O, da, ukusi se itekako razlikuju, službene procjene variraju, no meni je treći album Clasha najdraži album, a uvjeren sam da je i najbolji rock-album svih vremena. Za NME je 39., za Q Magazine je 20., za Rolling Stone je osmi, za mene je, eto, prvi. Osim toga, najdraži mi je. Znam da kad se pita ljude o najdražim albumima, svatko ima svoga skrivenog favorita, album koji mu zbog određenih razloga mnogo znači, a vrijednost mu raste zato što ga voli razmjerno mali broj fanova. Meni je London Calling već četiri desetljeća na prvom mjestu, a tisuće kandidata nije ga uspjelo zbaciti s trona.

Znam, kad se u formativnim godinama prilijepimo za neku pjesmu ili album, onda to nikad ne izlazi iz srca i glave, ali držim da je privilegij biti suvremenik Clasha i albuma London Calling. Mnogo je razloga, a posljednji u nizu je izložba o albumu koju organizira Museum of London, a do koje se može stići double-deckerom dizajniranim u motive s ovitka albuma. Puno je izvođača na koje se podsjećamo izložbama, no rijetki su albumi koji zaslužuju i imaju izložbu.

Činjenica da je fotografija Pennie Smith koja prikazuje Paula Simonona koji razbija bas-gitaru na pozornici newyorškog Palladiuma 21. rujna 1979. u mnogim izborima proglašena najboljom rock'n'roll fotografijom svih vremena dovoljan je razlog. A izložba uključuje upravu tu razbijenu gitaru kao izložak!

Tko ih nema u kolekciji?!

Mislim da u Rijeci svaki punker ili post-punker ima u svojoj kolekciji taj album. Oni revnosniji nabavili su ga u Trstu, a ostali su čekali da ga licencno objavi diskografska kuća Suzy. Iz svoga nepristranoga socijalističkog stava članovi Clasha željeli su da se dvostruki album prodaje po cijeni jednostrukog. Čelnici diskografske kuće CBS odbili su taj prijedlog, no pristali su da se uz jednostruki LP besplatno dobije 12-inčni singl koji će se reproducirati na 33⅓ okretaja.

Onda su članovi Clasha na maxi-singl utrpali devet pjesama. Ugovor je potpisan i CBS nije mogao ništa drugo doli objaviti integralni dvostruki album po cijeni jednog ostvarenja. Deseta pjesma, Train in Vain trebala je biti objavljena u sklopu nekog NME-jevog projekta, ali je dogovor propao, pa je u posljednji trenutak uvrštena na album; omot se već otisnuo, pa nije naznačena na njemu.

Oni koji su se odlučili za kupnju kasete mogli su se odlučiti za prvu ili drugu ploču i oni su sad vlasnici svjetskog rariteta – nigdje drugdje na svijetu nisu se dvije kasete prodavale odvojeno.

U ondašnjoj Jugoslaviji prodavao se po regularnoj cijeni dvostrukog albuma, stajao je 280 dinara. Oni koji su se odlučili za kupnju kasete mogli su se odlučiti za prvu ili drugu ploču i oni su sad vlasnici svjetskog rariteta – nigdje drugdje na svijetu nisu se dvije kasete prodavale odvojeno, nego su obje bile u istoj kutiji po cijeni jedne. Bio sam tinejdžer u to doba, pa dok sam skupio 280 dinara, trajalo je neko vrijeme i mala količina dvostrukih albuma koja je stigla u Rijeku bila je vrlo brzo rasprodana. U Trstu, priznajem, odabrao sam nekoliko drugih albuma koji su mi tada više značili. U diskografskoj meki, u Jugotonu u Užarskoj 3 valjda su punkeri prvi dan sve pokupovali.

U Robnoj kući Ri nije ga bilo, niti u Robnoj kući Korzo. Disco Boutique kraj Konta isto je presahnuo s količinama. Ni knjižara u današnjoj Krešimirovoj ulici nije imala album. A onda, ugledao sam posljednji primjerak u izlogu u tadašnjem Elektromaterijalu na Žabici. Da ukrase izlog oni su napravili rupicu na svakom vanjskom ovitku, sa stropa su ovitak zavezali povrazom i tako zaključili da će im izlog djelovati poput božićnog drvca, ako ovitke definiraju kao kuglice za bor.

Nema veze, kupio sam taj posljednji primjerak s rupicom i, dakako, nemilice ga istrošio na svojim gramofonima tijekom nekoliko desetljeća. Htio sam da Clash svrate i u naše krajeve kako bih ih pogledao uživo, ali to se nikad nije dogodilo. Najveći doživljaj Clasha u Rijeci mogao se pogledati stotinjak metara dalje od mjesta gdje sam kupio vinil: u kinu Beograd gledali smo projekciju filma Rude Boy inspiriranoga njihovom glazbom i s dijelovima njihovih nastupa. U potrazi za svime što ima veze s Clashom, kopao sam i po izloženim stvarima na ad-hoc buvljaku organiziranome ispred Dvorane mladosti za vrijeme održavanja sajma RAST YU. Osim nekoliko zanimljivih vinila s početka osamdesetih, uspio sam se dočepati i knjige Pennie Smith Before & After posvećene upravo Clashu i njihovoj američkoj turneji na kojoj se napravila antologijske fotografije, uključujući i onu Paula Simonona za ovitak albuma London Calling.

U knjižari pokojnog Zvonka Tarlea koju je držao u Palachu nabavio sam knjigu The Clash koju je napisao izvjesni J. Miller, a preveo Miomir Šakić dodavši malo građe iz različitih interviewa članova band. Knjigu je objavio beogradski Art Press. Zagrebački X-Press objavio je knjigu The Clash objavljenu 1983., a potpisuje je John Tobler & Miles. Treća knjiga objavljena na ovim prostorima naslovljena imenom banda – The Clash poznata i kao Pink Book objavljena je u nakladi Dallasa, a preveli su je Zoran Stajčić i Milan Pavlinović. Književnu kolekciju o Clashu zaključuje prijevod romana Zapalite kuću (Disput) norveškog književnika Frodea Gryttena u kome on vješto miješa fikciju i stvarnost.

Važnije od obrazovanja

U Rijeci je prije četrdesetak godina The Clash bio obavezno subkulturno štivo, ne samo kod punkerske populacije. Uostalom, pjesme Magnificent Seven, This Is Radio Clash i Rock The Casbah bile su neizostavni dio repertoara riječkih diskoteka. Puno godina kasnije na Delti je osvanuo i grafit u sjećanje na Joea Strummera koji pokazuje motiv s nastupnog singla banda White Riot, no ispisano je ime pjesme s London Callinga Death or Glory na španjolskom Muerte i Gloria (trebalo bi, doduše, Muerte o Gloria)! Upravo na način i bojama (zelena i ružičasta) kako piše i ima London Calling na ovitku albuma, što je pak bila izravna posveta prvome, eponimnom albumu Elvisa Presleyja.

Ima i jedna legenda da se skupina riječkih punkera vlakom uputila u Beč na koncert Clasha 20. svibnja 1981. No, nikad nisu uspjeli doći na koncert jer su se, ovisno i izvoru legende, izgubili, napili ili promašili datum održavanja koncerta pa su se nezadovoljni morali vratiti nazad.

U svakom slučaju, Clash je sigurno bio u nekoj svojoj pojavnosti jedan od oblikovatelja vrijednosti riječke rock-scene, a London Calling građa koja se ucijepila u nas snažnije od bilo kojeg dosega usmjerenog obrazovanja. Nije to bila samo riječka specijalnost, evo kakvo je prosvjetljenje doživio rock-kritičar Aleksandar Dragaš u Zagrebu:

Mnogo je razloga zašto je London Calling najbolji, a jedan je zato što je riječ o djelu koje spaja punk kao glazbu i punk kao povijesno relevantnu društvenu pojavu koja ukazuje na društvene anomalije, od visoke nezaposlenosti do pokvarene političke kaste.

Njegove poruke su univerzalne i to tijekom četiri desetljeća, kako u Engleskoj, tako i u Hrvatskoj. Složio se sa mnom i autor, gitarist i pjevač Clasha Mick Jones koji mi je napisao posvetu upravo na onom ovitku s rupicom albuma London Calling koji sam kupio u Elektromaterijalu na Žabici.