao što se da iščitati, glavni se lik odmiče od norme iako se radi o lijepoj princezi u lijepom dvorcu. Stvoren je snažan lik koji se bori za svoju slobodu ne prezajući ni pred čime, pa tako ni pred magijom koja gotovo uništava njezinu obitelj. Merida je tip djevojke koja barata ratnim vještinama, koja se mršti na sve što se nalazi u ladici "tipična princeza" te ne dopušta da o njezinoj sudbini odlučuje običaj ili obitelj.

Iako subverziju performativnosti vlastita roda izvači iz ladice "tipičan dječak", pa je vješta u borilačkim vještinama, borbena, penje se na stijene kao Tarzan, a jaše kao kauboj, održavajući time binarnost rodova i tipične kodove za muško i žensko, fokus možda ipak treba zadržati na njezinu nastojanju da ostane svoja, samodostatna i samostalna. Kako bi to postigla, primorana je izmijeniti svoj odnos s majkom, koja simbolizira sve što prava žena mora biti, prisiljavajući Meridu da se smjesti u svoju ladicu tipične dame i princeze. Tipičan problematičan odnos, natopljen frojdističkim kompleksima do srži, eskalira doslovnom materijalizacijom majke u zvijer, medvjeda, kakvom je lik Meride i doživljava. Kako bi se čarolija razbila, jedino što preostaje jest popraviti narušen odnos između dvije žene: jedne koja kodira stereotip te druge koja pokušava radikalnost. Jedini je način da se to izvede kompromis. Susret na pola puta. Ipak, što taj susret znači za radikalnost? I dozvoljava li radikalnost kompromis?

Disciplinirana Merida

Moglo bi se argumentirati da je Merida, popuštajući u nekim svojim principima, poput dozvoljavanju braka u slučaju spomenute savršene ljubavi pod geslom slobodnog izbora koji smrdi na kapitalističku priču o izboru kojeg zapravo nema, izgubila svoju kritičku oštricu ostavljajući mogućnost prijetnje nastavka horora s početka, savršenog braka sa savršenim princem, i to samo kako bi popravila odnos s uštogljenom majkom koja se mrvicu izmakla iz stereotipa savršene žene.

Radikalni kritičari mogli bi se uhvatiti za kosu te ju čupati od muke zbog završetka koji, htjeli mi to ili ne, delikatno ali sigurno disciplinira Meridu, stavljajući je u očekivane parametre ideologije obiteljskog života i potencijalnog braka. No ono što se nameće kao pitanje kritičarima koji inzistiraju na subverzivnosti ideologije koja viri iza svakog animiranog crtanog filma što ga guta naše dijete jest je li to bitno. Je li to bitno ako je već istaknuto kako Merida Hrabra hrabro migolji iz stiska barem nekih tipičnih kodova animiranog filma.

U kritičkim analizama valjalo bi uzeti u obzir kako se radi o animiranom filmu za djecu. Animacija je odlična, glasovna karakterizacija vješta, komičnost potrebna za ublažavanje priče doista majstorski odrađena te se povrh svega izbjegla tipična potreba za likovima koji pjevaju kao u kakvom mjuziklu. Dozvolimo da pitanje je li Merida feministica ili princeza ostane u zraku, ističući kako se radi o zanimljivom animiranom filmu s odličnim glavnim ženskim likom te portretiranim snažnim odnosom majke i kćeri. Norma se već pomaknula, što nas nadalje čeka iz Pixar studija, valja još vidjeti. 

Fotografije: Ilustracija/Brave

Tagovi: Bajka, Fantasy