Snack bar

Dvije afroamerikanke

Dvije parižanke

Dvije jabuke

Dvije kožne stolice

I tri teke

Četiri para nogu

Četiri noge stoje

 

večeru za doručak

nema granice koju ne postaviš

i dok ih izgužvane promatraš, misliš:

kako režu zajedničku granu kao papir kožu.

 

mora tu izbivati i mora tu biti, među svima,

uz gradske gelirane kose i kovrčava, bradata jedna – glava,

ali ne pastira koji miruje u ovcama, već

vlas iskrivljena od apsurda – svaka, a on je ima:

kratkokosu djevojku crvenih čizama i

obrve u trokut, (kada zahtjeva pizzu za oboje)

nos za svačiji opus; samo da podignem kosu i novo

 

Razdoblje me globlje; vraćam se riječima u stolu;

čitam – svoja opažanja: ludost

za ispit, mudrost (rima) gluposti oslobođena – ugnječeno

se vraća iz djetinjstva

Pravilo u meni: "ne pisati 0 ispred mjeseca, ali za godine

može i apostrof." Gutam, gutam – otkrio me opet pogledom

 

(račun me iskrvari pa se njime obrišem)

potjera mu preko stola misli – da ne jedem samo:

O čemu ja pišem (o kome)? od mene o njima pretpostavljene

misli ni iz čeg iznikla maslina – progutat ću je crnu, iz tanjura

onježenu svoju ushićenost Šaljem mu potiho:

 

– evo ti papira, nove

granice nema, a da jednu ne ostaviš

ni slobode, dok drugu ne zaboraviš –

 

da proslijedi dalje; do sebe u koš

 

(Ko sem jo?)

Umrijet ću. Vide me.

Reći će da sam mrtva.

Brinut će se o mome tijelu i bacati ga.

I baka je mirno ležala. Gledala sam je.

Više je nikada nisam vidjela. A ona je sve znala.

I dalje sam je posjećivala. Ne javlja se.

Nitko u obitelji nije kao ona i njezine uspomene.

Pričala mi je kada smo bile na hrpi šibe, a ona je klasirala –

o Drugome svjetskom ratu. Više puta. Palili su. Govorila je:

«Ovu kuću pali, ovu ne.» Njihovu nisu. Ali su trčali po šumama.

Svećenik je zapeo i pao. Bilo je komično. Smijale smo se, svaki puta.

Što joj je bilo kada mi je pričala o svojoj braći i potoku? O onome koji je pao s ljestava i

umro. (mislim da je imala udanu sestru, dosta stariju i pametnu. zvala se na A.)

Mala sam. Sjedim u hladu na dekici. Puna je čička. Sitnih, zelenih – svježih.

Zemlja leži u vrućini vodoravnoj uz pogled. Ona kopa.

Nas obje više nećemo biti tako žive. Razumijela sam. Čuvala me.

Onaj je prostor moja rijeka.Sama sam. Ona ipak ne može znati za svoju smrt.

 

domino život

spiralan put

od staklenih perla

postupno se ruši

od kraha rođenja

svakim pomakom

nestaje onaj dodir

kristalne mekoće

pod svojim nogama

zaustavljamo vječnost

sada se prelijeva

noć u ogledalu

ruke na obrazima

poljubac u čelo

ruke na obrazima

noć u ogledalu

sada se prelijeva

tišina u očima

sjena na licima

i dalje nestajemo

iz kruga života

za nama se poklapaju

plohe vremena

tope se iza nas

u utrci ostajemo

jedan domino korak

ispred života

 

A rose for Emily

neki dan se uhvatih kako čitam Isušenu kaljužu

u Pešti u krevetu usred noći!

I am a white privileged girl

Pričali smo u jezicima, u mađarskome metrou prepunom ljudi,

u i*, u h*, u e*

you have left me all alone with two bags of your books,

a danas mi opet donosiš rozu ukosnicu

But I was naked then, jumping all around

kao lisica, govorio si, to je nešto jako lijepo

My thoughts, my b* does not concern you, nor our pb's* well being

Mora da si me prezreo kada si govorio "will learn your language",

Pišem ti to ovo već za sutra, za U*, za R*, za L*, za R**, za B*, za nešto drugo

Riječi u vlaku do Hrvatske, iskrice vode kroza snijeg, kroza vagone, kroza previđene kilometre

Očekujem te nakon milja snijega, pa s lijeva, s desna,

Konačno na javnome mjestu i na usta me ljubiš,

na trenutak, to knjige ljepote same stoje u kutu napuštene sobe

kako? već izlaziš na stanici kod Deaka; da, uskoro letiš

Pored dijelova smrznutoga Balatona izmišljam nečije riječi

"The past is never dead. It's not even past." Kao što si mi iskazivao da

nema mjere za tvoj Blueberry pancakes,

nema ni prave kontrole zagrljaja.

 

* * *

Nekako je mekano i vlažno,

vratiti se tako brzo doma poradi

tebe, prabako, sve je tako pravilno

na tvojima smaragdnim gumbima:

skopčali su ti ih po osi i po njoj isto držiš

čvrstim prstima krunicu na prsima starim od

skoro 90 ljeta; ali, vidiš, pozlaćeno

 

sve je nekako smeđebijelo na tvome rupcu

baš kao i na tkanini koja te obljubljuje

u tvojoj novoj lakiranoj kutiji;

odrubljuje te od mene (ne kao jedinu

crnu ovcu) pa i

cijelu obitelj na ukopu;

 

a to ti moram reći jer od nas slika

sliku svisoka sa stolca

čovjek s "idiot” fotoaparatom baš kao i sve

tvoje drage druge za neke druge nas žive uspomene;

pa se na njoj oko tebe svi nekako držimo

tako tužno baš kao da te u

našim pogledima na tvome bijelom licu

koje kao da spokojno spavaš

ne tišti ništa drugo –

doli sama smrt.

 

odluka

e baš ćeš je ti izvući iz sobe

i masno je izigrati svojim sado-mazo planom

za poslije kako prolaziš kroza greenwich

rezerviranim letom i dolaziš joj

na prozoru, u boks;

a od svih ćeš se ti izmaknuti od sebe

odigrati igru još par kilometara

daleko od  doma

bez pravih životinja i života

u bespućima puke stvarnosti

uhvatiti za jezik i

povući da smo

mi, sami mi.

 

Smrt

Smrt nosi krvave, smeđe oči

mojega mrtvog psa.

 

Smrt se miri mirisom kostiju

iscijeđenoga susjedovog psa.

 

Smrt se hladi u obranom,

nedjeljom zaređenom popodnevu.

 

Smrt njegova stenje nada mnom,

tada ista sada sam druga.

 

Smrt snosi smeđe, krvavo desetljeće

mrtvoga mojeg psa.

 

vlaka

trpi od dokinuća – ni krajolik, ni drvo, ni prozor, ni prolaz; ni potez više

za bez bol – potisnuto ja u prazno – ma, njih, ma njih

ne zanima – veća kost – a crvene ruke na staklu:

ni poraz – ne poznaju; sjever-jugozapad; ne opstoji

svaki se skutrio u vlaku: magnolija cvijeta za se

rezervirana za mjesto – za tipično sunce; deseci se lakata ljube do prozora, vani se gasi

dim – gubi vidokrug, kao vagoni u prolazu; dizalice ukošene pred

zgradom: svi stoje: ovce – smrznuta trava, ma, samo za ogrjev meso –

ne iskretati – zeleni rovovi – izvlači smisao,

misao naslinjena na brda oči kuće, kuća ispred – ne bubati:

"čovjek brade do sisa, svojih – bez brade –plitko disanje i 2 tornja iz-pred ljubičaste zgrade –

svi se trljaju o: krvare kože – ne čekati med –nered

ljudi se znoji – starost – želi još biti i tada – život:

ravnina su; oči su plavlje: prijete: u potop

onima iz jednostavne zamjenice: ti, oni, ja: u gradu – bez tračnica"