O nostalgiji sam često pisao, razmišljao, a neko vrijeme od nje i živio kroz stvaranje “retro” sadržaja za marketinške i medijske proizvode poput magazina i portala Plan B/tportal ili pak kreirajući sadržaj muzeja Peek&Poke koji je gotovo isključivo nostalgična posveta 8-bitnom svijetu. Iako sam s jedne strane stalno na rubu onog naprijed i profesionalno se u nekom smislu bavim strategijama (koje su uvijek o sutra), implementacijom inovacija u kulturi te strašno volim futurologiju, osobno, mislim da imam čak i problem s nostalgijom koji je onkraj te profesionalne eksploatacije što nekako ide uz tjeskobu koja me prati pa od istog tog razdoblja za kojim smo uglavnom prešutno nostalgični. Kraj zdravog PlayStationa ljeto sam proveo uz remasterirani Red Alert i kombinatoriku borbe protiv Sovjeta, hit “gamerskog” odrastanja oko 1996. godine, a soundtrack su mi Kinksi i Arthur (Or the Decline and Fall of the British Empire). Među stripovima jedva se mičem od Dylan Doga.

Da sav taj “blast from the past” ovo ljeto dodatno eksplodira pobrinuo se gospodar naših sjećanja - Netflix. A da to on doista i je vrlo se dobro kvalitetno su prikazale dvije knjige koje su mi se u vrijeme loadinga vrtjele po Kindleu. Jedna je “No Rules Rules - Netflix and Culture of Reinvention” Reeda Hastingsa i Erin Meyer, što je svjedočanstvo jednog od njihovih pokretača koji piše o menadžmentu, startupovskoj kulturi, poslovnim inovacijama i svemu onome što sam rekao da zanima poslovnog mene. A da se Netflix kako podnaslov kaže doista bavi reinvencijom pa i kompleksnom i osjetljivom reinvencijom prošlosti sjajno je potvrdila “Netflix Nostalgia” iz 2020. godine, nastala s odličnim podnaslovom “Streaming the Past on Demand”. Riječ je zapravo o zborniku radova znanstvenog kulturološkog tipa u sklopu serije knjiga Remakes, Reboots and Adaptations s fora naslovima koje možete vidjeti ovdje. 

Naslovi poglavlja poput: “Crossing Eras: Exploring Nostalgic Reconfigurations in Media Franchises”, “Branding Netflix with Nostalgia: Totemic Nostalgia, Adaptation, and the Postmodern Turn”, Binge Watching the Past: Netflix’s Changing Cinematic, Nostalgia from Classic Films to Long-Form Original Programs, Nostalgia as a Problematic Cultural Space: The Example of the Original Netflix Series GLOW (2017), After Jim Kelly: Hybrids of Hip Hop and Kung Fu as Nostalgia, “Weaponizing Nostalgia”: Netflix, Revivals, and Brazilian Fans of Gilmore Girls, Nostalgic Things: Stranger Things and the Pervasiveness of Nostalgic Television, “You Can’t Rewrite the Past”: Analog and Digital Communications Technology in 13 Reasons Why", dovoljno govore o čemu je riječ.

Gdje zabodemo (odnosno pritisnemo botun na daljinskom) Netflix se igra sa psihološkim mehanizmima naše nostalgije. 

Gdje zabodemo (odnosno pritisnemo botun na daljinskom) Netflix se igra sa psihološkim mehanizmima naše nostalgije. Stranger Things, s čak četiri sezone (tu posljednju čekamo) je već od 2016. godine najočitiji primjer, obilno tematiziran kroz spomenuti zbornik kao i kroz nebrojene članke, a ovo ljeto pruža dosta materijala za potvrdu. Izbacili su novog He-Mana (hej, sive lubanje silom, ja imam moć!) koji je po sebi oznaka “sretnih” osamdesetih i integralan dječji događaj. Netflix kao da vam je odlučio nastaviti djetinjstvo, a negdje ste na pragu četrdesete. Čak vam i glasovi mogu biti poznati i upaliti koji kotačić sjećanja - Sarah Michelle Prinze iliti Buffy - ubojica vampira daje glas glavnom ženskom liku, a The Luke Skywalker iliti Mark Hamill zločestom Skeletoru. Ma da, baš nitko drugi to nije mogao.

Tu je i nova sezona dokumentarca Movie that Made Us, a među njima je i Back to the Future. Također, ekraniziran je poput kakve mini serije, i dio priče iz knjiškog serijala “Fear Street” R.L. Stinea. Tko te kratke, napete hororce s teen ekipom u središtu nije imao na policama devedesetih, posebno u SAD-u? Cijeli “Fear Street” se pak i sam može komparirati sa Stranger Thingsom - estetikom, pričom, ulogama, načinom beskonačne eksploatacije soundtracka iz zlatnog doba glazbene pop kulture, referencama na Kinga, pa čak i ponekom istom glumicom poput upečatljive Sadie Sink. Nisu ni Doctor Sleep ni Dead Don't Die imuni od gomile retro referenci i osjećaja nečeg starijeg.

A i ja se isto čudim - znaju više o nama nego bilo koji sociolog ili psihijatar. Nekakva mlađa srednja dob, ljudi s jakim reminiscencijama na osamdesete i rane devedesete kada su bili mali, dovoljno tehnološki samopouzdani da vjerujemo u platforme i pretplate (npr. moji roditelji se nikada neće pretplatiti na nešto takvo), imamo nešto novca kojeg možemo uložiti, možda nas zakači i neki merchandise... “Data” svakog našeg pogleda oka nas toliko otkriva da nema greške: ”It can be seen on a macroscopic level in the structure of the platform itself. As Netflix largely relies on statistics and data collected from users’ behavior, a form of algorithmic-driven recommendation allows the platform to organize the content into clusters. In this environment, nostalgia becomes a genre itself and contributes to arrange content into subgenres.”. A siguran sam da im je u odluci plasmana novog He-Mana i skupljanju podataka i interesima pomogao i dokumentarac koji su također napravili: “The Power of Grayskull: The Definitive History of He-Man and the Masters of the Universe” ili “The Toys That Made Us” To je tona podataka o gledanju, demografiji, reakcijama i samom sadržaju…

Ja sam naravno zatripao da je ovo nekakva skrivena Netflixova metaispovijed, ali metafora mi dobro služi za ono što mislim da pokreće njihov poslovni mehanizam, a to je naša psihologija puna straha. 

Što sve to igranje s nostalgijom, (ok, osim dolara u džepu onog gospodina koji je napisao “No Rules Rules”), znači nekako mi je najbolje zaokružio Land of the Dead, četvrta epizoda He-Mana. U nekom pretjeranom tripu doživio sam ju kao metaforu s meta nivoima o Netflixovom poslovnom planu. Eternia je izgubila gotovo svu magiju, a u potrazi za njom i spašavanjem cijelog svijeta družina stiže u tu podzemnu zemlju gdje Teelu čeka varijacija Skeletora odnosno Scare Glow s rečenicama o reliktima prošlosti i strahu:

S: Why have you come to this place?
T: I am looking for a sword.
S: Ah...A collectors! Like myself! A keeper of relics. Once treasured, now without purpose. Abandoned to the deep end of the eternity. Though some of them, the special ones, still do glow. I will give you that which you seek, Teela, as an exchange.
T: Exhange for what?
S: Your fear!

Ja sam naravno zatripao da je ovo nekakva skrivena Netflixova metaispovijed, ali metafora mi dobro služi za ono što mislim da pokreće njihov poslovni mehanizam, a to je naša psihologija puna straha. Strah je sigurno važan dio mehanizma koji nas zove na ugodna mjesta poznatog djetinjstva. Ima tu straha od potpunog odrastanja, nestanka one sigurne bezbrižne baze. Ima tu tipičnog straha od potpuno novog jer to će nam otkriti svijet koji nam se možda ne sviđa i ne osjećamo da mu pripadamo. Strah od nepripadanja? Gadan i sigurno prisutan. S nostalgijom se osjećamo sigurno i stabilno i mlađahno - nisu bezveze glavni likovi u takvim serijama vrlo mlađahni, gotovo isti onakvima kakvima se vidimo.

“One benefit of the nostalgic narrative is the opportunity to provide ontological security, an anchoring in the fragmented world. Giddens argues that “to be ontologically secure is to possess, on the level of the unconscious and practical consciousness, ‘answers’ to fundamental exis tential questions which all human life in some way addresses.” Netflix posebno dobro zna da je posao sigurnosti u vrijeme pandemije, cijelog hiperprodukcijskog kaosa sadržaja i intimnih nesigurnosti milenijalaca zaglavljenih s nimalo ili vrlo malo vlastite djece - dobar posao trećeg desetljeća XXI. stoljeća.

Povijest tretirati kao običnu zabavu, sadržaj kojeg prebacujemo lijevo desno prema potrebama kreativnih uradaka, isto je zanimljivo i možda korisnije od preozbiljnog doživljaja.

Uz sve rečeno, ujedno mislim da ne trebamo ulogu nostalgije u svemu ovome ni precijeniti - možda sve to treba gledati kao povijesne drame koje su konstanta filmske industrije od samog početka. Ne eksploatira li britanska kreativna industrija baštinu i identitet Carstva na sve moguće načine i to nam je sve jako ugodno iako nitko od nas nije bio tu u vrijeme kraljice Viktorije ni većine britanskih krimića? Ni “Babylon Berlin” nismo doživjeli kao eksploataciju nostalgije nego dobru dramu smještenu u međuratne godine Njemačke. Nije ni slavni “Mad Men” bio nostalgija na šezdesete nego više njihova rekonstrukcija i uz to uzbudljiva sapuničasta drama.

Povijest tretirati kao običnu zabavu, sadržaj kojeg prebacujemo lijevo desno prema potrebama kreativnih uradaka, isto je zanimljivo i možda korisnije od preozbiljnog doživljaja. Opasnost sigurno leži za pojedine točke kreativnog procesa jer kao da se odupiremo i učenju i novim iskustvima. Netflix kultura pripada zapravo postmodernom mashup fenomenu i kreativnost se zapravo ispoljava kroz igru s postojećim (beskonačan broj članaka i knjiga raznih kulturologa o tome), a gdje je nešto novo i originalno postajat će sve češće pitanje. Pitanje je i kakvu nostalgiju želimo. Member berries s kojima se zezao South Park su poučna priča. 

Upravo koliko je igranje sa “sjećanjima” opasno, Netflix je ovo ljeto i sam upoznao na primjeru spomenutog He-Mana. Nakon velikog hypea oko novih nastavaka kultne animirane serije na Rotten Pomidorima publika je seriju potopila na 37% dok je prema kritičarima na vrlo dobrih 94%. Od kuda takva diskrepancija i zar baš tako ne valja? Čini se da je veći dio razloga u tome što je fokus nove sezone na ženskim likovima što odraslim dječacima koji su poželjeli gledati crtić svog djetinjstva nije baš dobro sjelo iako nitko to baš neće reći otvoreno nego svi nevjerojatno pretjerano za jedan tako banalni uradak analiziraju dramaturgiju, likove, animaciju... Izdvajam jedan od komentara iz beskonačne mase za općeniti duh: "Something I find curious is how Teela looks so ugly masculine and that's not even because she's buff. I've seen drawings of women who are more muscular than Hulk (fantasy setting) yet still look more femenine than Teela because they present a femenine aura, they still have a femenine face, body proportions (shoulder waist hip ratio) and grace that Teela seems to lack at the simplest glance". O čovječe... Autorska ekipa, uz potporu Netflixa, zapravo je pokušala biti kreativno drugačija i nije se potpuno držala onoga što sugerira algoritam. Nostalgija je iskorištena jer očita je snaga He-Man estetike i priče, ali ne da se ispriča ista ili bolja prošlost već nešto drugačije.  Uostalom, publika koju love nisu samo ti neodrasli muškarci.

Tu svakako dolazimo do ozbiljnih pitanja jer nostalgija često uključuje idealiziranje vrlo negativnih pojava, zanemaruje kulturnu i društvenu evoluciju, pri čemu se dovoljno sjetiti filma “Zameo ih vjetar” koji je jednako tako, daleko prije vremena Netflixa, zaorao u bazen sjećanja i “bolje” prošlosti.

Biti robom na plantaži pamuka nije baš tako simpa kao kakvim znatiželjnim dječakom s walkie-talkiem na bicikli. To je sigurno granica nostalgije koje se treba paziti.