Prilično referentna knjiga švedskih filozofa Jana Soderqvist i Alexandera Barda Netokracija precizno detektira vezu između primjene novih tehnologija i društvenih uređenja. Tako je plug pokrenuo feudalizam, tiskarski stroj kapitalizam, a internet društvo današnjice, odnosno ono što autori nazivaju netokracijom.

Tehnologija prilično uvjetuje i razvoj percepcije glazbe, što Bard itekako dobro zna s obzirom da je bio lider švedske pop-skupine Army Of Lovers koja je harala top-ljestvicama devedesetih, producent je hitova dance-skupine Alcazar, napravio je elektro pop band Bodies Without Organs (ne slučajno, utjecajna knjiga njegovoga slovenskog filozofskog kolege Slavoja Žižeka zove se Organs Withous Bodies!) i da se njegov aktualni projekt Gravitonas profilira kao prvi svjetski Spotify band, što svesrdno podržava njegov prijatelj i osnivač Spotifyja Daniel Ek.

Preobrazba dominantnih nosača zvuka u posljednjih trideset godina sasvim razvidno podupire tezu kako je tehnologija ključno utjecala na društveni status popularne glazbe, našu percepciju njezine važnosti, stilske preobrazbe i, ponajprije, dostupnost, odnosno pokrivenost glazbenim signalom. Dakako, vremenski su te mijene drukčije od države do države, no njihova brzina uvjetuje i bezbolno probijanje državnih, pravnih i socijalnih granica.

Posvećenost vremena vinila

Vratimo li se tri desetljeća unatrag, na našim prostorima krajem osamdesetih zatičemo preslušavanje glazbe na vinilima i kasetama, koji se ciljano kupuju. Nakon uglavnom jednokratne informacije u medijima, valja odlučiti što će se kupiti, jer svaki vinil ima amortizaciju. Vinili se ne preslušavaju usput, potrebno im je pokloniti pozornost, što odgovara i ritmu života u osamdesetima. Osim domaćih, kupovala su se licencna izdanja, a za ona koja nisu objavljena u Jugoslaviji, valjalo je okušati sreću u Ricordiju, Discoteci 33, Music Boxu i ostalim tršćanskim dućanima s pločama. Upravo takva posvećenost glazbenom dokumentu značilo je kako slušatelji koji, na primjer, u svojoj kolekciji imaju više od 50 ploča sigurno znaju imena svih članova barem deset bandova koji su bili tada aktivni i popularni, od Rolling Stonesa i AC/DC do Duran Duran i Spandau Balleta.

Činjenica da nakon pojave punka/novog vala nije uslijedio nijedan globalni revolucionarni zahvat u postojeće glazbeno tkivo govori već samo za sebe.

Kad je posrijedi stil, kraj osamdesetih donio je i razrješavanje enigme o dominacijama unutar pop-glazbe, odnosno o raspršenosti/pluralizmu tadašnjih žanrova. Činjenica da nakon pojave punka/novog vala nije uslijedio nijedan globalni revolucionarni zahvat u postojeće glazbeno tkivo govori već samo za sebe.

Rock se krajem osamdesetih kao dominantni žanrovski smjer potrošio. Vrlo je vjerojatno, stoga, da su U2 albumom Rattle And Hum zaključili taj period u pop-glazbi/strukturi. Načinivši, naime, direktan rez u rock srž retroaktivnom metodom na sjajnome live/studijskom albumu koji je, zapravo, soundtrack dokumentarnog filma, U2 su dokazali da se od rock glazbe ne mogu više očekivati elementi dominacije na pop teritoriju. Tada je zaustavljeno i eksplicitno pogrešno shvaćanje rocka kao dominante: rock je vječan i nepromjenljiv, a svi ostali pop idiomi imaju ulogu i zadatak trenda kao prolaznog i sklonog brzim promjenama.

Dakle, verifikacijom jednog žanra se ne podcjenjuje drugi, a isto tako, ni komercijalne reference ne mogu biti pokazatelj vrijednosti određenog pop-iskaza. Jednostavno, formiralo se tada široko polje interesa koji mogu zadovoljiti sve ukuse, upravo zahvaljujući rušenju dogmatskih teza o nekvarljivima glazbenim silnicama koje su, zapravo, pop izričaj neprestano vrtjele u krug.

Eksplozija

Iako u inozemstvu u to doba počinje zamjena vinilnih kompaktnim pločama, odnosno CD-ovima, mi smo imali samo par godina za nas da to usvojimo. Pa je tako jedan od posljednjih licencno objavljenih vinila bio Nirvanin Nevermind i, po mnogim pokazateljima, Nirvana je posljednji band kojem smo upamtili imena svih članova. Početkom devedesetih stigao je CD – lakši za rukovanje, s više glazbe (74 umjesto prosječnih 40 minuta), malo jeftiniji i diskografima mnogo draži: odnos proizvodne i prodajne cijene je otprilike 1:20, a kod vinila je otprilike 7:20. Glazba je postala digitalna, a CD je objedinio funkcije gramofonske ploče i kasete: mogao se slušati kod kuće, na kvalitetnoj hi-fi liniji, u automobilu i u pokretu, koristeći discman. Štoviše, na 'prazne' CD-ove mogla se ripati, odnosno pržiti glazba.

U tom trenutku, žanrovski pluralizam prelio se i na mogućnosti nabave: najnoviji CD-ovi bili su odmah dostupni, CD shopovi su nicali u svim gradovima i mjestima (a za staru ili novu glazbu iz bivše države u doba ratnih zbivanja, valjalo je skočiti do Slovenije, u Ilirsku Bistricu ili Brežice) i na taj način promijenila se i naša percepcija glazbe. Istodobno, satelitski prijemnici postaju standard pa se može redovno pratiti MTV i VH-1, za razliku od ranije kad su se čekale neke tjedne emisije u kojima će svirati popularni rock izvođači kao Hit meseca ili Zdravo mladi. Strane melodije u Istri i Kvarneru u osamdesetima mogle su se gledati u talijanskim emisijama kao što su Mister Fantasy i Discoring, a prava poslastica bili su nastupi aktualnih bandova na festivalu u Sanremu; ondje su čak i Smithsi završili.

Video je glazbi osigurao novi vizualni identitet koji se dotad mogao iščitavati tek iz ovitaka ploča, na posterima i na koncertima. 

Video je glazbi osigurao novi vizualni identitet koji se dotad mogao iščitavati tek iz ovitaka ploča, na posterima i na koncertima. Sve to stubokom je promijenilo i žanrovsku dominaciju – više nisu nicale megazvijezde, a novi izvođači nisu imali trajnost popularnosti kao nekad. U tom smislu, publika sad više nije pamtila imena bubnjara, basista, gitarista i klavijaturista, znala je kako se pjevač zove i nerijetko bi se on odlijepio od banda i započeo solo-karijeru. Izuzetak su, dakako, bili boy-bandovi.

U sljedećem desetljeću, internet je preuzeo glavnu ulogu: CD je najveću prodaju zabilježio 1998. a od 2000. godine ide nizbrdo, kao i privatizacija u Hrvatskoj. Dogodilo se to pojavom Napstera. No, od starta iTunes storea 2004. glazbena industrija počinje se oporavljati. Kod nas vladaju empetrice, odnosno kultura nelegalnog downloada što je dodatno razorilo ovdašnju diskografiju. Jer – glazba je sada dobavljiva na dohvat ruke i to u neograničenim količinama. Rodio se YouTube, albumi prestaju biti zanimljivi, industrija se počela temeljiti na singlovima: negdašnje vinilne 7-inčerice postali su početkom 21. stoljeća YouTube videozapisi hit-pjesama.

Sad više nije bitno ni kako se pjevač zove, dovoljno je znati ime banda, a veća vrijednost će biti ako je izvođač(ica) privlačnih tjelesnih atributa negoli istinska kvaliteta njihove glazbe. Indikativno, stadionski bandovi iz osamdesetih i ranije i dalje su veliki, kao i oni koji su možda nastali u devedesetima, ali je band ili jedan od glavnih članova originalne postave prve snimke objavio na vinilu: Pearl Jam, Foo Fighters, Dave Matthews Band… O nekoj žanrovskoj dominaciji više nema govora, svatko traži svoju nišu, informacije su dostupne u realnom vremenu, a konzumenti shvaćaju da više ne moraju dio dnevne sobe odvajati za pohranu fizičkih izdanja svoje glazbe: sve stane na hard disk.

Smrt benda?

U ovom desetljeću sve je još pojednostavilo: streaming servisi kao što su Deezer i Spotify osigurali su trenutačnu dostupnost 90 posto glazbe odmah, sada, odmah. A i ono što nije na njima, već će se naći na kakvom blogu ili na YouTubeu koji je unaprijedio svoju zvučnu ponudu. Visoka rezolucija u primjeni komprimiranja originalnih zvučnih zapisa ravnopravna je preslušavanju s CD-a (ne i vinila!), sad doslovno muzika dolazi iz podruma i krova i čitav grad pleše kao da je lud.

Glazba je danas pohranjena i u satovima – Garmin Fenix 5 Plus satovi i neki drugi modeli tako imaju ugrađen Deezer i Spotify, pa je dovoljno uzeti Bluetooth slušalice sa sobom i tako uživati u svojim playlistama.

Kao što video nije ubio radiozvijezdu, tako i nove tehnologije nisu bile fatalne za autorstvo u pojedinim žanrovima. 

Dostupnost glazbe sad je defaultna: uzimamo je zdravo za gotovo. I – više nije bitno tko pjeva, a kamoli tko su članovi. Ne čudi stoga što ima sve više solo-izvođača, ipak njihova lica jednostavnije pamtimo na YouTubeu, nego da moramo gledati cijeli band. U trenutku pisanja ovog teksta na Top 100 najslušanijih pjesama na hrvatskom Deezeru – samo 12 ih izvode bandovi, a od toga pet je pjesama iz repertoara grupe Queen, što je posljedica popularnosti i Oskara za film Bohemian Rhapsody.

Dakle, od kraja osamdesetih svako desetljeće donijelo je nove tehnološke zakonitosti koje su stubokom promijenile doživljaj glazbe, što se vidi i po cijeni karata za koncerte koje su tada bile čak i do deset puta niže. Kako je padala vrijednost diskografije, tako je osnažena druga (i treća) fronta: koncerti i merchandising.

No, kao što video nije ubio radiozvijezdu, tako i nove tehnologije nisu bile fatalne za autorstvo u pojedinim žanrovima. Štoviše, danas više nego ikad ima, na primjer, sjajne rock-glazbe, a na nama je samo da dobro ugodimo osobni glazbeni kompas koji će nam omogućiti da od šume ugledamo upravo naše stablo.