Kobi Yamada, Mae Besom: Imam ideju – i što sad s njom?
Jedna kratka, krasna i slatka.
Postoje ljudi koji se, više no s ljudima, vole družiti sa svojim idejama. I kad ih jednom osjete, ne mogu zamisliti život bez njih.
One im podgrijavaju onu unutarnju vatricu zvanu Radost Naizgled Nizbogčega, zbog njih se osjećaju živima, zbog njih im se čini da mogu bilo što. One ih hrabre da misle naveliko.
Postoje ljudi koji se, više no s ljudima, vole družiti sa svojim idejama. Te ljude zovu čudacima. A njima je tako dobro, njih njihove ideje nauče hodati naglavačke, gledati na drugačiji način.
Kroz igru riječi koja ideju pretvara u biće sa svim njegovim osobinama, ova nas priča vodi za ruku, inspirira i puni, sve dok nas na kraju poput balona ne pošalje u svemir. Zajedno s idejom koja nam je ničim izazvana čisto niotkuda pala na um. Ili se izlegla ni iz čega? Jer, u ovoj nježno oslikanoj knjizi u kojoj se olovka i vodene boje ljupko prate i potezima isprepliću, mi smo dječak, a ideja jaje koje bez očiju, na vrlo nježnim i tankim nožicama vjerno trčkara za nama. Slijepo nam vjerujući, slijedi nas u stopu. Jaje je zlatno, kao što zlatne ideje znaju biti.
Ideja je ova neobična i krhka, i ma koliko se trudili praviti da je nema, ona nas prati i opsjeda, traži našu pažnju, s vremenom raste i postaje naš prijatelj. Ona traži hranu, želi se igrati, iz dana u dan zahtijeva sve veći dio nas. Da, brine nas što će drugi reći o njoj jer svjesni smo njezine posebnosti – hoće li je prihvatiti, hoće li joj se smijati, hoće li je razumjeti? I zaista, ljudi ko ljudi, navikli na naviknuto, ne prihvaćaju nove ideje tako spremno kao što su ih spremno spremni osuditi i odbaciti.
U preispitivanju vlastite ideje, dopuštamo i drugima njihovo mišljenje o njoj. I upravo strašno je koliko nam malo treba da povjerujemo drugima, a koliko puno da jezik vlastitog srca prevedemo svome umu.
Nama je nekako čarobna i luckasta, drugima samo čudna. Nama je inspiracija, drugima gubitak vremena. Ona je Naša Budućnost, drugi misle kako od nje nikada neće biti ništa. Ma naravno da misle kad je ne razumiju! Ona je NAŠA, cijelim svojim bićem i zato joj samo mi možemo pomoći da razvije krila.
Sagradio sam joj novi dom, s otvorenim krovom, da može gledati zvijezde – mjesto na kojem može sigurno sanjati.
Pred našim se očima ona mijenja i raste dok u jednom trenu ne postane sposobna za let.
Ne znam kako bih to opisao, ali odjednom više nije bila samo ovdje nego svugdje. Više nije bila samo dio mene… sad je bila dio svega.
Postoje ljudi koji se osjećaju sigurnima samo u ponavljanju onoga što su drugi ljudi isprobali prije njih. I postoje Drugi Ljudi. Oni mijenjaju svijet.
Za jedne i druge ova je knjiga napisana.
Prvima kao informacija kako se može živjeti.
Drugima kao potvrda da je igra koju žive najozbiljnija stvar na svijetu.
I tada sam shvatio što se radi s idejom.
Promijeniš svijet.
Ova ilustrirana knjiga dobitnica je američke Nagrade za izvrsnost u nezavisnom izdavaštvu.