Za razliku od mita, što se pretežno bazira na iracionalnim i teže provjerljivim motivima, legende imaju čvršće veze sa stvarnošću, motivirane su realnim događajima i nisu posve izmišljene. Groteskna legenda o majmunu u gradiću Hartlepool temelji se na postojanoj priči. Stanovnici toga gradića su 1814. godine, u vrijeme francusko-engleskih sukoba, objesili majmuna misleći da je riječ o francuskom špijunu. Po legendi je napravljena dojmljiva grafička novela Majmun iz Hartlepoola (Fibra, 2017.) kojom se primjereno prikazuje zatucanost duha.

Groteskno suđenje

Priča počinjem potonućem francuskog broda. Dva stvorenja prežive brodolom i nađu se na engleskoj obali, uz gradić Hartlepool – mali od palube koji, na svoju sreću, zna engleski i jedan majmun kojega je kapetan broda zadržao tijekom haračenja po Africi. Doba je Napoleona, godina 1814., francusko-engleske napetosti ne jenjavaju. Dječaka mještani ne povezuju s brodolomom, prihvaćaju ga i ne doživljavaju kao uljeza jer zna njihov jezik, dok za majmuna misle da je Francuz jer je nađen uz olupine broda, odjeven u francusku odoru. Nikada u životu nisu ni vidjeli ni čuli majmuna ili Francuza, ali oni zaključe da je stvorenje francuski špijun. Slabašan starac Alf Patterson, koji je izgubio noge u ratu s Francuzima godine 1759., po opisima mještana ustvrdi da je zaista riječ o Francuzu (dlakavi, niski, smrde, jedu puževe i žabe). Neuka horda, vođena predrasudama i ujedinjena u mržnji, odluči presuditi Francuzu i dati mu ono što zaslužuje. Zajedništvo im daje potrebnu snagu i poletnost lišenu ikakvih previranja, stoga vođeni porivima i osnaženi alkoholom organiziraju groteskno suđenje zarobljeniku.

Zaluđenost, opća neinformiranost i konačni postupci najviše su zgrozili doktora koji se sa sinom zbog oluje morao u tom trenu nakratko zadržati u Hartlepoolu. Doktor je jedan od rijetkih (i samo privremenih) predstavnika razuma u mjestu, a sin će, pokazat će kasnija povijest, postati poznati znanstvenik i po mnogočemu nasljedovati oca te potvrditi da su djeca nerijetko kopije roditelja jer usvajaju njihove navike, kopiraju obrasce ponašanja i nastavljaju planove predaka.

Grafička novela Majmun iz Hartlepoola pokazuje kakva beštija čovjek može biti; premda mještani žive uz more (otvoren prozor u svijet), zatvaraju vrata percepcije, a majmun im dobro dođe kao idealno žrtveno janje i izgovor za ispucavanje nacionalističkih gadarija. Krv potencijalnog neprijatelja smanjuje im žeđ, smiri ih privremeno, utaži se iracionalni gnjev prema neprijatelju. O malignoj prirodi nacionalizma, koji je početkom 19. stoljeća predvodio stanovnike Hartlepoola, konstruktivno je pisao 1973. godine Danilo Kiš (1935-1989.): „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja kolektivne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.“

Impresivan crtež ove grafičke novele potpisuje mladac Jérémie Moreau (1987.), dok je za scenarij zaslužan Wilfrid Lupano (1971.). Čitava legenda o suđenju i vješanju majmuna mogla bi poslužiti kao knjiga snimanja za animirani ili dugometražni igrani film; način na koji se iznosi priča veoma je filmičan, pomno konstruiran. Kako priča ide prema kraju, tako crvena boja, kao očiti simbol paranoidnosti i nadolazeće smrti, sve više dominira u kadrovima. U naraciji nema ni praznog hoda ni brzanja, paralelno se odigravaju dvije radnje – u jednoj je središnja osoba nesretni majmun, dok u drugoj priči pratimo relativno bezbolnu asimilaciju francuskog dječaka koji ne doživi sudbinu majmuna, ali zato usvoji životnu lekciju na temelju njegove pogibelji.

Neukost košta

Mještani pokazuju svojstva neznalica što su nesklone promjenama i sklone nepoštovanju različitosti jer, svaka različitost je za njih predmet sumnje, sprdnje ili odbojnosti, naročito ako pripada francuskom narodu. Žrtva neznanja bit će nedužna životinja, ali ista uloga nevinoga mogla je dopasti i došljaka koji je po nečemu sumnjiv lokalcima.

Majmun iz Hartlepoola štivo je za one koji sazrijevaju iznutra, čisto da si osvijeste koliko neukost može koštati i u kojem smjeru predrasude mogu odvesti. Biti dugokos i bradat među kratkokosima i golobradima ili biti plavokos među tamnokosima zna predstavljati teret. Romantični prikazi tolerancije prisutni su u filmovima i modnim časopisima, dok u stvarnosti dominira želja za zluradim komentiranjem, ismijavanjem i etiketiranjem.

U modi je verbalizirana pasivna tolerancija, a zapravo dosljedna zadrtost aktivno živi. Tragovi zadrtosti nalaze se i u današnjem Hartlepoolu – maskota njihovog nogometnog kluba je majmun imenom H'Angus (u prijevodu „Objesite nas!“), što govori da se navijači Hartlepoola ne srame legendarne gluposti predaka i događaja što se odigrao 1814 godine, a koji bi se lako mogao ponoviti u 2017. godini jer, strah od drugosti i danas redovno rezultira nasiljem nad kojim se javnost uredno zgraža. Složni pokolji nikada nisu i nikada nam neće postati nepoznanica.