Evo, neke se okolnosti sretno posložile i dobila sam priliku ovdje malo porazgovarat s tinejdžerima. Nije sad to neka prepametna spika bez koje ne možeš dalje u život. Nije ni ono, šifra: ja pametna književnica, a ti mala budala, pa ja prosipam pamet, a ti skupljaj mrvice… Nije, nego više onako: Ja Tarzan, ti Jane, sviđaš mi se, ajmo se upoznat. Ajmo spikat o stvarima koje nas zaista zanimaju. Rekli su da sam ovdje dobrodošla svakih četrnaest dana i mogu s tobom o čemu god želim. Zato sam se i odlučila najprije govoriti o upoznavanju. I to ne one idiotske fore: dobar dan, ja sam Nada, a tko si ti? Onda ti bubneš svoje ime i osmjehujemo se kao neki pacijenti znaš već kojih bolnica i mrmljamo kako nam je drago. Vraga mi je drago, baš me briga kako se zoveš, ne zanima me ime nego sve ono iza tog imena. Ups! Evo, odmah smo naletjeli na problem. Naime, sve da i želiš, nekako mi ne možeš točno reći tko si. Nije ni čudo. Baš u vrijeme kad završi osnovnu školu, čovjek se nekako nađe u godinama kad želi znati tko je, što je i kakav je. Nemaš ti koga pitati. Od roditelja je slaba korist jer čak i da smogneš hrabrost pitati ih tako nešto, velika je vjerojatnost da će te stari mrko pogledat i pitat što si sad opet zeznuo, a mama će se raznježiti i reći kako si ti njezino malo zlato ili tako nešto; uglavnom, čut ćeš ono što te najmanje zanima.

Škvadru iz razreda ili iz škole ili ulice nema smisla pitati jer čim shvate da ti nedostaje samopouzdanja, pokušat će to iskoristiti na milijun načina. Zato se mnogima čini kako je najpametnije pritajiti se, promatrat druge i pokušat biti kao oni koji ti se sviđaju i nikako ne biti kao oni drugi. Krivo! Evo, svi bi htjeli biti kao Aldo, sin lokalnog tajkuna koji se cijelo ljeto vozika u tatinom gliseru i za čiju pozivnicu za rođendan se gotovo održavaju nacionalne kvalifikacije. Njemu je najveća tlaka u životu to što mora nekoliko puta godišnje s mamom u Milano i tamo obnoviti garderobu koju je prerastao ili koja više nije „in“. I što to znači biti kao Aldo? Sve što on ima zasluga je njegovih roditelja. Glupo bi bilo sada očajavati jer nemaš sve to i jer se zapravo pokušavaš mjeriti s njegovim tatom, a ne sa sinom, a njegov tata tridesetak je godina stariji od tebe, pa je imao vremena sve to steći. A do tada ćeš, uz malo sreće, biti dovoljno pametna/pametan i shvatiti kako debljina novčanika tvojih roditelja ne čini tebe boljom ili lošijom osobom. Sinovi i kćeri uglednika nisu uglednici, oni su samo sinovi i kćeri svojih roditelja. Ugled nije nešto što bi oni naslijedili kao što su naslijedili boju očiju ili način hoda. Imaš ti sina poznate sutkinje koji je već u osmom razredu bio sitni lopov i veliki lažljivac. Naravno, ima i obratnih primjera pa sada još uvijek nismo ništa pametniji, još i ne slutimo kakva si ti osoba. Ipak, ima načina na koje ćeš to otkriti. Nije to neko instant-rješenje koje će ti se pokazati već nakon desetak dana, ali sigurno ne moraš na taj odgovor čekati ni nekoliko dugih godina. Evo mojeg prijedloga:

Volontiranje, čudesno putovanje u samoga sebe

Kad je riječ o volontiranju, postoje uglavnom dva oprečna mišljenja. Jedno zastupaju oni koji misle kako je posve ludo u ovim teškim vremenima trošiti svoje vrijeme na posve besplatno obavljanje nekog posla. No dobro, nije to neki romantičan i samopožrtvovan stav, ali i s takvim „lukavim trgovcima“ može se razgovarati. Jer volontiranje nije samo davanje. Vrlo brzo dobiješ povratnu informaciju koja ti govori mnogo toga: od saznanja leži li ti takav posao pa do barem djelomičnog odgovora na ono početno pitanje, na pitanje tko si ti zapravo. Ono drugo mišljenje o volontiranju već je od prvog časa afirmativno, to je ono kad volonter prvenstveno nastoji pomoći, a onda i nešto naučiti. Ako se u tvojem gradu odvija neki važan sportski događaj i ti odlučiš nekoliko sati dnevno staviti na raspolaganje svoje vrijeme i znanje stranog jezika, velika je šansa da ćeš uživo susresti svojeg idola, možda čak iz prve ruke dobiti odgovor je li prekasno s punih petnaest godina početi bacati koplje ili tako nešto. Ili ti se škvadra smije što već tri mjeseca volontiraš u nekom laboratoriju perući epruvete i druge posude, a ti znaš koliko si naučila muvajući se oko tamošnjih zaposlenika i nekako se sve češće zamišljaš u bijeloj kuti za onim skupocjenim mikroskopom, a onda te posve nenadano ravnatelj pozove na razgovor, zahvali ti na predanom radu i izuzetnom zanimanju koje si tu pokazala pa doda kako su nekidan razgovarali o tebi i tvojoj marljivosti pa ako tijekom srednje škole zaključiš da želiš studirati kemiju ili eksperimentalnu biologiju, oni će ti rado ponuditi stipendiju i kasnije radno mjesto…

Ima bezbroj poslova gdje se može volontirati: od kazališta i knjižnica do azila za napuštene životinje, od terapeutskog jahanja do odlaska u bolnice gdje možeš čitati priče bolesnoj djeci i tako im olakšati bolne i duge dane. Možeš volontirati tamo gdje ti se čini da za taj rad imaš sklonosti pa kasnije ne gubiti vrijeme upisujući pogrešno odabran fakultet. Ili volontiraš kao šaptačica u kazalištu. Oduvijek si se željela okušati u glumi, ali od tate si naslijedila taj veliki nos i jednostavno znaš kako nisi dovoljno lijepa za glumicu. Zato se uvučeš u onu malenu kabinu gdje te nitko ne vidi. I šapćeš ljepoticama. Prođe neko vrijeme i ti već možeš predvidjeti kako će u nekoj situaciji postupiti režiser, znaš tko će se od glumaca radije osloniti na tvoju pomoć nego pošteno naučiti tekst, a onda shvatiš kako si u samo nekoliko tjedana posve zapamtila tekst triju različitih uloga. Samo dva dana prije premijere glumica se posvadi s režiserom i cijelim ansamblom. I ode. Njezina zamjena već tri dana ima virozu, kašlje i kiše sto na sat. Svi su očajni, a ti se onako sramežljivo dovučeš do režisera i kažeš kako za silu možeš uskočiti jer znaš cijelu ulogu. Premijera je spašena, publika plješće i ne razilazi se, a vi po treći puta izlazite na pozornicu pokloniti se zadovoljnoj publici. Eto, to je noć kada saznaš tko si. Nitko te neće spominjati kao nečiju kćer ili nečijeg sina nego kao osobu koja je spasila predstavu. I onako, sasvim usput, saznaš kako si godinama nasjedala glupostima o kojima pišu u žutom tisku o tome kako glumci moraju biti izuzetno lijepi.

Poneka volontiranja i ne završe takvim glamuroznim uspjehom i aplauzom. Ako s grupom dragovoljaca ideš pošumiti golu ledinu koja je još prije tri godine bila predio s krasnom borovom šumom koja se pružala sve do mora, a onda je požar učinio svoje, malo je vjerojatno da ćeš doživjeti pljesak na otvorenoj sceni. Ali ti ćeš znati da su mamini i tatini sinovi i kćeri sjedili u nekom kafiću i dosađivali se, a ti si posadio sedamnaest mladica bora koji će tamo godinama rasti i pružati hlad i ljepotu. I nekako znaš da je to bila još jedna lijepa stanica na tom putovanju u samoga sebe i kako si posve blizu tome da sa sigurnošću možeš reći tko si. Volontiranje u azilu za napuštene pse daleko je od sjaja jer se nagledaš tužnih i zlostavljanih životinja, pokupiš za njima na vreće izmeta, no i to je lijepa stanica na tom tvojem intimnom putovanju. Možda i ne odlučiš postati veterinar(ka), možda ti sve to izgleda previše bolno jer, ma kako se trsio, ne možeš pomoći svim životinjama, ali da nisi tamo volontirao, ti to ne bi nikada pouzdano znao. A nazočio si još nečemu. Uvijek kad si ulazio u azil, svih četrdeset i šest pasa ti je jurilo ususret veselo lajući svoju dobrodošlicu. Znam o čemu govorim jer i sama imam psa i znam kako su dobri u procjeni čovjekova karaktera. Ne može svih četrdeset i šest pasa pogriješiti u procjeni i mirno se možeš pouzdati u njihov sud: ti si dobar čovjek. Oni ne znaju koliko tvoji mama i tata imaju novaca, imaš li predug nos ili previše kilograma, ali znaju da ti se može vjerovati i osloniti se na tebe, a to je ocjena koju ne dožive mnogi iako su im kroz ruke prošle na stotine tisuća dolara.

Eto, zato ti predlažem volontiranje kao način upoznavanja samoga sebe. I zato danas i ne očekujem da mi već možeš reći tko si zapravo. Ja imam vremena, a ti ga uzmi koliko ti treba. Važno je samo da te ne zadovoljava biti tek mamin ili tatin sin ili mamina/tatina kćerka. Sve ostale bit će mi čast upoznati.