Grad stiješnjen podno stijena, stijene su bijele, grad je siv i iz njega katkad suklja dim. Vitki ribarski brodovi ljuljaju se na valovima, djeca ih povremeno promatraju s drvenih dokova dok hvataju rakove i ribe. I ti si među djecom, uhvatio si rakovicu i sad oprezno vežeš tanki konop oko nje. Pokušavate ih natjerati da se bore, ti i druga djeca. Rakovice napinju konope, bježe, vi ih razočarano puštate uz pokoji uštip i vraćate se promatranju ribara.

Oko podneva, kad sunce gotovo, možda čak na koji trenutak, probije kroz oblake, odlazite objedovati. Nagovarate majke da užinu odnesete vani, a one najčešće pristanu. Žvačete topli kruh i slani, tvrdi kozji sir, bacate mrvice i promatrate galebove kako se međusobno čerupaju zbog njih. Njihovo perje prekriva drvene dokove, tiho tone do mora i tamo se, na površini, zadržava. Smijete se i taj zvuk na trenutak napravi pukotine u oblacima i nešto sunčeva sjaja ipak iscuri. Nakon gozbe galebova idete do stijena i ležite na njihovim oštrim bridovima prepričavajući priče koje ste čuli od roditelja. Nekoliko godina prije biste se izgrebani igrali skrivača, provlačili se, jurcali stijenama bez straha od ozljede. Jednom kad se mrak počne zgušnjavati, a svjetlo se pojavi u unutrašnjosti krčme, spuštate se.

Mjesto je izgrađeno od onih istih bijelih stijena i kuće su s vremenom potamnile od dima. To je bilo još kad su rušili stabla i gradili velike brodove. Niske kamene kuće, jedna patuljasta kapelica i skromna krčma koja poslužuje tamno pivo, variva, sir, slanu ribu i kruh. Nasred grada nalazi se zdenac u sjeni pogrbljenog stabla, crnog debla i purpurnih listova. Stablo nije imalo ime, zvali ste ga jednostavno "stablo". Ljeti su se tamo mogli vidjeti mladići i djevojke. Natjecali bi se tko će se brže popeti do vrha. Znao si najbrže penjače. Zvali su ih Košuta i Čičak.

Kako ste se spuštali, tako je momak palio fenjere. Ulična je svjetlost pratila vaše hihotanje i uskoro je cijelo mjesto tinjalo. Duguljasti su brodovi pristali i ribari su iskrcavali ulov. Dio će poslužiti mještanima za večeru, dio će sušiti, a sasvim mali dio naći će se u krčmi. I vi ćete pokušati ući u krčmu, ali vam, kao i svake noći, neće dozvoliti. Umjesto toga stajat ćete kod stražnjeg ulaza s ostacima hrane i mačkama. Malj, mali od kuhinje, svako toliko će vam iznijeti malo kruha, ribe i piva. Uskoro ćete se razići, pohrliti kućama.

Tvoja će majka, Švelja, opet biti ljuta jer nisi gladan. Oca neće biti, on će biti na pučini, crtati će kartu zvijezda. Majka će ti uz čaj prepričati priču. Zaspat ćeš razmišljajući o onome što ti je majka pripovijedala, o nevidljivim nitima što spajaju san i javu i stvorenjima koje te niti prepliću i vuku.

Probudio te treći, nepoznati glas. Majka, otac i niski, tamnoputi i nabijeni muškarac sjedili su za stolom u tinelu. Taj je muškarac tvoj stric, očev brat, kazali su ti. Krasila ga je gusta, prosijeda brada, srdačan osmijeh te crne oznake i zadebljanja na koži. Ispod očiju nosio je plavu šminku, što ti je bilo neobično s obzirom na to da su na vašem otoku samo djevojke nosile šminku. Doplovio je rano ujutro, nije ga bilo otkako si bio sasvim mali. Oprezno si mu prišao, a on te privukao sebi i zagrlio. Mirisao je na sol, duhan i nešto što dotad nisi osjetio. Nekoliko dana kasnije stric će te podučavati kako se prave mornarski čvorovi, a saznat ćeš i ime tog začina. Oko snažnog vrata nalazila mu se ogrlica boje zvjezdanih dubina isprepletena neobičnim bijelim uzorcima. S ogrlice visilo je mnogo raznobojnih konopa različitih duljina na kojima se nalazilo prstenje, biserje, perle i zrnca.

Govori ti da si narastao i mrsi ti kosu. Tvoj mu otac na to odgovara kako djeca to obično rade, narastu otkako ih posljednji put vidiš, pogotovo ako si, kao on, proteklih desetak godina plovio. On mu na to odgovori da nije izgubio svoj smisao za humor i zatim te upitao za ime i rekao si mu da te zovu Mali. On ti se predstavio kao Igla iako uopće nije bio nalik igli, a zatim je tvom ocu ponudio da dođe na njihov brod. Otac je pristao i rekao ti da slušaš majku. Zatim su njih dvojica otišli i ostali ste vas dvoje. Zanimalo te što je mislio pod "njihov", zanimalo te tko su oni. Halapljivo si pojeo kruh i sir i sve to zalio mlijekom. Majka ti je govorila da usporiš. Još punih usta pitao si smiješ li se ići igrati s prijateljima. Ona je uzdahnula, odmahnula glavom i rekla ti da se vratiš za užinu. Obećao si da hoćeš. Istrčao si iz kuće i osvrtao se, otac i stric odmicali su se u daljini.

Potrčao si da ih sustigneš, i kad si im se dovoljno približio, usporio si, nisi bio siguran želi li te otac tamo. Hodao si pažljivo, pogotovo nizbrdo kako ne bi udario kamenčić i tako im privukao pažnju. Krajolik je postupno gubio kamen i dobivao zelenilo. Ušli su u šumu.

Putem si brao biljke koje će tvoja majka koristiti za napitke; snjegolati crnih cvjetnih glavica i bijelih latica, tamnosmeđe pruće srcogranja koje je iznutra crveno, gljive urlikače nalik lovačkim rogovima, zatim orkancvjetovi čije su latice bile neobična mješavina sive, modre i ljubičaste te blijedocrvene i ledeno plave latice smirajploda. Naposljetku je šuma bivala sve rjeđom i čuo si valove kako tuku stijene.

Pored stijena, na plaži, nalazio se logor. Ljudi su dizali šatore i palili logorske vatre. Bili su visoki, vitki i tamnoputi, često duge kose, odjeveni u odjeću od šarenih tkanina. Za pasom nosili su bodeže, prenosili su vreće i škrinje iz čamaca na obalu. Tamo dalje, na nabrekloj pučini, nalazio se brod. Crn, dugačak i oštar poput njihovih bodeža, pomislio si, njegova su jedra bila trudna i grimizna.

Promatrao si oca i strica, probijali su se u sredinu tabora. Ondje je stajao sijedi muškarac odjeven u odjeću iste nijanse grimiza kao što su jedra. On i stric kratko su porazgovarali, a zatim su se starac i tvoj otac rukovali. Sva trojica ušla su u šator. Znao si da je pametnije vratiti se u grad. Okrenuo si se i suočio sa četiri lica. Tri mladića i djevojka. Svi su na različitim dijelovima tijela imali crne oznake, baš poput tvog strica.

Pitali su te jesi li se izgubio, ali u tom trenutku nisi razumio. Jezik vam se nije toliko razlikovao, njihov je bio nešto pjevniji, ali bio si zatečen. Djevojka je iskoračila.

- Hej, prozirni, ti si Iglin, zar ne? - bila je za glavu viša od tebe, kratke kose obrijane sa strane, istaknutih ključnih kostiju, i vretenasta tijela. Bila je nasmijana.

Nije ti bilo jasno kako je znala da ti je on stric pa si je upitao. Na to su se nasmijali.

- Pa kad ste blijedi kao one tamo stijene - prstom je pokazao iza sebe jedan od trojice.

I ta ti je primjedba bila neobična, tvoj je stric ipak bio preplanuo.

- Daj opusti se, što si se skvrčio? - djevojka te zaigrano odgurnula. Na dugim prstima vidio si crne oznake nalik strelicama. Kasnije će ti reći da se one zovu tetovaže i da prepričavaju priču - Mene zovu Strijela.

- Mene zovu Mali.

Ostatak ti se također predstavio i ponudio ti da im se pridružiš u igri skrivača, na što si im odgovorio da čekaš oca i strica.

- Zašto bi čekao kad se možeš s nama igrati? - upitala te Strijela.

Nisi imao spreman odgovor na to pa si samo slegnuo ramenima.

- Valjda znaš kako se igra skrivača?

- Naravno da znam, nisam blesav.

- Nisi blesav, ali si blijed. Izlaziš li uopće na sunce?

- Ne znam jesi li primijetila, ali ovdje baš i nema mnogo sunca.

Na to je prasnula u smijeh – E, tu si u pravu. Hajde, samo jednom. Ja žmirim - potrčala je prema boru - Ovo je pik - lupkala je dlanom po stablu i zatim se okrenula i prislonila lice kori - Brojim do trideset - viknula je.

Pohrlio si prema najbližem boru i odmah stao. Gdje se sakriti u šumi, a da nije iza stabla? Siguran si da si kao mali imao dobar odgovor na ovo pitanje. Pogled ti se digao prema krošnjama i odmah si znao da se nećeš moći uspeti. Vidio si kako se ona trojica, doduše, vješto uspinju uz deblo i zatim munjevito skaču s krošnje na krošnju, tanke, oštre sjene. Strijela je došla do dvadeset i ti si se zatrčao prema kamenu obraslom mahovinom, preskočio ga i sjeo leđima naslonjen na nj.

- Blijedi, ti shvaćaš da sam ti čula korake? - čuo si njen glas – A ni taj kamen ti nije bio baš najmaštovitiji izbor.

Uzdahnuo si i ustao. Strijela te gledala i činilo ti se kao da joj osmijeh zauzima većinu lica - Pik, pak za Malog - svaku je riječ naglasila lupkanjem o drvo. Ova trojica sletjela su kraj nje. Djelovalo je kao da su preskočili stepenicu, a ne kao da su upravo doskočili s poprilične visine.

- Ti sad žmiriš – rekao je jedan.

- Pusti ga sad, igrat ćemo se drugi put – rekla je Strijela – Idemo ga odvesti njegovom ocu i Igli.

Spustili ste se u logor, osjetio si razne mirise, neke oštre, druge mekše, neke si pak osjetio već na stričevoj koži. Iznad logorskih vatri ponegdje su visili kotlovi iz kojih se izvijala para i miris čorbe, iznad drugih su se na ražnjevima okretale oderane, a neke vatre su bile tu samo da tjeraju noć i zbliže ljude. Oko njih se razgovaralo, kartalo, smijalo i grlilo. Te vatre, Strijela će ti reći kasnije, bile su najvažnije. Činilo ti se da su mnogo prisniji od tvojih sumještana, često su se dodirivali, po obrazu, po ramenu, držali su se za ruke. Strijela i dječaci stali su i zagrlili se nekoliko puta prije negoli ste došli do šatora.

- Vi pričekajte vani – obratila se momcima – Blijedi, ti dođi za mnom. Pomaknula je jedno krilo i mahnula glavom.

Ušao si. Ostao si zabezeknut. U šatoru ste stupili u hodnik kojemu se nije mogao nazrijeti kraj.

- Idemo lijevo – Strijela te povukla za rukav.

- Ne razumijem – zamucao si.

- Razlikuješ valjda lijevo i desno.

- Da, ali…

- … hajde, pođi za mnom – nešto te grublje povukla.

Hodnik se polukružno nastavljao u mrak i svako toliko se račvao, ona bi te tu i tamo nježno povukla za sobom, jedva te okrznuvši dugim prstima. Odjednom je pored vas zalepršao leptir kojeg je Strijela pozdravila i nazvala ga Iskra. Leptir zvan Iskra odjednom je planuo, ali začudo nije pao na tlo, spržen. Nastavio vas je pratiti, pritom vam nesebično nudeći svoju svjetlost. Zabrinjavalo te to što nisi vidio siluete s vanjske strane, niti je otamo dopirao ikakav žamor. Iz utrobe šatora otrgnulo se nekoliko glasova. U jednom trenutku mutni, a u drugome čuo bi ih jasno, bili su na rubu povika. „… je glupost!“, začuo si vlastita oca, na što mu njegov brat odgovara: „Granje ne laže“, ili tako nešto i tu se razgovor nanovo gubi u vijugama i polumraku šatora. Krhotine rečenica koje ti nisu gotovo ništa govorile. Uskoro su glasovi konačno postali jasni, trenutno je govorio tvoj stric: „Neka, sakrij se u rupu. Uvijek si bio poput zeca, to ti je trebalo biti ime. Nastavi s pravljenjem karata i tkanjem priča s kopna. I da ih ugledaš, ne bi u njih vjerovao“, nasmijao se. "Nisi ih ni ti vidio, samo si našao dranguliju koja..." pjenio se tvoj otac, "... ti si prvi koji je tvrdio da quipu možda nije samo drangulija", mirno mu je odgovorio stric.
Začuo si oca kako udiše duboko, isto onako kad bi mu ti postavio koje pitanje previše; naćulio si uši kad te Strijela najednom gurnula naprijed.

Zateturao si, pao na jedno koljeno i istog časa ustao. Pred tobom su bili tvoj otac, neki starac i stric.

- Mali! - dreknuo je otac, na što je Igla prokomentirao kako imaš više hrabrosti od oca, a velik si kao njegov palac.

- Strijela - mirno je progovorio starac, primijetio si da je njegova sijeda brada bila premazana voskom, a brkovi, također sjajni i nauljeni, bili su zavinuti prema gore – Ne vidiš li da smo usred razgovora? Nije uvijek vrijeme za igru.

- Naravno da vidim - potapšala te po ramenima - Ali nisam si mogla pomoći.

- Ista ja kad sam bio mali - rekao je tvoj stric.

- Majka ti se sigurno brine - otac ti je prišao i povukao te za uho, jauknuo si.

- Majka mu nije niti zečica niti preplašena srna - stric se nasmijao podlo – A nije niti on, kako stvari stoje. Jesi li siguran da ga nisi našao negdje u šumi?

- Ti gledaj svoja posla, budaletino, a ti, pričekaj me vani! - odgurnuo te otac.

Pogledao si Strijelu, činilo se da ju ovo sve skupa zabavlja. Mahnula je glavom prema unutrašnjosti šatora. Pošao si za njom. Bez riječi ste vijugali hodnicima tkanine u svjetlosti plamtećeg leptira. Gledao si u pod i pratio njezine vretenaste, preplanule noge. Srećom da je polumrak, pomislio si, inače bi vidjela kako se crveniš i kako ti suze oči.

Izašli ste. Logor se nije obazirao na vas. Bio je smiraj i gubila se svjetlost, hladni te zrak nježno i postupno sve jače grlio. Strijela te zaigrano gurnula.

- Nećeš se valjda duriti na mene, Mali. Pa to je bila samo zafrkancija.

Odmahnuo si glavom -  Ne mislim da hoću.

- Hajde, iskupit ću ti se. Dođi sutra i naučit ću te kako da se popneš na vrh stabla.

- Ali znam se popeti na stablo.

Naravno da znaš, ali znaš li to napraviti hitro poput majmuna?

- Poput čega?

Zamislila se na trenutak i odmahnula glavom - Da se hitro i vješto uspneš, u redu?

- U redu - kimnuo si, buljeći u pod. Činilo ti se kao da su joj oči postale još veće.

Tvoj otac je izašao iz šatora, brat ga je tapšao po ramenima, "Hajde, hajde, mrgude, pričat ćemo još," kazao mu je. Otac mu nije odgovorio, ošinuo je Strijelu i tebe pogledom i povukao te za ruku ne osvrćući se. Osjetio si svaki podsmijeh dok te otac vukao kroz tabor. Prije negoli ste ušli u šumu dobro je promotrio nebo i zatim zakoračio u mrak i tamnozelen miris krošnji i mahovine.