Te spike o prijateljstvima su mi super. Najbolji su mi oni koji misle da je za prijateljstvo dovoljna dugovječnost. Znaš ono, kao mi smo stari frendovi, zajedno smo još od vrtića. Dođe mi da im viknem kako prijateljstvo nije skupljanje mirovinskog staža pa si bliži cilju ako se znate devet godina, a ne samo četiri. Ne ide to tako. Inače mrzim one fraze s kojima se odrasli tako često razbacuju kad u nezgodnim situacijama strepe da bi mogli bubnut nešto bez veze, pa govore u provjerenim obrascima kao što su: „Sve je to za žive ljude“ ili „Vrijeme liječi sve rane“ i slično. Ipak, svidjelo mi se kad sam čula kako su prijatelji zapravo obitelj koju si sam izabrao. Mislim da je, za razliku od ovdje spomenutih frazetina, to istinito, ali samo odabiranje nije dovoljno pa evo mene s još jednom istinitom frazetinom: prijateljstvo je dvosmjerna ulica.

Ne možeš ti steći prijatelja samo time što se prema njemu odnosiš prijateljski, pomažeš mu i u svakom smislu navijaš za njega. A on ništa. I ne vidi te. Ili te vidi, ali samo kao neku mješavinu roba i podanika. To je ono kad mu ti rješavaš zadaću iz matematike koja se sastoji od šest ubitačnih zadataka, a on dotle hakla na košarkaškom terenu i sjeti se da postojiš tek kad te pita jesi li napokon napisao jer mu se žuri kući. Je l' to i takvo neko super prijateljstvo samo zato što se znate još iz vrtića?

Evo nam prve riječi nužne za definiciju prijateljstva: uzajamnost. Temeljita kakva već jesam, mogu ti taj pojam i razradit. To je ono kad pomažem ja tebi, a pomažeš i ti meni, kad ti meni griz sendviča i ja tebi liz sladoleda i ni ti ni ja ne brojimo koliko puta je tko kome platio sok jer se zna da plati onaj tko u tom času ima novaca, kad ja suosjećam s tobom slušajući kako je tvoj stari sinoć pijan radio skandale, a ti tjedan dana na benzinskoj pumpi pereš šoferska stakla kako bi skupio novac da i ja mogu s razredom na skupi izlet. I tisuće takvih stvari. Ta uzajamnost je kao fina pređa, stotine niti od mene prema tebi i stotine od tebe prema meni. To je ono što se ne zaboravlja, jer od tih niti uzajamnosti vremenom se isplete mreža koja izdrži nevjerojatna opterećenja. I nju imate tijekom cijelog prijateljstva. To zapravo znači da tu i tamo u životu možeš pasti, al' ne možeš propasti.

Neke priče o prijateljstvima prerasle su u mitove. I tako su nekako nastala rangiranja prijateljstava. Pa je tako prihvaćeno da su najčvršća ona prijateljstva koja su nastala u ratu, u situacijama punim prave pogibelji, tamo gdje ti doslovno život ovisi o tome hoće li ti netko pomoći. Srećom, nema ratova baš uvijek kad stasa nova generacija. I što sad? Mirnodopski momci zadovoljavaju se i „drugorazrednim“ prijateljstvima, ponekad i posve blesavim avanturama, kojima naknadno daju prizvuk epskog junaštva. To može ići i do glupavih tinejdžerskih krađa susjedova auta kako bi se u noćnoj trci gradom stvarala iluzija da je i u njihovim životima postojao herojski period opasnog življenja. Srećom, to najčešće završi samo plaćanjem štete na automobilu, tatinim bijesom orkanske jačine i maminim teturanjem po samom rubu živčanog sloma. To u pravilu i nisu prijateljstva, samo je pokušaj najbližeg preslikavanja ranije spomenutih prijateljstava iskovanih tijekom životne opasnosti, pa ćemo to ostaviti za neku drugu temu.

Ova današnja govori o mirnodopskom, urbanom, svakodnevnom tinejdžerskom prijateljstvu. I zato tu treba reći poneku i o tome kako ne treba gubiti vrijeme na neke veze koje se nikada neće razviti u pravo prijateljstvo. Na primjer, je li vam u školi ikada šaptala „frendica“ koja sjedi četiri klupe dalje? To je ono poluglasno siktanje koje profesori čuju jednako kao i ti, a koje je sračunato na to da profesor čuje to njezino raskošno znanje, a tebe napravi još većom budalom. Ili ono kad školska kraljica ljepote priđe tebi, maloj Pepeljugi, i pita te bi li se htjela družiti s njom jer si joj, fol, super. Joj, meni se jednom upravo to dogodilo. Nisam bila baš ono neka rugoba kojoj ni plastična kirurgija ne bi pomogla, nego onako, srednja žalost, ali mala koja mi je ponudila prijateljstvo izgledala je savršeno. Nije mi dugo trebalo pa da shvatim kako izuzetno lijepe cure često imaju zanimljivu taktiku pri odlasku u lov na dečke. Tehnika se svodi na lov u parovima: uzmeš neku fizički posve neuglednu siroticu koja je vedrog duha i može razgovarati o svemu i svačemu (mene) pa kad sjedneš pokraj takve Pepeljuge, onda izgledaš još sto puta ljepše nego kad si sama, a dečki ti prilaze kao muhe na muholovku. Tada je zadatak Pepeljuge otvoriti svima zanimljivu temu, a ti, krasotica, poziraš okrenuvši desni (bolji) poluprofil prema dečku na kojeg ćeš se obrušiti i na kraju ovakvih seansi otići s njim prema zalazu sunca. Kad sam shvatila zašto me ljepotica vuče sa sobom, bilo mi je gorko, no ubrzo sam shvatila kako to sigurno nema nikakve veze s prijateljstvom, ali je korisna simbioza. Jer često su se u takvim situacijama sa mnom smijali i kasnije puno družili krasni dečki koji inače ne bi ni znali da postojim, a i vrlo brzo našla sam se vrlo blizu samog centra onog jata sretne bezazlene mladeži koja se bučno i divno zabavlja po bazenima, izletima, igralištima i sličnim mjestima, dok je ledena kraljica ljepote tražila svoju novu Pepeljugu.

Mogu li ti u svemu tome roditelji biti od neke koristi? Naravno da mogu, ali vrlo često nisu. Osobno mi smeta to što najčešće izostane jedan bitan dio odgoja. Na primjer tvoj najbolji prijatelj nešto ozbiljno zezne, a ti u nastojanju da ga spasiš lažeš kao vidra. Naravno da odrasli prozru tvoje laži. Roditelji te zbog bezočnog laganja s pravom osude na mjesec dana negledanja televizije i dva tjedna bez kompjutera, glazbe i izlazaka. I točka! Krivo. Trebao bi biti zarez iza kojeg bi oni morali reći nešto u stilu: ovo ti je kazna za laganje, ali ipak ću ti kupiti onaj CD zato što si pokušao pomoći prijatelju, samo si pogriješio jer se ne pomaže lažima, nego si trebao učiniti ovako…“ Tako bi ti pokazali kako razumiju da ti nisi neko smeće koje bi lagalo zbog vlastite koristi, nego si htio pomoći prijatelju, samo nisi znao kako, pa si učinio ono krivo jer ti je to jedino palo na pamet. I pokazali bi ti kako misle da, kad ti je prijatelj u nevolji, nije najvažnije pobjeći što dalje ili praviti se da ne vidiš, nego mu moraš pomoći na najbolji način. Jednako tako mi idu na živce i oni roditeljski savjeti tipa: Samo ti, dušo, uči i ne gubi vrijeme na glupa prijateljstva i izlaske jer kad danas-sutra stekneš ime i imetak, imat ćeš prijatelja na bacanje. Krivo! Jer vjerojatnije je da će ti ljudi biti u najboljem slučaju lojalni. A neki stupanj odanosti ipak nije prijateljstvo. To ti je kao da radiš tortu u kojoj ni u tijestu ni u kremi nema ni grama šećera. Izgleda kao torta, ali fali cukar. Izgleda kao prijateljstvo, ali fali ljubav. Jer rekli smo na početku da su prijatelji obitelj koju si sam odabireš, a ono što obitelj drži na okupu nije ni novac ni ugled nego ljubav.

Eh da, gotovo sam zaboravila reći kako ćeš barem s nekom sigurnošću moći ocijeniti veže li te s frendicom samo posuđivanje majica i odlasci u disko ili pravo prijateljstvo, veže li te s prijateljem samo nogomet srijedom i zezanje u kafiću ili nešto vrednije od toga. Ima raznih pokazatelja. Ja osobno koristim nešto iz padobranstva. Sigurno znaš da si tamo sam slažeš padobran s kojim ćeš skakati. Tako se izbjegne da nadrljaš zbog tuđe aljkavosti, nemara ili sabotaže. Kad nisam sigurna u neko prijateljstvo, upitam se bih li posve mirno njoj/njemu prepustila slaganje mojeg padobrana. Ako je odgovor potvrdan i ako i ona/on osjećaju isto prema tebi, onda je to ono pravo, a u svakoj od mnogih vrsta ratovanja koje vas u životu još čekaju bit ćete oni najviše rangirani ratni drugovi i ne može vam nitko ništa.