Marija Ott Franolić, ozbiljna i idealistična nezavisna znanstvenica, teoretičarka književnosti i kritičarka, na kulturnoj je sceni prisutna nenametljivo, ali zapaženo i kontinuirano, jer radi bez prestanka i to uvijek na više linija odjednom.

U svemu tome, Marija kao da nije odavde i od ovog vremena - da bi o nekoj temi uopće pristala išta reći ili napisati, ona se opsesivno priprema, nezasitno prati literaturu i baš stalno uči; uglavnom, uvjereno i posvećeno radi ono što osjeća da treba.

Naš razgovor o Marijinom kulturnom radu i doprinosu morat ćemo podijeliti u sekcije, jer njene aktivnosti su brojne, raznolike i sve dalekometnije. Na istraživanje ženskih dnevnika nadovezuje se dugogodišnji feministički angažman koji se očituje u nizu znanstvenih tekstova, a onda i predavanja i tribina u Zagorkinoj kući i KIC-u u Zagrebu, u Centru za ženske studije u Rijeci i drugdje…

Ne objavljuje koliko bih ja htjela, ali kad piše (Moderna vremena info, Magazin GKR, emisija Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija...), ne svaštari, uvijek su to pomno odabrane teme iz specifičnih područja koja fokusirano prati.

*****

Sjećam te se iz neke pradavne popodnevne emisije, s ekrana si nam uputila poziv da ti za potrebe doktorskog rada ustupimo dnevnike svojih baka. Tada se još nismo poznavale, ali pomislila sam, da takve bilježnice slučajno imam, ovoj curi bih ih predala, odmah i s punim povjerenjem.

Znamo da temu doktorata nije lako odabrati, treba paziti da bude relevantna, razmišljati o tome koliko će naše istraživanje doprinijeti znanstvenoj zajednici, literature o odabranom području mora biti dovoljno, ali ne previše, a ispod glasa se čuje i savjet “Nemoj uzeti nešto što jako voliš, nakon godina pisanja, zamrzit ćeš to.” Neću te pitati zašto si odabrala dijarijsku prozu i još žensku, onaj koga to zanima može pročitati intervju na Modernim vremenima. Pričajmo još malo o Divni Zečević, iako si i o njoj već puno govorila i pisala.

Najprije si doktorirala na njezinim dnevnicima i objavila knjigu Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevica u ženskim zapisima (Disput, 2016.), da bi nakon nekog vremena uredila tekst njezina dnevnika za objavu u knjizi Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006. (Disput, 2017.).

Kako je bilo nositi se s odgovornošću, ali i s jakom tuđom energijom, prebirati po najosobnijim zapisima žene koje više nema i za koju nisi mogla znati bi li takvo što uopće željela? Za ovakvo istraživanje potrebne su godine, kako čovjek preživi nešto toliko intimno i intenzivno, kako si uspjela zadržati odmak?

Tim više što dnevnik najviše pišemo u lošim ili barem turbulentnim danima, a kad smo okej, naprosto živimo, ne zatvaramo se s papirom i lampicom u izbu... znači zapisi kojima si se bavila često su ispunjeni negativnim emocijama…

Jako volim čitati dnevnike kao ostatke tuđega života, a osobito sam zainteresirana za ženske dnevnike - zanima me kako su žene prije mene živjele, kako su razmišljale, na koji su se način nosile sa svojim problemima, kako su usklađivale majčinske i obiteljske obaveze sa željom za kreativnim radom. Zanimalo me što mogu naučiti iz njihovih iskustava. Često razmišljam o tome da premalo učimo iz prošlosti i da stalno ponavljamo iste greške, na svim razinama, to je zastrašujuće. Čitala sam puno ženskih privatnih tekstova - dnevnika, autobiografija, pisama, memoara… I mogu reći da dnevnik Divne Zečević stvarno spada u sam vrh dijarijske proze.

Čitajući taj tekst, mislila sam da zaslužuje vidljivost i da treba biti čitan. Mi nemamo takav dnevnik, osobito ženski, i velika je šteta što je napisan na malom jeziku. Da je nastao na engleskom, danas bi sigurno bio široko čitan jer, poput dnevnika Virginije Woolf ili Sylvije Plath, njezin dnevnik ima univerzalnu vrijednost - to je jako dobro napisan tekst o životu, pun je duha, autentičan je, ona ispisuje istinske humanističke dileme - piše o vjeri i vjerovanju, smrti i umiranju, o odnosima muškaraca i žena, bavljenju intelektualnim radom, majčinstvu, braku, književnosti, obitelji…

S druge strane, to je gorak i težak tekst jer je Divna bila nezadovoljna, osjećala se neshvaćenom, neprihvaćenom, usamljenom, sredina joj je bila uska, i dnevnik joj je služio ispisivanju, dokumentiranju toga stanja. Paradoksalno, pokušavala je popraviti svoj život u tekstu, promijeniti ga samim ispisivanjem, iako je znala da je to nemoguće. 

Dnevničari i dnevničarke su zaokupljeni više manje sličnim temama tijekom života, dnevnici su repetitivni i mogu biti naporni za čitanje, osim toga, kao što si rekla, oni koji pišu obično ispisuju svoje stanje baš kad im je loše - jer kad im je dobro, događa se sam život, nema poticaja na pisanje. Bilo mi je povremeno teško prolaziti s Divnom njezinu muku, nemogućnost da izađe iz sebe, stalnu frustraciju jer je željela više u životu od same praktičnosti i mehanike svakodnevice, stremila intelektu, duhu, mišljenju, stvarno je stremila nedostižnom, kao što je sama napisala za dnevnik Dragojle Jarnević.

A ono za čime je ona čeznula možda zapravo ni ne postoji - česti intelektualni razgovori s ljudima koji nas odlično razumiju i imaju slične interese, autsajderima je to teško uspostaviti, gotovo nemoguće. Čitala sam je angažirano, suosjećala sam s njom, nasmijavala me, nagonila na plač, znala me i naljutiti, zamišljala sam da razgovaramo, postala je dio moje svakodnevice. Živjela sam s njome, vrtjela njezine rečenice u glavi - u raznim sam situacijama razmišljala što bi ona mislila, kako bi reagirala, kako bi joj se svidio neki tekst… 

Sumnjam da bi Divna željela da izvadim sve one ‘gadne’ dijelove, da je prikažem kao malograđanku! To je stvarno velika odgovornost, a ja sam željela postupiti moralno, biti fer koliko mogu.

Kad sam radila izbor iz dnevnika za knjigu Život kao voda hlapi, stalno sam mislila što bi ona željela izbaciti, a to naravno nisam mogla znati. Pisala je da bi željela dnevnik “preurediti” prije objave, ali nije napisala kako! S druge strane, bilo mi je važno da knjiga ostane vjerna njezinom karakteru, da je ne “ispeglam”, da ne napravim nešto blijedo. Sumnjam da bi Divna željela da izvadim sve one ‘gadne’ dijelove, da je prikažem kao malograđanku! To je stvarno velika odgovornost, a ja sam željela postupiti moralno, biti fer koliko mogu.

Bilo mi je važno da do izražaja dođu njezine kontradikcije - bila je tako pametna i puna duha, a strašno nesigurna u sebe, dobivala je od okoline silnu podršku koje često nije bila svjesna, pridavala je preveliki značaj ljudima koji to možda nisu zaslužili, bježala je od majčinstva, a imala je toliko emocija za svoju kćer… dnevnik i sam kao fragmentarni žanr koji se piše u raznim stanjima i raspoloženjima omogućuje dokumentiranje različitih mišljenja o istoj stvari. Tu se vidi koliko je bila misaona, da u većini stvari nije robovala stereotipima, a s druge strane je, poput svih nas, imala ‘slijepe točke’ kojih nije bila svjesna. 

Osim toga njezin je dnevnik divno napisan, ona se znala izraziti precizno, znala je biti ubojito duhovita, tekst ima i filozofskih dijelova, poetskih, ali ipak nisam za to da ga se čita isključivo kao književni tekst, kao fikciju, tu su mrvice života itekako posipane po tekstu… I upravo su me one najviše zanimale! 

Sad, s odmakom od nekoliko godina, mogu reći da sam zadovoljna recepcijom njezinog dnevnika, ljudi je stvarno čitaju, razmišljaju o njoj, čini mi se da je ušla u naš kulturni prostor, to mi je drago, to je bio i cilj. 

Koje bi nam još dnevničke proze preporučila, čemu se posebno vrijedi čitateljski posvetiti? 

Autobiografske tekstove je teško preporučivati, oni se čitaju iz osobnih razloga, svatko u njima nalazi nešto drugo, osim toga u raznim fazama života svatko bira drugačije. Ali svakako preporučam dnevnik Victora Klemperera, vrlo aktualan tekst koji opisuje banalnost zla i kako nam se život zbog gluposti i nemišljenja drugih brzo može pretvoriti u noćnu moru, o njemu sam i pisala.

Ženski dnevnici nažalost nisu prevođeni - najbolji mi je onaj Sylvije Plath, prekrasno napisan tekst u kojem se otkriva osjećajna autsajderska duša koja se teško nosila s praktičnim životom, a živjela je u vrijeme kad se od nje očekivalo da zadovolji svoje ženske “dužnosti” pa da tek onda eventualno misli na umjetnost, a zanimljivo je da je i sama dosta pounutrila takvo stanje stvari.

Odličan je i dnevnik Virginije Woolf, zatim Sofija Tolstoj je ostavila fascinantan dnevnički tekst iz kojega se vidi da je Tolstoj bio patrijarhalni narcisoidni tip koji je sve podredio svome pisanju, ali ona ga je voljela, divila mu se, ponekad ga i žalila, osim toga oni su čitavoga života razmjenjivali i čitali dnevnike, to je u njihov odnos donijelo brojne turbulencije. Volim i autobiografske zapise Marine Cvetajeve, to su mali poetski dragulji, ali otkrivaju tužan i težak ženski život.

Knausgaard, što kažeš na njega, genijalan ili grozan? 

Knausgaard mi je fantastičan! Može biti naporan, samoživ, mjestimice banalan, ali ima jednu autentičnost koja je neosporna. O Knausgaardu sam sve napisala u kritici.

Knausgaard je u književnost donio nešto novo, zapravo slično kao i Svetlana Aleksijevič. Bilo je prijepora kad je Aleksijevička dobila Nobelovu nagradu, u smislu je li to uopće književnost, slično kao što se o Knausgaardu pitamo je li to potpuno trivijalno i nasumce nabacano ili je vrhunska literatura - i kod njega to pitanje stvarno stoji… Za mene je književnost s jedne strane jezična igra, umjetnost riječi, svakako, užitak u umjetnosti, ali s druge strane ja književnost shvaćam kao širenje perspektiva, otvaranje novih narativa o realnosti.

A Knausgaard i Svetlana Aleksijevič su mi proširili realnost, uspjeli su iskazati neiskazivo. Osobito me oborila knjiga S. Aleksijevič o ženama i ratu, Rat nema žensko lice - pisala sam o srpskom prijevodu, a u međuvremenu je izašao i hrvatski u izdanju Edicija Božičević.

Kad sam već gore počela moljakati preporuke, hoćeš li nam navesti par teorijskih naslova koji bi mogli biti zanimljivi pa i korisni i čitateljima izvan uskih stručno-znanstvenih krugova? Sviđa mi se, recimo, kako na ovom portalu ukazuješ na neke strane naslove koji još nisu dospjeli do domaćih urednika i prevoditelja, takvi prijedlozi za prijevod stvarno su dragocjeni.

Šteta je što se kritike pišu samo o prevedenim i recentnim naslovima, kao da pamtimo kao zlatne ribice. Zato mi je dragocjena suradnja s GKR Magazinom, jer se ovdje ne nameću ta ograničenja. Mi živimo u malom jeziku i moramo stalno gledati izvan svoga jezika i vremena. Neke knjige prođu ispod radara samo zato jer je nekoliko godina prošlo od njihove objave, na taj način pogubimo vrlo dobre naslove, a pišemo o lošijima naprosto zato što su novi. Na Magazinu sam recimo pisala o fantastičnoj knjizi kojoj se često vraćam Zapisci pod uzglavljem Sei Shonagon iz 1987., a riječ je o knjizi nastaloj prije više od tisuću godina! Nedavno su i Moderna vremena počela s prijedlozima za prijevod, to je odlična praksa i svima će nam širiti vidike. 

Mi živimo u malom jeziku i moramo stalno gledati izvan svoga jezika i vremena. Neke knjige prođu ispod radara samo zato jer je nekoliko godina prošlo od njihove objave, na taj način pogubimo vrlo dobre naslove, a pišemo o lošijima naprosto zato što su novi.

Kad smo kod starijih naslova, jedna od mojih najdražih teorijskih knjiga je Uskrsnuće riječi od Šklovskoga - to je bilo vrijeme kad se teorija pisala drugačije, osobnije, ta knjiga je o umjetnosti, ali nalikuje na poeziju. Od novije teorije bih preporučila Ritu Felski, osobito knjigu Granice kritike koja uskoro izlazi u hrvatskom prijevodu - ona baca novo svjetlo na odnos književnosti i teorije.

Zatim bih preporučila Visoko čelo Gordane Bosanac, ona nudi široki, humanistički pristup feminizmu koji nam je danas u doba političke korektnosti i dijeljenja na grupe, kad se pitamo što je uopće žena, nasušno potreban. Odlična je i knjiga Ane Maskalan Budućnost žene koja tematizira odnos feminizma i utopije.

Sve su mi te knjige otvorile nova vratašca u mišljenju, nešto o čemu ranije nisam razmišljala, to je ono što najviše volim kod teorije. Preporučujem i knjige Predraga Fincija, on piše o filozofskim temama na posve pristupačan način, ali pametno, razložno. Iz neke njegove knjige sam zauvijek zapamtila misao da se svjetonazor stječe, a nije nešto zadano, i u to duboko vjerujem, da na vlastitom svjetonazoru svatko može raditi. 

Uvijek mogu čitati Marthu Nussbaum, Theodora Adorna i Hannah Arendt, i svakako preporučujem divne poetske eseje Renate Jambrešić Kirin Korice od kamfora. 

Jako je lijepa i prekrasno ilustrirana knjiga o čitanju A velocity of being - nažalost neprevedena - u kojoj razni umjetnici objašnjavaju što im znači čitanje. Osmislila ju je Maria Popova, autorica inspirativnog bloga o književnosti Brainpickings. 

Završila si komparativnu književnost i ruski, što te od ove romantične kombinacije studijskih grupa, od kolegija i u to doba pročitane literature posebno obilježilo, a tko je od profesora najznačajnije utjecao na tvoj razvoj i daljnji put?

Pa to me zapravo još nitko nikad nije pitao - dala si mi misliti. Zasigurno Milivoj Solar i Andrea Zlatar - od njih sam naučila da je moguće pisati jednostavno a pametno, da se ne mora lomiti mozak da bi se nešto u teoriji razumjelo i da ne treba biti opterećen citiranjem velikih imena.

Jako mi se sviđa što danas na faksu rade Maša Grdešić i Maša Kolanović, njihov rad baš pratim. Za ruski je šteta da mi je nekako izmaknuo, ne bavim se njime, a tamo sam jako voljela slušati Josipa Užarevića i Živu Benčić Primc koju pamtim po luđački dinamičnim predavanjima, nakon kojih sam uvijek išla čitati gomilu knjiga koje je spominjala.

Blaberon - kako si se s kolegicama odvažila na tu avanturu? 

Bili smo pri kraju doktorata, nas nekoliko kolega, i zamislili smo krenuti s radionicama za poticanje čitanja. Moja kolegica i prijateljica Ivana Perica osnovala je udrugu Balberon i pokrenuli smo programe, najviše njezinom zaslugom. Osnovna je ideja bila da radionice budu nekomercijalne i da se odmaknu od površne spektakularizacije kakve nude književni festivali. Pisci dođu, nasmiješe se, pročitaju koji odlomak, pitaju ih gluplja ili pametnija pitanja, prodaju koju knjigu i odu kući.

Nismo to željeli - nego pravu komunikaciju s čitateljima - da oformimo grupe koje će čitati kvalitetno štivo i da onda s njima razgovaramo o tekstu. Zanimala nas je povezanost književnosti i društvene kritike, da vidimo koliko nam čitanje može otvoriti kanale za mišljenje i razgovore o društvenim problemima.

Dobili smo europski projekt Kultura čitanja, umijeće gledanja i čitali s učenicima u nekoliko zagrebačkih srednjih škola. Tu sam se stvarno zainteresirala za poticanje čitanja u praksi, uvijek sam prije čitala sama i nisam ni razmišljala o dijeljenju čitateljskih dojmova s drugima, to mi se svidjelo.

Možeš li reći nešto više o programima kojima si poticala čitanje?

Programi u srednjim školama bili su zanimljivi, ali učenici nisu bili jako zainteresirani da se uopće prijave. Osim toga se pokazalo da nemaju baš neko mišljenje o čitanju i da im je vokabular slab, da se teško izražavaju, i usmeno i pismeno. Tome se, nažalost, ne treba čuditi. S jedne strane obavezna zastarjela lektira u školama zapravo znači da djeca ne čitaju ništa - lektiru ne čitaju, a za ozbiljnija slobodnija čitanja nemaju vremena od gomile podataka koje za školu moraju popamtiti. S druge strane hrvatski jezik se poučava kao niz gramatičkih pravila i definicija, ne bave se pričanjem priča, prepričavanjem, izmišljanjem… što bi učenicima stvarno moglo biti privlačno.

Osim toga, učenici skoro nikad sami ne biraju tekstove koje će čitati, a ih pasivizira i šalje im lošu poruku - da su neznalice, da je njihov izbor kriv, da je njihovo mišljenje nevažno, što je sve pogubno za demokratsko društvo.

Svi imamo potrebu za pričama, za pripovijedanjem. Život se odvija kao niz rascjepkanih događaja i doživljaja, a priče mu daju smisao, priče nam omogućuju da stvari shvatimo bolje, dublje, da se zamislimo nad životom, nad drugim ljudima i nad sobom. Zato smatram da je poticanje čitanja zapravo poticanje kreativnosti i kritičkog mišljenja. Osim toga, društvo je okrutno, isključivo, književnost i slobodu čitanja i maštanja i identifikaciju s likovima treba iskoristiti za razvijanje empatije kod mladih ljudi. U knjigama će upoznati nove ljude i nove situacije i možda se senzibilizirati za drugačije svjetove i osobe. U tome vidim utopijsku funkciju književnosti - upućuje nas na to da svijet u kojem živimo nije jedini mogući svijet. 

Nažalost, naša djeca u lektiri dobivaju niz možda i tradicionalno vrijednih, ali njima dosadnih tekstova, nepovezanih s njihovom realnošću, pa onda iz tih tekstova trebaju izvaditi jedan ispravan odgovor, nameće im se da tekst ima jednu poantu, nemaju slobodu da razmisle o tekstu, da ga čitaju na svoj način. Takvo čitanje je kao da ih šopamo nekim jelom koje mrze jesti, a to je problem jer ih ne može motivirati na slobodna i samostalna čitanja, a bez toga ne mogu postati cjeloživotni čitatelji.

Osim toga, učenici skoro nikad sami ne biraju tekstove koje će čitati, a ih pasivizira i šalje im lošu poruku - da su neznalice, da je njihov izbor kriv, da je njihovo mišljenje nevažno, što je sve pogubno za demokratsko društvo u kojem ljudi trebaju slobodno i informirano odlučivati. Čitateljem se u Hrvatskoj postaje unatoč užasima lektire, a to je zastrašujuće. 

Kad govorimo o poticanju čitanja, važno je naglasiti da puno radiš s djecom, baviš se i specifičnom problematikom ranog čitanja.

Ubrzo nakon programa sa srednjoškolcima bila sam članica Nacionalnog povjerenstva za izradu Strategije za poticanje čitanja pri Ministarstvu kulture, pa su me kolegice koje se bave ranim čitanjem potaknule da odem čitati s djecom u vrtiću, osobito zbog usvajanja vokabulara. Otišla sam u Dječji vrtić Medveščak, u početku djeci čitala volonterski, pa smo imali kratkotrajne programe koje su financirali Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i bili su vrlo uspješni.

Zatim smo se spojili sa Suvagom i Odsjekom za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dvije sezone za redom sam vodila projekt Laboratorij čitanja kojeg je financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja - u drugoj sezoni pridružio nam se i Dječji vrtić Slunj.

Cilj Laboratorija bio je čitati djeci - kao i do tada - ali lingvisti su bili uključeni u projekt da bi izmjerili koliko su djeca napredovala, i stvarno su dokazali da je napredak znatan, čak u dosta kratkom vremenu čitanja. Onda je s time trebalo nastaviti - jer kod poticanja čitanja je najvažniji kontinuitet - no presahnulo nam je financiranje. U vrtiću Medveščak imali smo i uspješan Erasmus KA2 projekt koji je upravo završio, Listen, talk, spell, act, koji je financirala Europska komisija. U projekt su bili uključeni strani partneri: turski, talijanski i litavski vrtić, naša udruga Blaberon, slovenska udruga Divja misel te Odsjek za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Cilj tog projekta kojeg je vodio Dječji vrtić Medveščak bio je međusektorsko povezivanje i razmjena dobrih praksi na području ranog čitanja. Svi smo profitirali - s djecom se sada u svim vrtićima čita svakodnevno 15 minuta, usvojili su nove učinkovite metode poticanja čitanja, udruge su u vrtićima upoznale praktične programe i dobile priliku vidjeti vlastite sličnosti i razlike, a Filozofski je fakultet projektu dodao znanstvenu dimenziju. 

Nažalost, programe za poticanje čitanja je teško financirati. Najvažnije je čitanje poticati redovito, čitati s djecom ili mladima u pravilnim intervalima (s malom djecom idealno svaki dan). To znači da bi i priljev financiranja trebao biti redovit. No, s jedne strane stalno se govori da malo čitamo, imamo loše statistike, sve je više djece s disleksijom i potrebe za logopedima, s druge strane javni izvori financiranja ne potiču “samo” čitanje pa ga se treba “obući” u nešto drugo - čitanje za ljudska prava, čitanje za poticanje kreativnosti i sl.

To su zapravo sve floskule - čitanje je važno samo po sebi, statistike su jasne. Čitalačka pismenost nije važna zato da bi djeca čitala lijepu književnost: djeca kojoj se odmalena čita postat će čitatelji - možda i cjeloživotni, imat će širi vokabular, biti sposobnija za kritičko mišljenje i dugoročno će postati samostalniji i zadovoljniji građani.

Ne možemo zamisliti kako će izgledati budućnost i kakvim će se zanimanjima baviti današnja djeca - ali sigurno će biti važnije da budu empatični i odgovorni pojedinci te da znaju napisati ili razumjeti suvisli tekst nego napamet izdeklamirati razliku između zavisno složenih i nezavisno složenih rečenica! Čitanje je ljudsko pravo a treba imati na umu još nešto: digitalno okruženje koje djecu čini nesposobnima za ozbiljniju koncentraciju pretvara se u javnozdravstveni problem. Zato bi se programi poticanja čitanja trebali financirati kontinuirano i iz javnih sredstava. 

Književni klub “Crna kutija” u knjižnici Medveščak, kako si se našla u tom sad već dugogodišnjem angažmanu s obzirom da nisi knjižničarka zaposlena kod njih? Tko je smislio ime, koja ti je bila očekivana ciljna skupina, a kakva grupa se oformila i koliko je kompaktna? U kojim intervalima se sastajete, koliko susreti traju - sve želimo znati! Molim te brzopotezni presjek tvojih iskustava i zaključaka. 

U razmišljanjima o krutosti lektire i opasnosti od jednog ispravnog odgovora, željela sam neko mjesto za dijalog o kvalitetnim naslovima. Zato sam pokrenula književnu radionicu u knjižnici Medveščak. Radionica Crna kutija (nazvana prema romanu Amosa Oza) počela je 2014. kao eksperiment, a pokazala se fantastičnom, iznad svih mojih očekivanja. Sastajemo se jednom mjesečno, dosta smo homogena skupina, ima nas petnaestak i sve polaznice su žene. Susreti traju dva sata, prvo sve članice kažu nešto o knjizi, a zatim otvaramo raspravu.

Dobro se slažemo, razveselimo se svakoj novoj sezoni, čitale smo vrlo različite naslove. Za sada su najbolje prošli romani “Judit” Sandora Maraia i “Velika bilježnica” Agote Kristof, a često spominjemo i Knausgaarda. Ponekad se uopće ne slažemo u dojmovima, ali mislim da nas sve obogate različita mišljenja, i da jedne drugima često otkrijemo nešto neočekivano. Dogodi se da polaznice koje nisu pročitale knjigu nakon rasprave kažu da se osjećaju kao da su je i one čitale! Crna kutija mi je stvarno dragocjena - omogućuje mi plodnu raspravu o dobrim knjigama.

Dvije godine vodim i žensku čitateljsku radionicu Pusti je da priča u Knjižnici I. G. Kovačića (Ul. grada Vukovara 35) koja upravo kreće u novu sezonu, pa pozivam zainteresirane žene da nam se pridruže (mogu se javiti na adresu voditeljice knjižnice arijana.herceg.micanovic@kgz.hr.)

Premda puno, i danas se mnoge žene još uvijek pitaju kako osloboditi vrijeme i mjesto za bavljenje kreativnim radom…

Ta se radionica temelji na mojoj knjizi “Dnevnik ustremljen nedostižnom” - na ideji da tekstove svojih prethodnica možemo i trebamo koristiti da bismo razmišljale o svojim životima. Što se promijenilo otkad je Virginia Woolf 1929. napisala “Vlastitu sobu”?

Premda puno, i danas se mnoge žene još uvijek pitaju kako osloboditi vrijeme i mjesto za bavljenje kreativnim radom… Čitale smo Rosu Montero, Divnu Zečević, Gabrijelu Babnik, Julie Otsuku, a još nas čekaju Lucia Berlin, Isabelle Jarry, Svetlana Aleksijevič i druge. To je ujedno i mjesto na kojem pokušavam dokučiti o kojim temama bi žene željele razgovarati, pa prema tome pokušavam izabrati i relevantne tekstove. 

A za kolege koji su još u premišljanjima bi li book club priuštili svojim korisnicima i sebi, što kažeš, upuštati se ili ne?

Što se tiče pokretanja čitateljske radionice, nisam sigurna da imam recept. Najvažnije je da se oformi skupina koja relativno redovno dolazi, to doprinosi entuzijazmu i uopće svrsi cijele stvari, ali za to je potrebno vrijeme, i kakav-takav kontinuitet, da bi polaznici znali što mogu očekivati, i to mogli prenijeti drugima zainteresiranima.

Bilo bi naravno važno osigurati i financiranje takvih radionica. Ja to godinama radim volonterski, no kad-tad ću jednostavno iz financijskih razloga morati odustati. 

Kako pomiriti slikovnice, teorijsku literaturu i znanstveno pisanje te na koncu aktivizam? A kako čitanje i pisanje u samoizolaciji s izlaganjem pred publikom, na tribinama itd.?

Ranije sam mislila da se bavim vrlo različitim stvarima, i trebalo mi je dosta dugo da shvatim da je sve to slično i da je zapravo povezano s čitanjem, iščitavanjem tekstova. Kad sam doktorirala, zanimalo me čitanje ženskih tekstova da bih iz njih analizirala žensku svakodnevicu u prošlosti i uspoređivala je sa životima žena danas.

Kad se bavim poticanjem čitanja, isto razmišljam o tome kako nas književnost može mijenjati, koja je to dodana vrijednost koju od nje dobivamo, osim samog uživanja u umjetnosti.  Književnost je prvenstveno umjetnost riječi, naravno, i ne mislim na neku banalnu utilitarnost, ne mislim da je književnost savjetodavna niti da to treba biti, ali ona zaista otvara prostore slobode, može nas učiniti slobodnijim pojedincima, na tu vrstu koristi mislim.

Kako već godinama nemam radno mjesto i prisiljena sam živjeti od raznih honorara, naravno da sam radila i najrazličitije poslove. Osim toga nemam ni isključivu temu kojom se bavim, uvijek čitam široko, nisam osoba od uske specijalizacije, zanimaju me i ženska povijest i usmena povijest i feministička kritika i poticanje čitanja i rano čitanje, i bavim se odnosom čitanja, mišljenja i empatije, o tome držim i edukacije u knjižnicama i vrtićima. Ta mi je širina istovremeno koristila i štetila - proširila sam si vidike i izbjegla fah idiotizam ali zato nigdje ne pripadam, uvijek nekako svuda dolazim sa strane, pa možda zato i nemam radno mjesto!

Imam u sebi i aktivističku crtu, razmišljam kako mijenjati stvari oko sebe. Ako djeca ne čitaju - ajmo napraviti radionice za rano čitanje, ako se žene ne osjećaju adekvatno jer su opterećene profesionalnim, majčinskim i drugim obavezama - ajmo čitati, pisati i razgovarati o tome… S druge strane, neprestano čitam, kao da se hranim tekstom, osobito uživam u multiperspektivnosti, divim se piscima ili teoretičarima koji pišu i misle čisto, pametno, osobito onima koji postavljaju prava pitanja na jednostavan način, i zato me smeta uskoća mišljenja, ljudi koji ne mogu izaći iz svojih perspektivica.

Nedavno sam naišla na sjajan citat Olge Tokarczuk koja u romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” ovako opisuje ljude jedne dimenzije: “Bili su stvarno ljudi iz bunara – koji su u njega pali prije puno vremena i sada na njegovu dnu uređuju svoj život, misleći da je bunar cijeli svijet.” To je još jedna spisateljica koja proširuje način gledanja!

Što sve upravo čitaš? I kako to kod tebe izgleda, čitaš studiozno i ekskluzivno jedan po jedan naslov ili zaviruješ u puno toga odjednom?

Do nedavno sam čitala samo jednu knjigu odjednom, i to obično s olovkom, opsjednuta sam vađenjem citata, imam gomile bilježnica i word dokumenata u kojima sam bilježila rečenice, metafore, prepisivala citate i dovodila ih u vezu… U zadnje vrijeme čitam malo drugačije, osobito otkad više čitam poeziju, pa imam više knjiga oko sebe u koje zavirujem, ali još uvijek sve čitam dubinski, ne mogu si pomoći. I konačno sam odrasla - ne moram svaku knjigu pročitati do kraja, za to su mi trebala desetljeća!

Upravo sam pročitala novu biografiju Simone de Beauvoir “Becoming Beauvoir” od Kate Kirkpatrick, a iščitavam i odličnu zbirku pjesama “Snijeg je dobro pazio da ne padne” Darka Cvijetića. To je knjiga koja uznemiruje duh i sva osjetila, baš je dobra, ozbiljna i promišljena, sviđa mi se taj spoj poetskoga i dokumentarnoga, to je zapravo umjetnička reakcija na ovaj užas u kojem živimo, čitam i prolazi me jeza. Čitam te pjesme stalno iznova, svaku večer, potpuno su me obuzele, neke sam dijelove ugradila u sebe, prisvojila, postali su moji. Osobito je vrijedno što ta poezija progovara i o jeziku samom, dojmljivim metaforama za jezik koji nije korišten, vrlo zorno postavlja pitanje o praktičnoj uporabi jezika: “Kad je nitko ne čita, pjesma se u nultom vremenu šćućurava” ili “riječ je sama i hladno joj je”.

Ta mi je knjiga došla u trenutku kad se i sama pitam kako koristiti jezik, tj. kojim žanrom pisati da bi se opisalo neopisivo, neizrecivo, kako opisati “ostatak”, i kako koristiti te riječi koje čekaju, neiskorištene. Književnost nas čuva od zaborava, od ignorancije, od banalnosti, i sve to čini toliko naizgled jednostavno - jezikom. Ali kad čitamo prave pisce znamo da tu ništa nije jednostavno…

Kako opisati svijet koji je toliko multiperspektivan, toliko kompleksan, koji je to jezik, koji stil mu odgovara? Odgovara li današnjici roman, realizam, poezija, esej, ili nam treba nešto posve drugo? Ta me pitanja dosta zaokupljaju, pisala sam o njima u kritici priča Maše Kolanović Poštovani kukci jer mi je zanimljiv način na koji je ona literarno pokušala obuhvatiti današnjicu. Recimo i knjiga Melanie G. Mazzucco “Ja sam s tobom” je jako zanimljiva mješavina fikcije i dokumentaristike, i, slično kao i Cvijetić, poziva čitatelje na silnu empatiju. 

Nedavno sam otkrila tekstove Benna Meyera-Wehlacka, njegov dnevnik “Hodanja, čežnje”i roman “Šlatenšames ili Berlin na moru”, to je prava književnost, koncizan stil, taj autor u malo riječi poetski opisuje život - čitanje njegovih tekstova kao da me posve obgrlilo, obuhvatio me njegov svijet i poželjela sam u njemu dugo, dugo ostati. 

Knjige kojima se uvijek vraćam su roman “Malina” Ingeborg Bachmann, porodični ciklus Danila Kiša i “Skretanje” Blage Dimitrove, a od 2016. otkad je izašao hrvatski prijevod, iščitavam i “Drugi spol” Simone de Beauvoir - to je knjiga za cjeloživotno čitanje, svaki put kad joj se vratim nađem u njoj nešto novo. “Malinu” isto čitam često, već od prve godine fakulteta, znam je napamet, s time da se moj doživljaj romana mijenjao kako sam sazrijevala - prvo sam to čitala kao nekonvencionalnu poetsku ljubavnu priču, da bih onda shvatila da se tu skriva priča o ženskoj kreativnosti, o nemogućnosti žena da se izraze u patrijarhatu, a istovremeno je to i reakcija na užase nacizma… i sve je napisano kao velika poema, nevjerojatno!

Prema kojim kriterijima biraš naslove, one za gušt, one za recenziranje, one za čitateljski klub, ili se sve to neizbježno pretapa u istu kategoriju važnih otkrića koja želiš podijeliti s drugima?

Često si zapišem naslove koje bih željela čitati, jer ih je netko negdje spomenuo ili preporučio, ali zanimljivo, skoro nikad čitam knjige s tog popisa! Obično me jedna knjiga vodi drugoj, recimo ponovo bih čitala romane Simone de Beauvoir jer sam sada čitala njezinu biografiju i “Drugi spol”.

Kritike pišem o knjigama koje mi se sviđaju, pa i više od toga, koje me oduševljavaju, koje me nečim pozovu na tekst, probude u meni neku ideju...

Čeka me Agambenova autobiografija “Autoportret u radnoj sobi”, a svakako ću čitati i prozu Darka Cvijetića. Ponekad me uhvati neobjašnjiva želja za nekom knjigom koju moram posuditi ili kupiti odmah, pa onda jurim u knjižnicu, i kao da odahnem kad sam je posudila, to mi se događa otkad sam bila dijete. Ako je nedjelja ili subota popodne pa ne mogu u knjižnicu zaista osjećam nedostatak, kao neki osobni gubitak, potpuno suludo. 

Kad biram naslove za čitateljski klub, onda ne razmišljam samo o svojim ukusima nego i o polaznicama i njihovim preferencijama. Vodim se onime što smo ranije čitale, što nam se svidjelo, i razmišljam o raznolikosti naslova. 

Kritike pišem o knjigama koje mi se sviđaju, pa i više od toga, koje me oduševljavaju, koje me nečim pozovu na tekst, probude u meni neku ideju... Najdraže mi je kad čitam pa mi se već za vrijeme čitanja javljaju paralelni svjetovi, knjige s kojima bih je mogla dovesti u vezu. Jako to volim, to vidim kao neki stvarno razgovor književnosti, tu se događa mnogostrukost značenja, baš u dodiru jedne knjige s drugima. Osobito volim ako se pretapaju razni žanrovi, razne vrste tekstova... ne pišem negativne kritike jer za njih nemam energije, i ne vidim potrebu, osim toga me knjiga koja mi se ne sviđa ni ne zove na pisanje.

To je možda i problem jer bi trebalo pisati o tome što znači kvaliteta i što ju razlikuje od šunda kojim naše književno polje obiluje. Rijetke su negativne kritike dobre, jedino se sjećam jedne Vladimira Arsenića koja me oborila. 

Otkad si profesionalna čitateljica, od studija književnosti i poslijediplomskog naovamo, imaš li dojam da si izgubila djelić one primarne, nevine čitateljske strasti ili je užitak uz teorijske alate daleko snažniji?

To je jako dobro pitanje, teško mi se vratiti u dječja čitanja, ali sumnjam da sam išta izgubila, nego je baš obrnuto, štošta sam dobila razumijevanjem teorije, proširila mi je vidike. Volim teoriju i uživam u njoj, puno više sada nego za vrijeme studija, jer sam za mnoge naslove i koncepte tada bila nedovoljno zrela. Za mene su teorija i književnost organski povezane, i usko su povezane sa samim životom.

Uza svu svijest o autonomiji književnosti kao umjetnosti riječi, naravno da sva književnost govori o nama, o životu, i u tom smislu je životna, ponekad životnija od života samoga, ona nam senzibilizira osjetila, omogućuje da tuđim očima promotrimo neka vlastita iskustva i bolje ih, dublje razumijemo. Isto tako i teoriju volim kad je životna, kad mi daje misliti o stvarima koje me muče i okružuju. Oduvijek me to zanima - povezanost teorije, književnosti i života. Kao da imam neki mehanizam ugrađivanja tekstova koje čitam u sam život, u sve što me okružuje - imam osjećaj da tekstove u tom smislu stvarno koristim, a ne da ih samo čitam.

Uvijek i u svim temama kojima se bavim mislim da treba postavljati pitanja a ne stremiti odgovorima, to me zaokuplja u zadnje vrijeme. Nema veze ako ne znamo odgovor, već kad postavimo pitanje, problem se imenuje, idemo naprijed. Živimo u kulturi u kojoj je sve usmjereno na rezultat, na cilj, koji još treba biti i mjerljiv, a to je krivo i nepotrebno nas deprimira. I ako se nečim bavim, zašto bih razmišljala tko se sve ranije time bavio? Kao da je netko nešto završio, finalno zaključio?

Mislim da je nešto krivo u obrazovanju, stalno se moramo osvrtati oko sebe i ponavljati nečije važne zaključke. To nas odmiče od vlastite osobnosti i kreativnosti, od vlastitoga glasa. Počeo me zanimati proces, dijalog, mjesta praznina i pukotina. Treba gledati dalje od cilja, baviti se više samim bavljenjem, načinima dolaženja do nečega, ili samo dolaženja do novih pitanja, treba gledati sa strane, otvoriti polje i stalno otvarati nova i nova polja, nove mogućnosti mišljenja i saznavanja.