U jednoj emisiji koja se prikazuje na javnoj televiziji iz tjedna u tjedan okuplja se nekoliko komentatora, na neki način istaknutih u društvenoj, uglavnom akademskoj zajednici, te sat vremena raspravljaju o aktualnim temama. Nedavno su se tako dotaknuli teme različitih prosvjeda organiziranih u posljednje vrijeme, posvetivši pritom najviše prostora prosvjedu za klimu.

U njemu su glavnu riječ preuzeli srednjoškolci, a sve je krenulo od šesnaestogodišnje švedske aktivistice Grete Thunberg. Osvrnuvši se na Gretu, jedan je sudionik emisije, inače sveučilišni profesor, prezrivim tonom ustvrdio: ''I sad mala Greta Thunberg, nagledali smo se tih Malala globalističkih, evo sad je to Greta, njoj je sa šesnaest godina pala genijalna zamisao za koju će moguće dobiti Nobelovu nagradu...'' misleći pritom da smo se nagledali Malale Yousafzai, djevojke koja danas ima dvadeset i jednu godinu, i dalje je aktivistica za prava djevojčica i pravo na obrazovanje, a 2014. godine postala je najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir.

Moćna pop kultura

U suradnji s Christinom Lamb Malala je 2013. godine objavila knjigu ''Ja sam Malala: autobiografija Pakistanke koju su talibani pokušali ubiti jer se zalagala za pravo na obrazovanje''. Direktan je to naslov, bez poetičnog okolišanja, a glavna vrijednost čitave knjige i leži upravo u toj izravnosti kojom nam je prikazano što se Malali dogodilo i zbog čega. Na poleđini knjige neminovna je marketinška usporedba s Annom Frank što ima smisla iz više razloga, ne samo onih očitih.

Naime, Malala piše o tome kako su ona i njene prijateljice obožavale Sumrak sagu, a u jednom trenutku gotovo izjednačava snagu utjecaja koji su na njenu želju da postane politički aktivna izvršila zbivanja u rodnom Pakistanu sa snagom utjecaja koji je na tu želju izvršila serija Ružna Betty, čija glavna junakinja radi u redakciji časopisa. Baš kao što je svojedobno Anne Frank skrivajući se od užasa holokausta kojima nije uspjela umaknuti svejedno s podjednakim žarom pisala o svojim omiljenim filmskim zvijezdama.

Malala piše o tome kako su ona i njene prijateljice obožavale Sumrak sagu, a u jednom trenutku gotovo izjednačava snagu utjecaja koji su na njenu želju da postane politički aktivna izvršila zbivanja u rodnom Pakistanu sa snagom utjecaja koji je na tu želju izvršila serija Ružna Betty.

Riječ je o djevojčicama koje pišu o svojim tipičnim, dječjim, djevojačkim, trivijalnim problemima, pomislili bi vjerojatno ljudi koji na dnevnoj bazi razmišljaju o puno važnijim stvarima, toliko važnim stvarima da im je i Malalin politički aktivizam nešto s čime se mogu šaliti. Što bi tek bilo da su se u emisiji osvrnuli na Sumrak i Ružnu Betty... Malala u knjizi više puta spominje i da joj je omiljena boja ružičasta, prepričava česte svađe s prijateljicom do kojih bi došlo kada bi se jedna od njih počela više družiti s nekom drugom djevojčicom jer smiješ imati samo jednu najbolju prijateljicu, dok se oporavlja od talibanskog napada u bolnici gleda Disneyeve filmove... S razlogom bi se sveučilišni profesor zapitao zašto bi društvo ozbiljno shvaćalo ideje jedne takve djevojčice.

Pa možda jer ih upravo takve ''trivijalnosti'' koje pokazuju u kolikoj je mjeri riječ samo o običnim djevojčicama koje se s grozotama s kakvima su se suočile nisu ni trebale suočavati i čine toliko iznimnima. Dakle, osim što je dobila metak u glavu, Malala je bila djevojčica nalik mnogima prije i poslije nje. Ne (samo) Anne Frank, već anonimnim obožavateljicama Sumrak sage i ružičaste boje koje se svađaju s kolegicama iz razreda.

Imala je, doduše, tu sreću da joj, za razliku od brojnih sunarodnjakinja, otac nikad nije zabranio obrazovanje. Naprotiv, poticao ga je te i sam osnovao školu za djevojčice u kojoj je ona odrastala te je zavoljela učenje i htjela biti najbolja u razredu pa se za tu titulu iz godine u godinu predano nadmetala što je postalo dio njenog identiteta. I baš kao što su joj silno nedostajale tv-serije kada su talibani zabranili gledanje televizije, shvatila je koliko bi joj nedostajale knjige da joj zaista zabrane mogućnost daljnjeg obrazovanja.

Metak u glavi

U početku je Malala pratila oca po skupovima i pružala mu podršku u borbi da se djeci, pogotovo djevojčicama, omogući pravo na besplatno obrazovanje, a s vremenom je u toj borbi postala istaknutije lice od njega te nije odustala niti nakon što je u njoj gotovo izgubila život. Ali svatko koga zanimaju povijesna i aktualna zbivanja u Pakistanu i okolnim područjima, zanimljive pojedinosti iz kulture, utjecaj islama, kako se pojavila prijetnja talibana, na koji način lokalno stanovništvo razmišlja o svim tim zbivanjima, položaj žena u tamošnjem društvu, usporedba svega toga s ''našim'' prilikama te brojne druge sa svime time manje ili više povezane općeljudske teme koje nas mogu navesti na razmišljanje, može sve navedeno pronaći u brojnim drugim izvorima, a da ne mora pritom upijati i tipična tinejdžerska naklapanja. Primjerice, u tv-emisijama iz kojih se umjesto toga može upiti znanje sveučilišnih profesora. Pa po čemu je onda i je li posebna baš Malalina perspektiva?

Ako zbog svega toga ne smatramo da je Malala ipak malo superjunakinja, možda bismo barem trebali smatrati da zaslužuje toliko poštovanja da ju ne bi trebalo spominjati u posprdnom kontekstu.

Malala nije bila nikakva superjunakinja. Samo je pisala dnevnik pod pseudonimom u kojem je opisivala s kakvim se sve nevoljama suočavaju djevojčice u Pakistanu koje ne žele prestati ići u školu. S vremenom je odbacila pseudonim i počela gostovati u emisijama, iako je već primala prijetnje i znala da postoji mogućnost da ju netko ubije. Prestala je ići u školu pješke iako joj je vožnja autobusom do doma trajala samo pet minuta, jer je već u dobi od dvanaest godina morala neprestano imati na umu da postoji šansa da će joj netko, samo zato što nije smatrala da se to što ide u školu kosi s radikalnim islamom, odrubiti glavu.

Ona i njene dvije prijateljice na koncu su pogođene metkom za vrijeme jedne od tih petominutnih vožnji i pukom srećom su taj napad preživjele. Ako zbog svega toga ne smatramo da je Malala ipak malo superjunakinja, možda bismo barem trebali smatrati da zaslužuje toliko poštovanja da ju ne bi trebalo spominjati u posprdnom kontekstu (čak ni nakon što saznamo da je obožavateljica Sumrak sage), bez obzira na to nasjedamo li pritom na nekakvu ''globalističku'' zamku.

Posveta Malaline autobiografije glasi: ''Svim djevojkama koje su se suočile s nepravdom i bile ušutkane. Čut će nas ako budemo zajedno.'' I s razlogom je odabrala baš tu posvetu. Od svih pojava globalizma kojih smo se zaista nagledali, zar je jedna tipična (samo jako hrabra) djevojčica koja se nakon višesatnih operacija oporavljala čitajući u bolničkoj postelji Čarobnjaka iz Oza – s naporom, jer su joj morali ugraditi metalnu pločicu u glavu – baš ta kap koja prelijeva čašu i koju treba posprdno komentirati?

Od svih nepravdi s kojima se Malala suočavala ta je ipak jedna od manje vrijednih spomena, no samim time još je sramotnije što je do nje uopće došlo. No takvih smo se stvari, da citiram, nagledali. Srećom, na policama knjižnica i knjižara danas se nalazi Malalina spomenuta autobiografija, a sama Malala i dalje djeluje i bori se za ono u što vjeruje na način koji smatra ispravnim. Svi mi, ako to želimo, imamo priliku pomoći ostvariti poprilično skromnu želju iz njene posvete – da to čujemo. Ako ne želimo, ne moramo. Nitko nas metkom ne sili da je se nagledamo.