Ostavio sam ga davno, tamo negdje krajem prve godine faksa, nakon duboke religijske srednjoškolske fascinacije likom, frizurama, stasom, jaknom, cvikama, dikcijom, rječnikom, stavom, riječima, valjda i stražnjicom (ima i takva fotka) Branimira Štulića. Iako mi to vrijeme fascinacije djeluje daleko i apstraktno sjetim se povremeno koliko sam frenda iz klupe Grebla koji je brijao na Maidene maltretirao da je to iako produkcijski često loše, ali vrh poetike, glazbe, nečeg što ima smisla jer čemu glazba koja nije društvena i o društvu, a opet intimna i snažna. Boćo koji je pak bio u hip-hop điru (onda je to bio Tram 11) mi je rekao da je to tako loše da ne može pomaknuti ni kozu s mjesta. A ja sam bio koza... 

Zbog njega sam išao u internet caffe na Kontu  kopati stare intervjue na mladom hrvatskom internetu (neki Brlek je dizao sve skenove), zbog njega sam kupio nekakvu sličnu maslinastu jaknu, zbog njega sam šarao Azra po zidovima, zbog njega sam učio gitaru, zbog njega sam se zainteresirao i upisao filozofiju (koja je srećom ispala skroz nešto drugačije), zbog njega sam mislim počeo i kupovati i čitati značajnije knjige, zbog njega sam zapravo shvatio što značiti raditi svoje i koliko u tome treba biti uporan, što mu je uvijek bila glavna poruka… To nije bila poruka dokoličarenja nego grčevitosti, i to mi se do danas sviđa.

I meni je svašta kasnije uletjelo, i potpuno drugi osobni đir, i ukusi, i zanimacije, i fascinacije koje nisu imale baš nikakve veze s tim svijetom i čovjekom (vjerojatno su i nekakva brutalna “izdaja” prema očima mene iz trećeg srednje jer čak sam i sve kazete i CD-e doslovno bacio) pa je onda i Branimir koji je ionako htio da ga se ostavi nasamo, pao u neku pozadinu sjećanja ne bi li mi nedavno uletio u dan kao flash iliti onaj prvi tramvaj preko Trešnjevke.

Bila je to savršena društvena oluja koja je sve inicirala. Zapravo lažem, prvo je YouTube javio da Petrović Petar ima novi upload, koncert iz Banja Luke 1990., i iako sam znao da su sve te snimke žali Bože vremena prema onome na što se naše uho ljudi 2021. godine naviknulo, morao sam poslušati o čemu je riječ. Na tom velikom “smart TV" ekranu pokraj Petrovića se pak smiješio jeziv kanal Arija - Kids Channel kojeg moja Una Carla ne želi prestati gledati, a jedan pogleda na tu djevojčicu koja se šminka (Arija, ne UC) s četiri godine mogao je rezultirati katastrofom stoga, paf, refleks prsta je izabrao Petrović Petra. Bio sam odmah negdje ispred te pozornice s koje moj srednjoškolski idol onda kada sam ja imao punih šest godina (rođen sam kada je on pokušavao u Nizozemskoj “Balkan” prevesti na engleski) viče kako “svak se bori za ono što mu fali, dozvoli da ti objasnimmmmm (Kada stvari krenu loše). Ja sam se izborio kraj Arije.

Tu si sada kao najgori narkomanski recidivist nisam mogao pomoći i počeo sam si opet danima povremeno puštati Azru, Štulića, Sevdah Shuttle ili kako god zvali taj Branimirov svirački entitet iz Zagreba, Nina, Skopja, Beograda, Utrechta što su mjesta koja su ga obilježila i zamijesila u takvog kakav je, ono kako se kolokvijalno obično kaže “ludog” iako je to vjerojatno isprazna etiketa.

Ničeg toga ne bi bilo zapravo da se nije događala stvarnost, ta spomenuta savršena društvena oluja, tako vječna, tako naša, tako odvratno očajna: XY se cijepili preko reda od “viška na kojeg ih je pozvao zubar”, stručnjakinja borbe protiv mjera u eri zabrane skupova većih od 25 ljudi sudjeluje na skupu od 500 ljudi, dijele se fotelje prehrambenih i ostalih kompanija po nekom ključu duboke države iz nekog Kluba gdje je ostao višak pršuta, ljude koji rade samostalan poduzetnički posao se maltretira s 42 kune obveze koje završe u nečijem bizarno nabavljenom BMW-u… Devijacija na devijaciju prisustvo kojih nam je Branimira uvijek i činilo zanimljivim.

Možda bi snimao reklame za njemačko-hrvatske trgovačke lance i preporučivao brend svoje omiljene vrhnje riječima "Lidl je moja furka" ili bi Balkan postao "jednog dana nema me da nikada ne prođem, prijatelji koje znam u Konzum samo dođu". Možda bi bio u žiriju kakve celebrity “mijenjam lice” song emisije. 

Uvijek ista priča (kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi u novinama neki frajer glasno trubi zaboga recite narodu da se javnost buni), Ravno do dna (loše prikrivena želja daleki cilj rutinsko svođenje računa za majmunska lica provincijski bal s pjesmom na kraju rasturala se noć zaspao sam nad otvorenom knjigom okovana svijest u zlatnom izdanju), Kurvini sinovi (zatvori gubicu nije vrijedna zanata, istresi gorčinu do kraja na strateškim mjestima njihovi ljudi, kurvini sinovi), 3N (zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku oni u principu ionako rijetko čitaju a i to sto čitaju krive stvari čitaju pa zašto im onda ne isključuju elektriku), Krivo srastanje (dok svi tvoji besprizorni usrećitelji i samozvani štovaoci onog što ne razumiju i svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjećikese i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom koji štiti vjernike od zaraženih a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme efikasno liječe u samom začetku pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja krivo srastanje, gospodine, krivo srastanje), Tko to tamo pjeva (blindirani brodovi vozili te na četiri strane zbilja si bio dosljedan i velikodušan rođače raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija). Možemo skoro beskonačno.

Sve je u njima bilo rečeno a svi dani ta dva tjedna su nalikovali na nekakav odvratni deja vu koji očito sve te naše generacije žive kao nekakvu kružnu ekonomiju samo što ona nema veze s održivim razvojem nego s najgorim formama, mediokritetstva, parazitstva, dokidanja kvalitete, slobode i pravednosti, a i u konačnici svim onim razlozima zbog kojih nas u suvremenijem obliku svaka Eurostatova statistika stvarnošću šamara okrutnije od poetike bilo koje forme Štulića. A taj ih je imao…

Da netko toliko sebe reinterpretira kao što to radi on to bi bilo pet izgrađenih karijera. Pazite ovo. Većina tih stvari je nastala još sedamdesetih u srcu socijalizma kojeg nije volio i čije je urušavanje slutio, kada je imao dugu kosu, volio sevdah i pisao svoje narodnjake s primjesom Beatlesa. Onda ih je pogođen punkom i novim valom sve uz pomoć poznanika koje je kasnije odbacio i vrijeđao brzo pojednostavio i pretvorio u brzake s pozornice Kulušića, a paralelno je ušao u toliko željena studija i brzo izbacio sve iz sebe u formi koja je znatno akustičnija i neutralnija od bilo čega koncertnog i s čime nikada nije bio sretan, ali zvuči kao svijet za sebe.

Potom se u njemačkim i nizozemskim studijima prepjevao na slomljeni engleski kojeg nije adekvatno znao pa se opet vratio na Balkan i pretvarao u neku još tvrđu sevdah rock varijantu koja je do kraja na koncertima zvučala kao kakav hard rock s puno gitarističkih improvizacijskih ubačaja u pjesme koje su od originalne tri minute sada postale nešto od desetak. A onda je sve to kao iz svog dnevnog boravka u Utrechtu odlučio još jednom snimiti u nekakvom očito kućnom studiju gdje sve to “free” ide na YouTube kanal imena Petrović Petar u formi koju želi s još neograničenom gomilom obrada hitova ili bar poznatih domaćih i stranih naslova. Nekima bizarno, nekima užasno degradirajuće, a nekima oduševljavajuće. Nismo tu da biramo te strane.

Razmišljam ove dane kako bi sve išlo u nekoj “what if” varijanti alternativne povijesti u kojoj nije otišao i prestao nastupati kao javna osoba i izvođač prije ravno trideset godina. Da li bi postao nekakav ugodan world music majstor za kojeg je imao pedigre ili pak salonski unplugged šarmer za što je bio jednako kalibriran i što bi sve funkcioniralo kao profesionalna karijera. Možda bi u nekoj zezanciji bio lice hita Leta 3 “K…. u čelo” sa Severinom jer takvi izokrenuti vulgarizmi su ga realno uvijek privlačili (od Fa Fa Fa pjesmuljka do koncertnog “oralnog” ubačaja u međimursku Klinček stoji pod oblokom), a sve bi financirao kakav telekom u boomu hrvatskog postmodernističkog konzumerizma 2000.-ih.

Možda bi snimao reklame za njemačko-hrvatske trgovačke lance i preporučivao brend svoje omiljene vrhnje riječima "Lidl je moja furka" ili bi Balkan postao "jednog dana nema me da nikada ne prođem, prijatelji koje znam u Konzum samo dođu" . Možda bi bio u žiriju kakve celebrity “mijenjam lice” song emisije. Mogao je biti zaslužni građanin u centru Zagreba u kakvom sada u potresu skršenom stanu i lice dobroćudnog umirovljenika s naslovnice Glorije ili neke kampanje za plaćanje TV pretplate. Ne mogu zamisliti takav svemir kao realan, ali sve je ionako “butterfly efect”. Mali detalji nas mogu odvesti na potpuno druge staze.

Svi koji su imali ukusa i doista smisla za kvalitetu same glazbe kraj svega svjetskog što su osamdesete i devedesete rađale nisu ga voljeli i imali su slušano kroz svoje uši potpuno pravo.

Svi koji su cijenili lijepo pjevanje nisu ga voljeli jer on je imao nepjevački glas i imali su slušano kroz svoje uši potpuno pravo.

Svi koji su željeli zapadnu studijsku produkciju nisu ga voljeli jer to u zagrebačkim studijima nije moglo zvučati dobro i imali su slušano kroz svoje uši potpuno pravo.

Na kraju se sve svede na moral, pa i taj tobože naivni za šesnaestogodišnjake kojeg je opjevao Branimir, tu padaš ili rasteš, a kada društvo krene ravno do dna dobiješ demografski slom, koloniju u Dublinu, predzadnje mjesto na tabeli Eurostata i mjesto gdje je otvaranje “kladionica jako važno”. 

Svejedno uz svu tu dijagnostiku ni tako pomaknutom, odmetnutom, svojem, usamljenom i očito “ludom” (kažem, to lako kažemo za svakog od nas) u tom nekom stanu s dvorištem u mirnom Utrechtu s vezom na internet u kojem se godinama baš radišno bavi prepjevima antičkih misaonih fragmenata, nitko mu ne može oduzeti tu lucidnost i preciznu analitičnost kada nas stavlja pred društveno ogledalo koliko god je svijet postao šarenije, hiperaktivnije i multimedijalne mjesto od onog kojeg je on ostavio.

Na kraju se sve svede na moral, pa i taj tobože naivni za šesnaestogodišnjake kojeg je opjevao Branimir, tu padaš ili rasteš, a kada društvo krene ravno do dna dobiješ demografski slom, koloniju u Dublinu, predzadnje mjesto na tabeli Eurostata i mjesto gdje je otvaranje “kladionica jako važno”. Branimir stvarno ne treba neke mesijanske sljedbe, stvarno ne treba nekakvo idolopoklonstvo, stvarno je sve arhaičniji i udaljeniji od našeg “TikTok meme Aleksa play Dua Lipa” svijeta, ali ostaje gotovo sokratovski čvrsta linija kada je riječ o društveno-moralizirajućoj poetici koje se je ok povremeno sjetiti iako smo mi tu “daleko od istine”. Na žalost, možda i zauvijek.

Meni je pak ovaj tekst trebao da si to osvijestim i vratim ga na stranice srednjoškolskih sjećanja. I tko zna da li su ga zvali zbog "viška cjepiva" ti Nizozemci, govorilo se da mu je žena medicinska sestra, a on je 1953. godište… Nitko više nije mlad. 

Na policama Gradske knjižnice Rijeka možete pronaći popriličan broj Štulićevih radova, mahom specifične prepjeve antičkih djela ili vlastite biografske zapise: Umijeće ratovanja, Smijurija u mjerama, Smijurijada : potpuno izdanje ljetopisa, Peloponeski rat, Kali Juga, Herodotova istraživanja, Božanska Ilijada, Azra - pjevane pjesme, a ne manjka ni knjiga u kojima su se kroz vlastite autobiografije drugi doticali njega poput Sve bio je ritam bubnjara Borisa Leinera i Srce od zlata : priče, ali ne baš za djecu basiste Miše Hrnjaka, dvojice najbližih suradnika iz vremena proboja i uspjeha Azre. Pokušaj zaokružene biografije napravio je Hrvoje Horvat Štulić : biografija, a pozamašan je broj naslova koji tematiziraju domaću novovalnu glazbu, ističemo Zamisli život: novi val - prva generacija Dušana Vesića kao posljednji pokušaj.