Čitanje biografija, dnevnika, pisama i dopisivanja ljudi koji su oblikovali niti naše kulture smatram lijepom i izrazito ugodnom zanimacijom. Ulazite u živote, razmišljanja, najdublje emocije, ličnosti koje ponekad smatrate i idolima. Recimo tako se osjećam svaki put pri čitanju raznih zapisa urednika Zlatka Crnkovića (Carske mrvice, Knjiga snova, Knjige mog života, Prošla baba s kolačima, Pisac i njegov urednik, Oko Sljemena i globusa…) Jako je ugodno bilo i čitanje dnevnika Divne Zečević Život kao voda hlapi iako je u njemu puno više gorčine, manje vedrine… Recimo da je riječ o dvoje pojedinaca koje je karakterizirao radoholičarski i iznimno bogat mentalni život.

Činjenice je da sve više nas kroz život prolazi sa simptomima “milenijske” generacije - “snowflake” mentalitetom, ležernijim odnosom prema osobnom rastu i radu, fokusom na osobna iskustva i kupljene doživljaje.

Čovjek uvijek pomisli kako se takvi više ne rađaju i kako mi nikada nećemo biti tako veliki. Možda je to zabluda mladosti jer pred nas se kroz četristotinjak stranica isporučuju cjelokupni i obično zaokruženi stvaralački životi i logično je da izgledaju posebno, bogato i veliko. Ipak, mislim da su oni imali i jednu posebnu vrstu radoholičarskog fanatizma kroz kojeg se je plela erudicija, dubokoumnost i kvalitetan rad. Činjenice je da sve više nas kroz život prolazi sa simptomima “milenijske” generacije - “snowflake” mentalitetom, ležernijim odnosom prema osobnom rastu i radu, fokusom na osobna iskustva i kupljene doživljaje...

A kada smo kod čitanja ono u životnoj mreži profesionalca u tridesetim godinama dobiva i jednu specifičnu povlaštenu poziciju. Čovjek može čitati gotovo isključivo u onim trenucima vožnje na posao autobusom, ponešto prije spavanja dok glava izdaje tijelo, kakvih 15 minuta na paleti na balkonu ako je malena zaspala... Tridesete godine su većini takve i sve češće mislim kako je dobro što postoji format knjiga koje ne prelaze A5 dimenzije, lagano ih je nositi u ruci, ručnoj torbi ili džepu kakve jakne. Rasprodano Duška Ljuštine je takav naslov...

Siva eminencija

Duško Ljuština je čovjek koji u hrvatskim, a posebno u zagrebačkim kulturnim krugovima, izaziva vrlo podvojene emocije - jednima legenda, nosioc i pokretač, drugima je ličnost na rubu zakona koja je izgradila vlastitu hobotnicu u svijetu kulture. Naučen sam da ne treba sve gledati crno-bijelo, pa je o Ljuštini najbolje govoriti kroz profesionalni životopis koji nije ni tanak ni siromašan. Menadžer uspješnog benda Crno-bijeli, rukovoditelj realizacije programa u Centru za kulturnu djelatnost, dugogodišnji direktor kazališta “Jazavac” odnosno “Kerempuh”, “šef” zagrebačke kulture... Likove s takvim biografijama lako je i mrziti i voljeti. Ovisi na kojoj ste strani... 

Upravo o svemu tome govori u svojoj autobiografiji, relativno lakom i brzo čitajućem štivu, koje nas provodi kroz jednu karijeru, ali i pozadinu nastanka niza prepoznatljivih produkata domaće kulturne produkcije. Industrije, ako baš netko hoće…

Također Ljuština je i vrlo prizeman tip, ne nalazi se u njegovim rečenicama neke velike pretencioznosti. Ne libi se pričati da je neko vrijeme dobro zarađivao radeći rakiju. Valjda je to sedamdesetih bilo nešto kao pojedinim hipsterima danas “craft” piva. 

Posebno su zanimljivi dijelovi u kojima Ljuština predstavlja svoje najranije životno razdoblje obilježeno odrastanjem u Lici, potom skok u menadžersku ulogu glazbenom bendu ne bi li na doista važne društvene funkcije došao uz Centar za kulturnu djelatnost u trenutku kada su se iz te organizacije valjali, slobodno možemo reći, revolucionarni proizvodi domaće kulture, Kazališne skupine, omladinski tisak, bendovi i razne druge umjetničke forme živjele su upravo zahvaljujući tom neobičnom sustavu….

Izrazito je intrigantno poglavlje o Univerzijadi. Naime, to sportsko događanje koje je bilo zamašnjakom transformacije cijelog Zagreba imalo je i dimenziju kulturnog života te je donijelo boljitak zagrebačkoj kulturnoj sceni u smislu snaženja kapaciteta. 

Uz Ljuštinu se vezuju ključni pojmovi dugotrajnosti i neizbježnosti u zagrebačkoj kulturi, pa od kuda takva moć i izdržljivost?

Svi će reći mreža, insinuirati kriminal, istaknuti Ljuštinu ulogu pri dodjeljivanju stanova kulturnim djelatnicima osamdesetih godina kroz što je stvorio mrežu prijatelja i dugovanja… Možda. Ipak, treba biti i prizemniji. Svi koji rade dugo u određenoj sferi sigurno značajno osnažuju svoj društveni kapital, ali to nije kriminalno djelo. Činjenica je i da ima nešto u životu izvan sigurne zone staklenog zvona koje danas prati djecu od rođenja. Surovost Like pedesetih godina tražila je borbu, zalaganje i upornost. Ljuština dosta snažno naglašava svoju egzistenciju u surovim uvjetima, a koja čovjeka pretvara u borca kojeg ni vrlo nezgodna vremena neće izbaciti sa staze. Ljuština je tako Srbin, bivši komunist, o čemu otvoreno piše, ali to nije uzrokovalo da ispadne iz zagrebačkog i hrvatskog kulturnog života devedesetih i to djelujući na osjetljivom terenu komedije i satire. Štoviše, svoju ulogu je s vremenom produbio i osnažio.

Također Ljuština je i vrlo prizeman tip, ne nalazi se u njegovim rečenicama neke velike pretencioznosti. Ne libi se pričati da je neko vrijeme dobro zarađivao radeći rakiju. Valjda je to sedamdesetih bilo nešto kao pojedinim hipsterima danas “craft” piva. Radno iskustvo korisno u kulturi stječe se u raznim ambijentima.

Previše didaktike

Slabim dijelovima knjige smatram učestale didaktičke lekcije. Prečesto se ponavlja da kao društvo postupamo pogrešno, neracionalno i da klizimo krivom stazom. Sve je to korektno i vjerojatno istinito, ali je jednostavno prečesto za sadržaj autobiografskog tipa. Bilo bi zanimljivije da su to zamijenile anegdote i situacije iz pozadine. Također, mislim da se nije trebao toliko ni braniti  od napada, ispisivati tako detaljne argumentacije protiv optužaba, jer tome je nekako mjesto u rubrika reagiranja i u sudskim parnicama posvećenima klevetama.

Za vrednovanje Ljuštine zato će biti zanimljivija neka buduća istraživanja, biografije koje će ispitivati drugi istraživači i spretni autori.

Lošim prigovorom smatram neke koji tvrde da Ljuština izvrće činjenice. Od autobiografija rijetko kada ima smisla imati očekivati da budu nešto drugo od osobnog narativa, svojevrsni spomenik vlastitoj slici o sebi odnosno pokušaj da uspostavimo sliku koju želimo da drugi imaju o nama. Za vrednovanje Ljuštine zato će biti zanimljivija neka buduća istraživanja, biografije koje će ispitivati drugi istraživači i spretni autori. Ako ne izravno o njemu onda o razdoblju i fenomenima s kojima je imao veze. Arhivski izvori, svjedoci, dokumentarni zapisi bit će znatno bolji temelj za nešto takvo.

Knjige osoba poput Ljuštine zanimljiva su literatura za menadžere u kulturi, suradnike za marketing i svu ostalu ekipu koja radi po 14 sati, brine za proračune, lovi pažnju i preživljava kroz složene društvene promjene. Zapravo ih premalo ispisuje svoju biografiju i ostajemo uskraćeni za uzbudljive živote i iskustvo.

Puno članova “stare garde” domaće kulture je preminulo ili pak otišlo u mirovinu. Nestaju i mijenja se svijet. Rađaju se i čekaju se neke nove karizme. Da li upravo sada nastaju neki novi Ljuštine ozbiljno je i zanimljivo pitanje. Odrastamo u potpuno drugačijim, manje borbenim uvjetima, puno nježnijem političkom i društvenom kontekstu? Da li će generacija npr. kulturologa, kurikulumski predodređenih da stvaraju i upravljaju kulturom, imati biografije s toliko elemenata i uradaka? Toliko društvenog kapitala? Ljuština je studirao na Šumarskom fakultetu. Uglavnom, sve se postiže radom….