Djeco, Margareta se zove, kog nacrta, izradi, ispriča ili dotakne, bude živ! Vjerujte mi na riječ! Sve redom sam od nje doživjela i svjedok sam života koji iz nje teče. A uz život je sve lakše, i pisanje i razgovor. Zato mi ovo nije teško pisati, jer odlučile smo podijeliti s vama naš uobičajen razgovor, pa sami prosudite koliko tu života ima! A može se također reći i to da su povod ovom razgovoru tri njene nedavne izložbe od kojih su dvije u prostorima Knjižnica grada Zagreba.   

Izložba „Kog nacrtam bude živ“ u sklopu Programa predstavljanja hrvatskih ilustratora u Galeriji Kupola trajala je od 17. listopada do 14. studenoga 2017. godine i na njoj je umjetnica predstavila originalne ilustracije iz više slikovnica koje je oslikala, a napose iz slikovnica „Ruša je slutila“, „Zelenkapica“ i jedne sasvim nove i posebne o ježiću, koja još čeka objavljivanje. Također, predstavljena je i njezina autorska knjiga i čitav projekt „Srce na štapu“.

Izložba lutaka „Lutke skitalice“ prva je izložba održana u Bibliobusu Knjižnica grada Zagreba, Margaretina prva izložba na kotačima te je trajala za čitava Mjeseca hrvatske knjige: od 15. listopada do 15. studenoga 2017. godine.

Preostaje istaknuti treću Margaretinu veliku izložbu lutaka naziva „99“ koja je u Galeriji ULUPUH trajala od 6. do 14. prosinca 2017. godine. Izložba je to u kojoj je autorica predstavila 99 lutaka te postavila mnogobrojna pitanja koja bez odgovora ostaju svakom tko je izložbu posjetio i osjetio umjetničin rad.

Ja sam pak imala hrpu pitanja za nju, i srećom, dobila odgovore. 

Hajdemo započeti razgovor s knjižnicama, ne samo zato što ovo mrežno mjesto okuplja sve zainteresirane za knjižnice u najširem smislu riječi već zbog tvojih nedavnih izložbi u dvjema knjižnicama. Često si, zapravo, u njima prisutna – izložbama slika, lutaka, kao pripovjedačica… Gdje vidiš njihovo mjesto u društvu, gradu, kulturi općenito?

Knjižnice su za mene oaze mira. U gradskoj vrevi, mjesta su to gdje se susrećem s tišinom, sama sa sobom, a opet okružena sa svima koji su „prije mene voljeli, patili, sanjali“. One su intimna svetišta, sigurne zone u koje ulazim i izlazim u vanjski svijet, odobrovoljena, obogaćena, opremljena oružjem i štitom, spremna za izlaganje.

Knjižnice su tvornice, stvaraonice kulture  i umjetnosti, gdje su jednako dobrodošli i djeca i odrasli. Baze sveg ljudskog, plemenitog, neprekinutih avantura, beskrajnih priča (M. Ende), jer nikada ne znaš koga ćeš susresti i kamo će te koja priča odvesti. Tamo su moji najbolji prijatelji i uvijek me vjerno čekaju. 

Ilustrirala si mnoge knjige, različitih autora, domaćih i stranih, različith izdavača – „Čuda i čudesa“, „Djevojčica iz cirkusa“, „Od kraja prema početku“… Kako odabireš priče? Ili one odaberu tebe?

Postoji roman po imenu „Xanth“ u kojem se radnja odvija u začaranoj zemlji istog imena, gdje se svaki stanovnik rađa s posebnim darom, talentom. U istoj priči glavni junak biva izbačen iz te zemlje i polazi u potragu za otkrivanjem svojeg dara. Mislim da je slično i u ovoj našoj „začaranoj“ zemlji – što prije otkriješ svoj dar, to bolje za tebe. Čini mi se da sam ja svoj otkrila. Naime, imam dar da, na neku foru, pozovem, prizovem u svoj život ljude, stvari, priče, događaje.

Da budem jasnija, evo i primjera: slušam radio s dragim mužem u kasne sate (čisto ljubavna scena: kauč, radio, noge na stolu, crknuti od djece i dana) i odjednom ćulimo uši u koje ulazi odlična priča, izvrsno dramatizirana. Zaljubim se u nju, saznam tko joj je autor i pomislim kako me zanima osoba koja je mogla tako nešto napisati i kako bih ju voljela upoznati! I dok bi reko keks, prođe nekoliko dana i nađem se licem u licem s tom spisateljicom i već se upoznajemo, družimo, snove dijelimo...

Likovi koje oživljavaš čini se da su oduvijek živi – u svakoj priči, napisanoj ili ispričanoj, pjesmi, opjevanoj ili uknjiženoj. Kako kod tebe teče proces oživljavanja likova? Teče li brzo i lako ili kompleksno? O čemu to ovisi?

Kad čujem neku priču (pogotovo one koje imaju moć da nađu postelju u mojoj duši), ona se ispred mene podastire sa svim svojim bojama i odvija se poput filma na filmskom platnu – gotova, obojena, zadana, s malim izmjenama pri realizaciji, u smislu da sam neke detalje previdjela u prvom prikazivanju, pa onda isplivaju poslije u prvi plan nakon drugog i trećeg prikazivanja. Često se dogodi da ne mogu od uzbuđenja zaspati, jer mi slike stoje ispred očiju, malo je reći strše iz njih, pa jedva dočekam jutro da mogu krenuti na crtanje (kad podijelim doručke, zagrlim sinove, zagrlim muža, odvježbam, popijem kavu, operem veš, odem mami u dućan, pa tako negdje oko 11, eto me za radnim stolom).

A onda kad krenem sve ide nekako samo od sebe i čini mi se da sam to već prije nacrtala. Ne skiciram (možda bih trebala), ne razmišljam (možda bih trebala), ne izmišljam (previše), već se prepuštam i osluškujem. Priče i likovi u njima su mi poput glazbe, melodije i zvuče mi u bojama. Znam da to sad zvuči pomalo patetično, ali kad me već pitaš, moje je da pošteno odgovorim! Uglavnom, kada poboljšam vještinu crtanja, moći ću nacrtati sve, baš sve što postoji, stoji i ne postoji i evo, gle, već drhtim od neizvjesnosti, jer ih vidim kako nam se po kući šepure, gizde, prevrću plahte i otvaraju kredence tražeći slatkiše i kobasice!

Svestrana si umjetnica, slikaš, crtaš, izrađuješ lutke, predmete, pripovijedaš. Kada nastaju lutke, kada slike, kada ilustracije za neku knjigu, a kad usmeno pripovijedanje?

Hvala ti na odličnom pitanju! Kako sam htjela da me to netko pita, pa da mu odgovorim!

Možeš li zamisliti onu traku za trčanje u teretanama? E, ta. Sad zamisli da je ta traka jedan dan i da putuje u svim smjerovima, ne onako kako to bude u teretani, već da počinje od nogu trkača i na znak budilice (zviždaljke za početak) kreće gore, dolje, lijevo, desno, ispod, iznad, u prošlost...

Uglavnom, postavim se na tu traku i vodim se onom knjigom „Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću“, pa u jednom danu izrađujem malo lutke, dok se suše vješam veš, malo plešem, pa crtam, dremuckam, vježbam za nastupe, kuham cušpajze, pomažem oko zadaće, puno perem suđe i što reći – život kao iz bajke! To su neki djelići mene, različita izražavanja i međusobno su povezani. Teško bi mi bilo odreći se i jednog. Da, možda bih bila uspješnija da se bavim samo jednim od tih područja, ali čime se mjeri uspjeh? Kod mene unutarnjim zadovoljstvom i potrebom za igrom.

Dakle, sve to! Ja sam uspješna!

Pripovijedanje (storytelling), kao dio popularne kulturne, moderne marketinške komunikacije ili pak kao poseban umjetnički žanr, u posljednje je vrijeme često prisutno u Hrvatskoj. Tražena si pripovjedačica i često nastupaš na različitim događanjima, festivalima, svečanostima. Kako odabireš priče? Usmjerava li te publika, događaj, povod? Ili ti njih?

Tražena? Kako to dobro zvuči, kao na onim kaubojskim potjernicama – Wanted dead or alive!

Ima ona poznata izreka – ako ne poznaješ stabla, možeš se izgubiti u šumi, a ako ne poznaješ bajke, izgubit ćeš se sigurno u životu. U našoj obitelji (premda smo se sto puta već izgubili, neke zalutale ovce još tražimo, a crnima se poneki od nas osjećamo), njegovala se pisana i pročitana riječ, tako da nam je mama već u dobi od pet godina čitala „Priče iz davnine“. Bilo je to doba redukcija struje i čekanja u redu za crni kruh, dakle podobno vrijeme da se postave visoki kriteriji onog što će biti pročitano i čemu ćemo posvetiti pažnju. Postavila je na taj način unutarnji kompas u nutrine duše svoje djece, kao zalog za budućnost ili kao temelj svim drugim pričama i bajkama koje su poslije dolazile, upotpunjavale moj pogled na svijet, širile ga, liječile, ugrađujući entuzijazam, zahvalnost prema životu i stvaranju.

Sve priče koje pripovijedam, osjećam kao da sam ih sama proživjela – bili glavni junaci i zlobnici, otrovna gljiva i mirišljavi bosiljak, sklonište od oluje ili kućica od kolača. Kad pripovijedam, postajem svjedokom što glasom svjedoči da je tamo bio i svojim rukama tu čarobnu zemlju dodirivao.

Pripovijedati za mene znači – pridonijeti vidanju. To je, naravno, metaforički, metafizički, ali bajke imaju moć da djeluju okrepljujuće, ljekovito i daju moć da se uhvatimo ukoštac s vlastitim zlim vješcima. Svakodnevno odlazim u šetnju, u hod, kako bih pronašla svoju bajku i svoju priču ili one mene.

Pitam se, koračajući, nisam li je samim time što hodam već pronašla, pa mi potkrijepljenje dolazi u rečenicama drage Vesne Krmpotić: Da bi te pronašla prava priča, da bi ju čula, prepoznala, povela ju kući, da bi u njoj uživala – za to treba sedam živih života i devet ophoda oko matere Zemlje. Za to trebaju mnoge godine odricanja i raskoši, mnogi gradovi, podzemlja, samoće, gubici, mnogi taj očaj, i sumnja, i smutnja. Kad se osvoji pregršt takvih priča, to je kao da se osvoji  čvrst, čist, nepropadljiv život.

Pripovijedajući ohodavam zemlju, osluškujem što mi govori, skupljam ta blaga iz prebogate riznice i sijem darovano.

Od svih poslova koji te očekuju u 2018. godini (i dalje) kojim se projektima najviše nadaš?

Projekt koji sam aplicirala na puno natječaja i od kojeg ne odustajem je „Modra rijeka“. Radi se o projektu ostvarivanja slikarsko-ilustratorske kolonije u naselju književnih djela – u Botincu, u kojem živim. Osnovna je ideja projekta dati umjetnicima priliku da ilustriraju već slikovite nazive ulica toga naselja (Cesarićeva slapa, Kozarčeve Tene, Šegrta Hlapića, Ulica Modre rijeke) koji bi se potom otisnuli na metalne ploče te postavili podno službenih natpisa s nazivima ulica.

Kako nazivi ulica iz hrvatske književnosti daju širok spektar tema, ovo bi naselje svojom slikovitošću dalo primjer svim ostalim naseljima zagrebačke županije te neposredno utjecalo na interes stanovništva za okolinu u kojoj žive. Na taj bi se način, spojila ljubav prema svojem naselju i ljubav prema kulturnim vrednotama koje ova zemlja baštini. Uključena bi bila i djeca, mladi i stari te organizirali na ulicama „kaučarenje“ – večeri čitanja dijelova iz navedenih naslova... Ostvarenju tog projekta se nadam, držim palčeve, skidam uroke, vješam češnjak i mirišljave bobice! 

Draga Margareta, držimo palčeve, za ovaj projekt i sve koje želiš oživotvoriti!