Iskusni s malom djecom znaju da ona ponekad suočena s nevoljom koja im se i ne čini jasnom, npr. zuboboljom ili grloboljom, na pitanje “Boli li te nešto?” odgovaraju uplašeno “Ne, ne, ništa me ne boji.”. Čini se da je mehanizam svega taj da su svjesni kako će razgovorom o problemu on na neki način eskalirati - možda ćeš morati neugodnoj doktorici i primiti injekciju, nećeš smjeti ići na rođendan najbolje prijateljice, na iščekivanu radionicu robotike ili igranje novog Crash Bandicoota kod prijatelja s kata. Ipak, to naravno neće riješiti problem jer on se mora prepoznati i s njime se treba suočiti. S podosta takvih zuboboljnih problema će se sigurno mora suočiti globalni i domaći sektor kulture i vezanih djelatnosti, a i šireg područja tzv. kreativnih industrija.

Od sredine ožujka svi shvaćamo da smo ušli u stanje u kojima nam ekonomiju, društveni život, kulturu, obrazovanje (...) ne uvjetuju uobičajeni parametri i procesi već i jedan izvanjski faktor zvan COVID-19. Nema smisla nabrajati sve poremećaje, promjene, procese (dobre, loše ili neutralne) koje je pokrenuo. Ipak, sigurno neki od intrigantnijih zahvatili su područje kulture. Godina još ima tri mjeseca, ali gledano u kontekstu Europe tri mjeseca u kojima dugotrajni boravak u zatvorenom s više ljudi očito neće biti neko željeno stanje, pa da se i sutra pojavi famozno cjepivo.

Oni koji to prepoznaju, a još imaju komercijalnu osnovu postajanja nastupaju radikalno. Upravo tako zvuči vijest da britanska kompanija Cineworld, najveći lanac kina u UK-u i drugi najveći lanac na svijetu, od tjedna 5.10. ide u zatvaranje svih dvorana u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Govorimo o 663 dvorane koje do stvaranja konteksta u kojem mogu uobičajeno raditi neće primati publiku... Ključni moment je bila odgoda premijere novog filma o James Bondu “No Time To Die” za proljeće sljedeće godine. I da, vjerojatno je važan bio i “mali” detalj o gubitku $1.6 milijardi dolara iz prve, famozne “lockdown” polovice godine. U tom poslu sada jednostavno nema računice. Ovo kino je “korporacija” netko će reći što je svakako istina, ali odlazak u kino je kulturni čin, a filmovi, pa i komercijalni, ozbiljne umjetničke forme.

Upravo tako zvuči vijest da britanska kompanija Cineworld, najveći lanac kina u UK-u i drugi najveći lanac na svijetu, od tjedna 5.10. ide u zatvaranje svih dvorana u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Govorimo o 663 dvorane koje do stvaranja konteksta u kojem mogu uobičajeno raditi neće primati publiku... 

Nema područja kulture, pa i one javno financirane, koja nije pogođena na sličan način, a nekoliko primjera iz domaćih voda je ilustrativno. Priča o muzejima objavljena početkom rujna u Jutarnjem listu je bila najartikuliranija: “Dubrovački muzeji 2019. u srpnju i kolovozu imali su 84.480 posjetitelja, a ove godine 18.197, ili minus od 78,4 posto. Muzej grada Splita prošle je godine u dva mjeseca u srcu sezone zabilježio 99.761 posjetitelja, a 2020. godine 15.589, ili pad od 84,3 posto. Arheološki muzej Istre, godinama apsolutni šampion posjećenosti, ovog je ljeta izgubio 55,6 posto posjeta i pao u ljetnim mjesecima sa 247.344 na 109.687”. Dobar pokazatelj je i zagrebački, globalno najpopularniji muzej, onaj prekinutih veza, kojem je korona “pojela” 85,9 posto posjetitelja, od prošlogodišnjih 34.045 posjetitelja u srpnju i kolovozu pali su na 4788”. Govorimo o padovima i od 80% u kontekstu govora o “sezoni” koja je bila “bolja od očekivanja”.

Svakako vrijedi spomenuti da u većini tih organizacija novac koji se dobiva od redovnog poslovanja upravo znači onaj razvojni segment kojim nastaje kakva prava dodana vrijednost, zapošljava se dodatno osoblje, ulaže se u marketing bez kojeg i inače nema posjetitelja i sl. Muzejski posao je turistički i obrazovni u nizu svojih segmenata, a do proljeća sljedeća godine izgledno je da većine takvih posjetitelja u nekim značajnijim brojevima neće biti. Ne toliko turistička, ali svakako potpuno ovisna o posjetiteljima su kazališta koja su ljetne mjesece iskoristila za niz izvedbi na vanjskim prostorima, a sada i ta varijanta prestaje biti mogućnošću. S prepolovljenim kapacitetima prostora pitanje je kako će izgledati ti brojevi i iznosi prihoda od ulaznica, bez obzira govorili o privatnim ili javnim kazališnim kućama. HNK Ivana pl. Zajca nije bez razloga u najavu nove sezone krenuo s geslom “opstanak”.

Knjižnice su bile najkraće zatvorene javne ustanove iz sfere kulture, a mnoge pružaju i određenu mogućnost online upisa ili e-knjižnice, najviše kroz aplikaciju ZaKi Book. 

Narodne knjižnice pak sigurno ne ovise o fluktuacijama na turističkom tržištu već o potrebama i navikama lokalne zajednice, a i otvorene su već 27. travnja, bar u ograničenom obliku rada. Knjižnice su bile najkraće zatvorene javne ustanove iz sfere kulture, a mnoge pružaju i određenu mogućnost online upisa ili e-knjižnice, najviše kroz aplikaciju ZaKi Book. No brojevi s krajem godine neće biti nešto posebno sjajni, posebno za one koji su dosadašnjih godina rasli što možemo reći za Gradsku knjižnicu Rijeka. Nakon višegodišnjeg rasta i prošlogodišnjeg obaranja rekorda broja članova ova godina neće biti ni približna - osim rupe nastale u ožujku i travnju tu su i posljedice svih ograničenja rada čitaoničkih prostora, niži intenzitet programa, nesklonost za predugim boravkom u zatvorenom, drugačiji ritam rada odgojno-obrazovnih ustanova… Pad knjižnica će sigurno biti “nježniji” od na turizam i obrazovanje oslonjenih muzeja ili pak organizacija za izvedbene umjetnosti, ali neće biti manje neugodan i opasan za budućnost. Upravo su knjižnice u procesu transformacije u inovativnije društvene platforme, a bez financijske osnove on će ako dođe i do krivih odluka biti itekako usporen, odgođen ili ponegdje dokinut.

Ovo je bila depresivnija strana priče. Sigurno je da do hiperprodukcije sadržaja i ponude i dalje dolazi u galopirajuće rastućim segmentima produkcije video sadržaja s instancama raznih streaming servisa poput Netflixa ili pak “gaminga” u varijantama od sofisticiranih naslova za konzole do “light” varijanti za mobilne uređaje. Sjajan Nanobitov uspjeh smo svi opjevali. Mahom je riječ o jednom segmentu kreativnih i IT industrija koje su i inače komercijalne, globalne, inovativne i naviknute na brze transformacije poslovanja iako bi i njima bilo teško npr. da neki nesavladivi virus sutra zatvori App i Play Store na mjesec dana. Naravno sve pozitivno obično malo znači onima koji su suočeni s elementarnijim egzistencijalnim i ontološkim pitanjima - komercijalnijim ili javnim muzejima i kazalištima, koncertnim dvoranama i klubovima bogatog glazbenog programa, kinima, knjižnicama (….), ali i čiji ROI ima drugačiji mehanizam i ulogu.

Često sam dojma da vrlo lako zaboravljamo kako je način života kojeg trenutno gajimo vrlo mlad, nije civilizacijski standard svih naroda i kultura svih vremena već vrlo promjenjiv entitet, jednom u pozitivnom, drugi put u negativnom pravcu.

Kao veliki spasitelj apostrofiraju se na svim razinama “EU fondovi”. Iako često nije jasno ni što zapravo to znači treba reći da je za kulturni sektor riječ o posebno izazovnom području - EU projekti nisu “besplatan novac” već sredstva ostvarena kroz mukotrpan proces razvoja projektne ideje i dokumentacije, prolaska kroz natječajni postupak, potom eventualni dobitak i potom provedbu samog projekta. Njihove dosadašnje boljke vjerojatno se neće promijeniti ni u predstojećem razdoblju - organizacijama koje trebaju stvarati konkretne proizvode i usluge poput javnih ustanova u kulturi niz projekata u koje su uključene često za korisnike nema izravnu prednost i dodanu vrijednost, puno resursa se troši za samo administriranje i famozno “upravljanje projektom”, sam put sredstava do korisnika je ponekad spor, a u vrijeme višegodišnjeg trajanja možda vam se potpuno promijene potrebe, fokusi, smisao, možda shvatite da idete u pogrešnom pravcu… Naposljetku, potkapacitiranost za vođenje i realizaciju kompleksnijih i financijski izdašnijih projekata sigurno će biti najveći problem koji može samo eskalirati. Dakle, koliko god bili relevantni, sigurno nisu “čarobni metak” i sigurno ne rješavaju elementarne izazove svakodnevnog funkcioniranja s kojima će svi biti suočeni narednih mjeseci, možda i godina.

Mnogi poslovi, ponašanja i navike se naravno mijenjaju i inače na godišnjoj razini, a naglu promjenu uzrokuju relativni često razni društveno-politički šokovi (npr. transformacije zemalja istočne Europe poslije pada socijalizma, tehnološko otkriće (npr. širenje DSL-a i početak mobilnog interneta “dugim maršom” kroz 2000.-e godine), a ovaj put to je prirodna nepogoda poput pandemije virusa.

Često sam dojma da vrlo lako zaboravljamo kako je način života kojeg trenutno gajimo vrlo mlad, nije civilizacijski standard svih naroda i kultura svih vremena već vrlo promjenjiv entitet, jednom u pozitivnom, drugi put u negativnom pravcu. Odgovor na pitanje što su to kultura, kulturni djelatnici, kulturna produkcija 2021. - 2025. godine treba sigurno tražiti, i to ne samo zbog pandemije, na potpuno novim terenima. Predubokim transformacijama je malo tko bio sklon i u “dobra” vremena, ostaje vidjeti što donose “teška” - bijeg u sobu i skrivanje ispod kreveta ili hrabar odlazak kod zubara.

Da ostanemo u duhu uvodne metafore.