Čemu knjige? Zašto imamo potrebu za njima? Što knjiga zapravo predstavlja? Obavezni ili dodatni teret? Je li čitanje prirodna ili umjetna potreba? Može li se normalno živjeti bez knjige? Knjigoljupci će pretežno negativno odgovoriti na posljednje pitanje jer ne mogu zamisliti život bez literature. Svima njima je knjiga blago, nipošto teret. Međutim, knjigoljupci neće na jednak način objasniti zašto ljudi imaju potrebu za knjigama jer svatko od njih ima specifično viđenje književnosti, ali će svi kazati da ne mogu živjeti bez knjige.

Nisu djeca glupa...

Dobro, čemu služe knjige? Postoji više smislenih odgovora na ovo pitanje; knjiga služi kao socijalna dopuna, nijemo društvo, izvor informacija, konstruktivni bijeg od dosade. Nedostatak roditelja i manjak prijatelja često nadomještaju upravo knjige, no ne služi knjiga samo kao bijeg od dosade i osame, baš kao što čitanju ne pribjegavaju samo tradicionalistički nastrojeni sanjari, već gotovo sva djeca jer zarana prepoznaju vrijednost papira.

Ne treba djeci puno kako bi uvidjela da papir nije puko sredstvo za paljenje vatre, crtanje i šaranje, trganje ili listanje, već da papir sadrži dodatnu duhovnu i intelektualnu dimenziju, odnosno da knjiga može pružiti savjet, utjehu ili osmijeh. Zadnja tvrdnja možda će mnogima zazvučati otrcano, ali ima istine u toj otrcanosti, baš kao što ustaljene fraze i narodne izreke redovno drže vodu.

Djeci čitanje nije tlaka, dosada i zamor, svi oni ispočetka uživaju u čitanju i vole kad im se čita, priča je njima prvenstveno izvor ugode, a zazor od knjiga dođe kasnije, ovisno u kakvoj okolini odrasta. Uz poticaj, moguće je književnost učiniti zanimljivom ili makar zanimljivijom. Djecu se može motivirati na čitanje javnim čitanjem, što je, ako je dobro izvedeno, igrokaz i performans, događaj što ostane u lijepom, trajnom sjećanju. Književni susreti sa živim književnicima i pripovjedačima, baš kao i čitanje u užem krugu obitelji, također mogu služiti kao dodatni poticaj, a poticaja nikada dosta, naročito u vremenima i sredinama gdje je knjiga manje prisutna.

U hrvatskoj književnosti dugo vremena nije bilo knjiga za djecu i mlade - Ivan Filipović (1823-1895.) 1850. godine objavljuje knjigu Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mladež, a izdaje i prvi dječji časopis Bosiljak. „Filipovićevo doba“ traje do 1913. godine, kada Ivana Brlić-Mažuranić izdaje dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Više je razloga zašto nije bilo dječje književnosti, Dubravka Težak u knjizi Povijest hrvatske dječje književnosti navodi neke: „Siromaštvo zemlje, ratovi za održanje i oslobođenje, nedostatak tiskara i nakladnika, slaba ili nikakva mogućnost da nakladnik ostvari dobru zaradu tiskanjem knjiga za djecu, nesređeno pitanje književnog jezika, nerazvijeno građanstvo, čitanje knjiga na stranom jeziku – sve su to bili krupni razlozi za slabu djelatnost i slabe rezultate na ovom području.“ (122.)

Priče u pravilu prate djecu od najranijih dana, knjige su osnovna sastavnica vrtićkih i predškolskih grupa; po pročitanim knjigama i odslušanim pričama djeca za čitav život upamte lagodne dane provedene u vrtiću i nasmijanu tetu iz vrtića, steknu ili prošire znanja o životu. Na mnoge čitanje djeluje ispravno, učini slušatelje/čitatelje boljim osobama, no karakter i inteligencija nisu uvijek povezane sastavnice. Upitno je u kojoj mjeri čitanje može čovjeka učiniti boljima osobama, probuditi iz mentalnog sna, primorati da se loše navike uklone i zamijene. Neki pojedinci nastave po starome bez obzira na pročitani sadržaj dobrohotnih knjiga, knjiško (pre)odgajanje ne rezultira kod svih pozitivnim rezultatima.

Bolji karakter?

Određene knjige mogu pospješiti nečiji karakter i razinu inteligencije, no ne djeluju na sve podjednako – tako će kod jednih knjiga pozitivno djelovati na karakter i ponašanje, ali ne i na inteligenciju, dok će kod drugih knjiga utjecati na inteligenciju, dok će mu karakter ostati podjednako gadan ili još gadniji. Pa tko ne zna načitanu osobu koja se, unatoč visokoj razini inteligencije ili kultiviranosti, prema drugima ophodi krajnje nekulturno? Zar se nije pokazalo da su upravo inteligentne osobe najčešće ambicioznije i sposobnije kad su u pitanju financijske malverzacije, maštovita mučenja, suptilna zastrašivanja i podređivanja?

Širenje rječnika i razvoj mašte te utjecaj riječi i jezika na mentalne sposobnosti, samo su neke pozitivne osobine književnosti koje bi znali nabrojati i podrobnije objasniti učenici, a iste osobine redovito ističu pedagozi, učitelji, knjižničari i skrbnici kad se brani književnost. Knjiga je svakako potrebna ljudima za duhovni razvoj, no živa riječ u formi konkretne osobe ima daleko veću važnost u procesu (pre)odgajanja i sazrijevanja.

Knjigom se potiče aktivan, a ne pasivan duh. Knjige potiču na mentalno pokretanje, nagovaraju na razmišljanje i promišljanje. Mnogim mladima u trajnom sjećanju ostane intrigantna priča Pale sam na svijetu – na neku djecu priča u kojoj dječak Pale ostane sam na svijetu djeluje traumatično. Baš kao u priči, djeci je isprva zgodna pomisao koja im često prolazi glavom, da bi bilo sjajno kad bi odjednom bili skroz sami na svijetu, no tijekom čitanja priče uvide kako potpuno samovanje nije nimalo ugodno te da je puno bolje kad imaš pored sebe svoje prijatelje i roditelje.

Već listanje knjige stvara kod čitatelja intrigantna pitanja. Zapitaš se tko je čitao tu knjigu prije tebe. Tko ju je zapravo napisao i kome je prvotno namijenjena? Je li pisac mislio baš na čitatelja koji upravo sada čita tu knjigu?

Neke nas knjige svojim sadržajem (ne)ugodno štrecnu, a ima onih koje uopće ne ostave dojam. Nema jasnih pravila na koja se možemo pouzdati. Ima pojedinaca koji prisežu da će čitav život ostati vjerni papirnatim knjigama, ne smetnu s uma pouke koje im knjige nesebično pružaju. U knjigama pronalaze životnog suradnika, supatnika i sudionika – čak ih i lektirni naslovi, knjige koje bi se trebale pročitati tijekom obrazovanja, oduševljavaju svojim sadržajem, dok ih dobar dio mladih bez čitanja automatski proglašava dosadnima određene lektirne naslove, a istu tvrdnju ponavljaju za svaku knjigu, neovisno o tome nalazi li se ona na popisu lektire ili ne. Neknjigoljupcima je gotovo svaka knjiga dosadna. 

Nažalost, uzbuđenje za knjigama s vremenom jenjava, kod mnogih se gasi prvotna strast za listanjem, pretežno u tinejdžerskim godinama; ne impresioniraju ih ulasci u nove literarne svjetove, a odmor od svakodnevice i izvor zabave traže se na drugim mjestima, mijenjaju se navike. Na koga svaliti krivnju? Tko je podbacio? Učitelji? Knjižničari? Roditelji? Bake i djedovi? Društvo u globalu? Da bi se situacija popravila, odnosno da bi se književnost popularizirala i da bi se dobilo društvo znanja (u znanju je spas, kažu stručnjaci), organiziraju se strategije čitanja, hrpa novaca ulupa se u stručna predavanja što nalikuje bacanju sjemenja na kamen. Žetva je u konačnici slaba. No dobro, predavači zarade, padne honorar prije ili nakon predavanja.

Čarolija papira prelazi se u drugu dimenziju, stvaraju se novi prostori u kojima priča živi izvan papira, u filmskim vodama, na društvenim mrežama i ostalim novim tehnologijama što nadomještavaju živu i pisanu riječ. Naizgled, čita se manje, no veoma je upitno drži li vodu sintagma kriza knjige, smrt književnosti i slične jezične tvorbe. Pa koliko je ljudi bilo neobrazovano u prvoj polovici 20. stoljeća? Koliko je ljudi bilo upisano u knjižnice?

Čitanje ne mijenja svijet, ali...

Određene statistike, broj korisnika i broj posuđenih knjiga, idu u prilog čitanju, ispada da ljudi čitaju više nego prije sedamdesetak godina kada cjelovita osnovna škola nije bila obavezna pa su mnogi završili samo četverogodišnju školu, naročito ljudi na selu. Školske su knjižnice danas znatno opremljenije, ponuda knjiga raznovrsnija je i svatko može pronaći nekoliko knjiga po svom guštu, neovisno kojem razredu pripada.

Usporedimo li sadašnju situaciju s ne tako davnom prošlošću, ustvrdit ćemo da se danas čita sasvim dovoljno te da je kudikamo važnije pitanje što se čita, kako se čita i zašto se uopće čita. Većina učenika u osnovnoj školi čita propisana lektirna djela, ako ništa drugo, onda zbog pozitivne ocjene. Sasvim je drugo pitanje u kojoj mjeri lektira odgaja učenika, hoće li ga knjiga svojim sadržajem dotaknuti. Konačna recepcija učenika veoma ovisi i o samom učitelju, točnije, o načinu na koji će se pročitana knjiga analizirati na satu lektire.

Jesmo li bolje osobe ako uredno čitamo u slobodno vrijeme, ali i tijekom školovanja? Čini li nas književnost boljim, srdačnijim i konstruktivnijim članovima društvene zajednice? Makedonska književnica Rumena Bužarovska (1981.) ustvrdila je sljedeće: „Nisam sigurna da nas čitanje čini boljima, empatičnijima i da nas mijenja. I sama sigurno znaš ljude koji su pokvareni i užasni, a čitaju, i čitanje ih uopće nije promijenilo. Da ne spominjem tu ratne zločince iz naše povijesti. Svakako da se svijet ne mijenja kroz književnost, ali se svjetovi spajaju kroz kulturu kojoj književnost pripada.“

Nečitatelji zbog svog nevoljenja književnosti nisu ništa gore osobe od čitatelja i obrnuto, ne možemo nečitatelje okriviti za minijaturne i svjetske razmirice, a ponekad čitatelji upravo to rade, u rukavicama, velebnim stilom. Uz mnoštvo kićenih riječi ustvrde kako su nečitatelji odgovorni za nastanak svađa, predrasuda i nemira. Pa tko od nas nije barem jednom svjetske vođe nazvao nepismenima i neobrazovanima?