Izlišno je i govoriti koliko je proteklih mjeseci informiranje o kompleksnim znanstvenim spoznajama prošlo kroz rijetko viđen filter kognitivnih distorzija i disonanci - cijela pandemijska situacija je već po prirodi stvari tema sa znanstvenog terena, pa je logično da su upravo znanost i znanstvenici često spominjana riječ. Dojam kojem se teško oteti je da su stvari pomalo izmakle kontroli - senzacionalno upakiranim vijestima postaju nedovršeni procesi, njihovo značenje se slabo kontekstualizira i propitkuje, izvori su propagandne PR objave, a psihologija naslova i financijska potreba za klikovima učinile su svijet teško razumljivim mjestom.

Virus je isti dan i jako smrtonosan i uopće nije smrtonosan, lijek je otkriven i nije otkriven, maskice štite i ne štite, širi se s aeorosolju i ne širi se s aeorsolju, cjepivo funkcionira i ne funkcionira, trajni imunitet imamo i trajni imunitet nemamo. Jako nezgodno za racionalne i nesklone emocionalnom biranju strana i istina.

Calling Bullshit: The Art of Skepticism in a Data-Driven World knjiga je dva ugledna američka znanstvenika, Carla Theodorea Bergstroma i Javina D. Westa, zainteresirana za pitanje javne komunikacije o znanosti i ulogu lažnih informacija u našem svakodnevnom životu. Pridružuju se tako valu radova koji tematiziraju sličnu temu pod dojmom procesa koji traju otprilike od 2014. godine, a obilježava ih svojevremeno nezamisliv uspjeh Brexita, neočekivana pobjeda Donalda Trumpa i preživljavanje kroz cijeli vrlo specifičan mandat, migracijski procesi, rast pokreta protiv cijepljenja, tehnologija poput 5G-a i niza drugih društvenih pokreta i vjerovanja koje se često označava “teorijama urote”. Odgovornost za sve to unisono je prebačena na tzv. fake news fenomen u kombinaciji s društvenim mrežama čiji su algoritmi pojačali naše informacijske balone.

Posebno apostrofiraju “big data” fenomen koji omogućava zainteresiranima bolje razumijevanje publike, a time i manipulaciju. Upućeni smo i na pojednostavljivanje komunikacije o znanosti - tko ima vremena za kompleksne znanstvene članke - par izlučenih podataka izvađenih izvan konteksta i stavljenih na kakvu dopadljivu infografiku kroz 5 minuta složenu u Canvi dovoljni su za zadovoljavanje društveno-mrežnog apetita i stvaranja emotivnih reakcija.

Autori pokušavaju prikazati što se to doista događa s našim informacijskim svijetom te postoji li čak i evolucijska osnova našeg ponašanja i potrebe za sofisticiranim lažima. Paradoks na koji ukazuju je kako se upravo vještim metodama tradicionalne znanosti počela generirati sama pseudoznanost s potpuno drugačijim ciljevima. Autori utvrđuju različite kanale i načine nastanka takvih sadržaja, a uspješni su samo oni koji djeluju uvjerljivo i očekivano jer su dobro upakirani i promišljeni. Pojedini znanstvenici su prvi u publikacije počeli švercati sumnjive studije i teze, plasirali ih kao ozbiljne pisane metajezikom nerazumljivim svakome, uveli metode argumentacije s očitim logičkim greškama, ali sve u vrlo znanstvenom ruhu. Potom su takve teze preuzimane i kroz PR objave dodatno amplificirane u nešto snažno i kredibilno. Takav je slučaj npr. slučaj s većim dijelom teze o vezi autizma i cjepiva.

Posebno apostrofiraju “big data” fenomen koji omogućava zainteresiranima bolje razumijevanje publike, a time i manipulaciju. Upućeni smo i na pojednostavljivanje komunikacije o znanosti - tko ima vremena za kompleksne znanstvene članke - par izlučenih podataka izvađenih izvan konteksta i stavljenih na kakvu dopadljivu infografiku kroz 5 minuta složenu u Canvi dovoljni su za zadovoljavanje društveno-mrežnog apetita i stvaranja emotivnih reakcija. Problem je što doista ne može i ne treba svatko znati sve, kao što se i znanstvene spoznaje mijenjaju pa je to činjenica koja se maksimalno zloupotrebljava. "Ah, ti znanstvenici, danas jedno, sutra drugo" kao uobičajena pojava u svijetu znanosti izvan njega postao je omražena karakteristika nestabilnosti.

Naslov knjige s naglaskom na riječ "bullshit" naravno nije slučajan te iako je riječ o uglednim akademskim profesorima misle da neke pojave i teze ne treba zvati drugim imenom jer takvi pojedinci zloupotrebljavaju bonton, političku korektnost i demokratske alate u svoju korist. U kontekstu društvenih mreža često imaju stvorene višestruke lažne identitete, sudjeluju u raspravama sa samima sobom simulirajući raspravu i čineći svoje teze uvjerljivima. Dodajmo i da u knjižnicama već postoji na hrvatski prevedena knjiga Kenjaža: teorijski pristup Harryja Frankfurta koja je probila okvire uvođenjem s**** u raspravu. 

Knjiga je objavljena početkom kolovoza, a samo par dana kasnije Rusija je objavila da dopušta za masovnu uporabu prvo cjepivo protiv koronavirusa na svijetu. Cijeli sadržaj vijesti koju je komunicirao sam Putin formulirana je kroz naglašavanje svojevrsne svjetske pobjede u nečem što se doživljava kao utrka, a čak je i naziv cjepiva referenca na hladnoratovska natezanja - Sputnik V. Uzgred rečeno dodajmo da SAD svoje programe potpore razvoju cjepiva naziva Warp Speed. Netko je očito zaglavio u svemirskoj utrci šezdesetih. U vijesti je naravno nekoliko problema - cjepivo nije prošlo uobičajene postupke testiranja, o njemu praktički ništa ne zna ni sam WHO (a paralelno je za njih izgrađena slika da su središte korupcije i “kineska organizacija”), nisu publicirani podaci niti je istraživanje komunicirano s ostalom znanstvenom zajednicom.

Rijetko kada smo imali priliku svjedočiti takvom primjeru stvaranja kognitivne disonance, mentalnog stanja u kojem doživljavamo iskustvo dva ili više nekompatibilna vjerovanja, a postojanje kojih u konfliktu izaziva ozbiljnu nelagodu te često i pogrešnu akciju.

Sve to će biti tema budućnosti i mjerenja prolaznog vremena uspješnosti cjepiva (osobno držim mu fige kao i svima drugima), pa u to neću ulaziti, ali ono što je u kontekstu knjige “Calling Bullsiht” zanimljivo je kako je upravo Rusija godinama prepoznata kao glavni generator vijesti i sadržaja koji pogone pokret protiv cjepiva i famoznu “anti-vax” kampanju ne bi li proizvela informacijsku zbrku u EU i SAD-u. Sada će ista ta zemlja u komunikacijskom ratu inzistirati na tome da su upravo oni razvili toliko željeno cjepivo. Čak sam i osobno primijetio neke domaće slučajeve društveno-mrežnih persona koje inače tobože ne vjeruju cjepivima, ali se sada "ljute" što Zapad izaziva sumnju prema ruskom rezultatu. Jako neobično. Rijetko kada smo imali priliku svjedočiti takvom primjeru stvaranja kognitivne disonance, mentalnog stanja u kojem doživljavamo iskustvo dva ili više nekompatibilna vjerovanja, a postojanje kojih u konfliktu izaziva ozbiljnu nelagodu te često i pogrešnu akciju. Iz vrlo sličnog lonca dolazi i američka TikTok situacija jer je prepoznato kako naizgled benigna aplikacija kroz koju radiš smiješne kreativne uratke može služiti i za najneobičniju ambalažu “znanstvenih” spoznaja. 

Knjiga ovog tipa nastaje posljednjih godina stvarno puno. Samo kroz moje oči prošle su nedavno sve solidni naslovi - “Retooling Politics - How Digital Media are Shaping Democracy”, “The Reality Game - How the next wave of technology will break the truth and what we can do about it”, a na listi za čitanje mi je “Science Fictions: How Fraud, Bias, Negligence and Hype Udermine the Search for Truth”. Na hrvatski ih se na žalost prevodi jako malo, a dok do toga dođe izgubit će svježinu i značenje o čemu smo svojevremeno isto pisali. 

Naslov potonje mi se posebno sviđa jer dojma sam da ne treba toliko glorificirati i zdravo za gotovo uzimati diskurs o “postčinjeničnom svijetu” u kojem sve prolazi jer dobar zdravi razum ima snage za još pokoju utakmicu. Nismo ni na poluvremenu prve. A na postčinjeničnom svijetu često jako inzistiraju oni kojima to čisto pragmatično odgovara, često nisu benevolentni ili jednostavno vole igre sofistike. Ipak, ako se probudimo u ponedjeljak najkorisnije znanstvene spoznaje i tehnološka dostignuća nastajat će isto kao i do sada - radom, znatiželjom, vjerom u pomoć drugome, željom za uspjehom i serijom pokušaja i pogrešaka. Inzistirati samo na potonjima je licemjerno i svakako destruktivno.