Nakon osam susreta i osam lokacija, čini nam se lakim odgovoriti na pitanje što mjesto čini nezgodnim. Stoga – što Volčićev trg čini nezgodnim? Hoćemo li prstom pokazati na Brodokomerc? Teško; on ga prije čini nesretnim. Možda je problem praktične prirode? Nije; mjesto jedino može biti nespretno zbog prometa. A blizina groblja? Možemo postati jedino neprilično mjesto. Pitanje nezgodnog nadilazi prethodne interpretacije time što ih prespaja i suprotstavlja. Primjerice, nezgodnim ćemo označiti grotesknu sponu između Brodokomerca koji tone u zaborav pomoću kojeg se hrane ljekarna s lijeve i cvjećarna s desne strane.  

Nezgodno mjesto čine spone s kojima se lako šalimo, ali ih teško probavljamo bez aperitiva. Nesretno je gledati umirovljenike kako nas hvataju za ruke, kao i prolaznike kako nas hvataju za torbe. Nezgodno je pitati ih zašto nas gledaju iz daljine, kao i zašto knjige bivaju ukradene samo slučajno. Kroz te susrete i okvire Kozala ostvaruje svoju asimetriju i pravi život koji jedino može biti nezgodan.

Program "Knjiga na nezgodnim mjestima" Gradske knjižnice Rijeka se odvija uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u sklopu programa koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu.

Ni u književnosti ne nailazimo često na istinski nezgodne tekstove; tko će čitati i suočavati se s onime što pišu Seethaler, Krasznahorkai ili Lefevre. Neprilike vrte kolo interpretacije, olako zamućujući vodu za one koji dolaze. Nakon više od dvadeset godina na sceni se napisano saznanje najviše urezalo u mislima najnovijeg gosta projekta Knjiga na nezgodnim mjestima, Ivici Prtenjači. Uz moderaciju Zorana Žmirića, autor svježe nagrađenog romana Sine, idemo kući se odmah upustio u problematiku pisanja na svojem primjeru, ali i jednog prijatelja:

"Moj osjećaj svijeta je vrlo često melankoličan, nostalgičan, pa i tužan, ali to nije tuga utučenog, a pogotovo ne depresivnog čovjeka. To nije crnilo. Nije teško pisati crne stvari. Samo kreneš i dereš. Čovjek koji me zvao se ovoga ljeta zaljubio u Houellebecqa. Počeo sam se pitati što je jedan običan obiteljski čovjek koji ima dvije automobilske praonice našao u njemu. I ispitao sam ga, ne previše jer bi krenuo raspredati.

„Znaš, nitko u Europi ne govori da će nas Arapi preplaviti“

Aha, to si našao. Našao si problem s imigrantima."

Pritom Prtenjača daje jasne smjernice prema kojima bi svaki pisac mogao ili trebao napisati napisati dobar roman; naoko kompleksno, a ustvari jednostavno. Ili obrnuto?

"U prozi moraju postojati tri stvari da bi ona bila dobra i da bi ju ljudi čitali i voljeli. Moraju postojati jaki i jasni likovi. Likovi s kojima se možeš identificirati te koje možeš voljeti ili mrziti. Moraju imati volumen, ne mogu biti jednoobrazni; nije ovo serija General. Druga stvar je konzistentnost fabule. Ona može biti luda. Ti možeš napisati bajku, ali i ona ima konzistentnost. Ne govorim o činjeničnoj konzistentnosti, već o onoj literarnoga postupka; provedbe fabule kroz prozu te doziranja iste. Ako radiš previše fabule, ne možeš raditi na likovima. Ako radiš previše na likovima, moraš jako paziti kako ćeš izvesti dalje fabulu. Znači, jaki, jasni voluminozni likovi, kontrola i ideja fabule te kontrola vremena i mjesta. Treća stvar je ultimativni talent da sve to zaboraviš i napišeš kako hoćeš."

Fotografirala: Lara Čakarić

Ipak, ako bi ga netko pitao što smatra najvažnijim u pisanju, onda bi se do odgovora došlo poprilično jednostavno jer je u pisanju jedino važna vježba. Za primjer je uzeo proces iza pisanja zbirke pjesama Pisanje oslobađa:

"Kako je ta knjiga nastala? Igrao sam rukomet, trenirao sam svaki dan i jako sam dobro shvatio što znače trening i vježba. Ako treniraš i vježbaš, ti možeš sve. Otišao sam u vojsku, tamo sam nešto tipkao, vratio sam se i shvatio da ako želim pisati pjesme da trebam to navježbati. Ne mogu ja to – šetamo, lišće pada, oblaci se pomiču, voda iz šadrvana. Ne. Shvatio sam kako to moram navježbati i napravio sam Pisanje oslobađa I. I svaki dan sam u naredne dvije godine pisao jednu ili dvije pjesme Pisanje oslobađa koje sam onda numerirao. To su pjesme koje su nastajale iz riječi, slika ili kroz automatske nadrealne misli. Nisam tražio od pjesama ništa osim toga da me oslobode i nauče pisati. Užasno sam puno čitao i dogurao sam do 600 pjesama. Neke su još uvijek u konobi u Rijeci. Tada sam shvatio – okej, Ivice, sada si ti navježbao i sad ćeš to baciti jer je to vježba. Nešto sam bacio, nešto ostavio. Rekao sam si kako je vrijeme da napišem svoju prvu knjigu. Sjeo sam i vrlo lijepo i lako napisao tu knjigu, a samo sam naslov uzeo.

Otišao sam u vojsku, tamo sam nešto tipkao, vratio sam se i shvatio da ako želim pisati pjesme da trebam to navježbati. Ne mogu ja to – šetamo, lišće pada, oblaci se pomiču, voda iz šadrvana. Ne. Shvatio sam kako to moram navježbati i napravio sam Pisanje oslobađa I.

To je bila vježba, kao sparing u boksu. Ne volim bahatost spram vlastitog autorskog rada. Sve možemo propitkivati i o svemu možemo pričati. Za autore je jako važno da kada misle da su nešto napravili da stanu iz toga i kažu kako je ovo najbolje što su u tom trenutku mogli. Hoće li to nekome promijeniti život ili su to obične splačine, to više nije do autora."

Sličan proces je morao proći i kada se odlučio na pisanje prvog romana:

"U Zagrebu sam se malo družio s nekim pjesnicima i svi su oni pokušali napisati neku prozu. Ta proza bi se raspala nakon 30-40-50 stranica; likovi, radnja, žar da se to piše. Bio sam se razbolio kada sam radio u Profilu tijekom zime te sam si rekao da idem pokušati napisati neku prozu kako bih vidio ako to mogu. Mogu li od početka do kraja koncizno provesti neki mali događaj (50-60 stranica). Počeo sam tipkati i do 70. stranice se u knjizi nije događalo ništa. Pisao sam svoje male događaje iz zagrebačkog života. Tada sam si rekao:"Okej Ivice, samo još malo koncentracije, kao na treningu kad pucaš penal. Samo još malo i ti ćeš pobijediti. Koncentriraj se i smisli catch, ono što će tekst okrenuti u roman.". Imao sam dvije-tri varijante, krenuo sam za jednom, i odmah sam ju napisao. Romančić je u 20-ak dana bio napisan (sat-dva dnevno). Zadnja rečenica je “dobro je, lijepo je” i nju sam uzeo za naslov. Bio sam opet pročitao roman i rekao si da sam to opet navježbao; imao sam koherentnu knjigu koja se ne raspada, logično provedene likove, odnose među njima, obrat, atmosferu. Uspio sam jer sam ograničio svoje potrebe. Roman je vremenski ograničen na dva-tri mjeseca. Likova je 4-5. Mjesta radnje su stan, knjižara te malo ceste. Nisam uzeo veliki zalogaj. I kad je ta knjiga lijepo prošla, onda sam shvatio da sam pjesnik koji može pisati prozu."

Ipak, kada se odlučio popeti na proznu scenu, dobro je znao kako će mu od velike pomoći biti znanja iz pjesništva:

“U pisanju proze su moja rješenja pjesnička. Kada dođe neki mali zrakoprazni prostor tijekom pisanja priče, sjetim se da postoji pjesničko riješenje i izađem, Napravim neku malu sliku ili pomak i idem dalje. Stvar se iznova rodi. Brdo je nastalo u mjesec-dva, Tiho rušenje u par tjedana. Plivač je bio obminiji, ali je isto brzo nastao. Nova knjiga je isto brzo nastala zato što kada pišem prozu radim svaki dan. To je kao da ste u nekim toplicama pa liječite nešto. To moraš svaki dan činiti.”

Štoviše, za riječkog pjesnika ni nema previše razlika od trenutka kada krene pisati:

“Ne znam, pišem kako se ideja oblikuje. S obzirom na to da brzo pišem, i ti romani nastaju kao dugačke pjesme. Ono što je za moju proizvodnju važno je prvih 30-40 stranica gdje se postave stvari. Dakle, znaš o čemu je riječ u romanu, tko su protagonisti i kakvi su. Tada se tvoja energije pisanja počinje vraćati nazad iz teksta jer imaš nešto postavljeno. Ne srljaš kroz bezdan i zrakoprazni proctor, već si u dobroj mjeri determiniran. Tada stvari puno brže nastaju. A najljepša stvar u pisanju romana i proze su iznenađenja u smislu toga da pišeš nešto o čemu nisi znao da išta znaš. Pišeš san koji nisi sanjao.

Vjerujem u moć svoje imaginacije kada su stvari solidno postavljene. Nikada me nisu fascinirali filmovi po istinitom događaju jer mu toliko robuju da nema čarolije. Ništa nije istinitije u umjetnosti od čarolije. Ona je trenutak kada umjetnost prelazi granicu. Upravo ta čarolija me zanima i do nje se ne može doći namjerno. Do nje se dolazi tipkajući, promišljajući, riskirajući, batrgajući se, pateći na neki način, sumnjajući. Važno je sumnjati u sve što radimo.”

A važno je za autora i sumnjati u sve što nas okružuje jer svako je mjesto nezgodno kada krenemo promišljati o njegovom kontekstu ili njegovim relacijama:

“Naturalni optimizam odmah znači da je čovjek izrazito glup. Čovjek ne može biti optimist. Ne možeš biti. Pogledaj u kakvom stanju je ova planeta. Ti ne možeš biti optimist. Mi smo sad u Zagrebu imali potres (jedan, dva). Pa pandemija. I ljudi su se čudili “Kaj se to nama događa?” Pa dogodio se običan potres koji se ne može predvidjeti i sad se sve srušilo. I onda mi je jedna gospođa –  isto pati od naturalnog optimizma – rekla:”A čujte, polažem sve nade u našu vladu. Oni budu to sve obnovili”. Ja sam rekao: “Okej, gospođo. Bude. Samo što nije.”

Rade (Radislav Petković) to fenomenalno govori na YouTube. Osamdesetih je bila i kaseta, a on kaže:”Ja se svemu smejem pa me sve i boli”. Moj odnos prema životu je aktivan. Danas sam na nekakav intervju odgovarao pa me gospođa strašno ispitivala o samoći, usamljenosti, izoliranosti, svemu tome. Shvatio sam da to uopće nije moj problem. Nemam nikakav problem sa samoćom ni sa time.”

Naravno, njegov život nije lišen problema:

“Imam problem s klaustrofobijom. Klaustrofobija se može ocrtati i kad se ti voziš negdje i hodaš dvadeset minuta da se okupaš na miru. Ne tražiš ništa, samo da uđeš u more. I vidiš tamo neko dvoje ljudi, leže na ručnicima i ti pomisliš:”Pa ej, super, samo dvoje ljudi”. Parkiraš se što dalje od njih, da im ne ulaziš u prostor. Nisi ti Talijan. Taman se skineš i da ćeš ući u more i oni shvate da je netko došao i na mobitelu – na onom sranju od onog zvučnika bežičnoga – stave neku muziku. U toj idili, u toj pastorali mediteranskoj među cvrčcima. I onda ti gledaš, sasvim si poražen. Nastaje potpuna klaustrofobija, pitaš se što uopće na ovom svijetu radiš. I onda vidiš, žena je digla ruku u zrak i pleše s jednim prstom. Eto, šta reći. Jel’ tebi to podnošljivo?

Mene to puno više užasava nego to da samo sjednem negdje u sobicu i tipkam. Kada god sam išao u svoju sobicu (čahuru) nastajale su stvari na koje sam kasnije bio ponosan. I super sam se provodio. To su trenuci kad zaboravim da me bole leđa, zaboravim piti, jesti, bilo što drugo misliti. Vrlo su intenzivni ti trenuci pisanja, ali oni ne traju dugo. Nikad ne pišem više u komadu od sat, sat i pol, ali onda stvarno tipkam, lupam ko budala. Na mom jadnom laptopu se čuje kao na staroj mašini bez struje. To se čuje. A kakav je to zvuk? Onaj Prtenjača gore tipka. Pa na čemu taj tipka? Na kompjuteru.”

Čak sam, kako sam imao kategorije iz vojske, otišao u knjižnicu pitati gospođu da mi da da vozim bibliobus barem dva sata dnevno. Rekla je:”Ali mi imamo čovjeka koji vozi Bibliobus”. Rekao:”Pa dobro, ali on će ići u penziju.”

A upravo kroz tekst se pjesnik i vraća Rijeci koju je napustio prije dvadeset godina:

“Živio sam 31,5 godina u Rijeci i većina tih mojih godina bilo je sretno i lijepo. Međutim zadnjih nekoliko riječkih godina bilo je poprilično teško jer nisam imao nikakav posao. Išao sam po nekim uredima gdje sam kuckao i molio "dajte mi neki posao". Imao sam već dvije objavljene knjige i književne nagrade. Čak sam, kako sam imao kategorije iz vojske, otišao u knjižnicu pitati gospođu da mi da da vozim bibliobus barem dva sata dnevno. Rekla je:”Ali mi imamo čovjeka koji vozi Bibliobus”. Rekao:”Pa dobro, ali on će ići u penziju.”

Znaš šta? Ja ništa, ali ništa nisam uspio. Iz ove perspektive zvuči poprilično ponižavajuće. Ja se jesam ponižavao misleći "okej, nekakav posao mi treba". Njega nije bilo. To je bilo 2000./2001.. U to vrijeme je Rijeka bila malo tugaljiv grad. Možda se to samo meni tako činilo. Rekao sam si:”Okej Ivice, moraš još malo više tražiti to". I onda sam bio s jednim prijateljem u Palachu, stali smo na šanku te je zazvonio telefon. Drugi moj prijatelj i izdavač mi je rekao:”Čuj, znam jednu knjižaru u Zagrebu, hoćeš doć' radit?". Rekao sam da. Kako su bili mobiteli sa sažetkom poziva, mogu reći da je trajao 17 sekundi. Stvar je bila gotova u sedam dana. Bio sam u Zagrebu i počeo raditi posao o kojem nisam imao pojma te koji sam naučio na jednom vrlo frekventnom mjestu gdje sam viđao svakakve ljude. Bilo je tu finih zagrebačkih gospođa koje su mi u novčaniku pokazivale sliku Hitlera. To je bilo nešto drugo, nisam takve ljude nikad sretao po Rijeci niti poznavao.

Svašta je tu bilo, ali brzo je to išlo. Naučio sam i nisam se nikad pomislio vratiti u Rijeku jer sam odlučio da je mi je dosta. Sad imam posao, i rekao sam si da dok god imam posao ne vraćam se nigdje. I onda sam na radiju čuo pjesmu od Bijelog dugmeta Nikad se neću vratiti u svoj rodni grad. Okej, to je valjda bio prst sudbine.”

 Ipak, teško je reći kako sjećanja slabe iako ponekad drugima znaju zazvučati posprdno:

"Međutim, nisam izgubio vezu s Rijekom. Nisam prestajao Rijeku osjećati na način na koji se osjeća rodni grad. Tu je uvijek malo ljubavi i nekog prezira jer ono što jako dobro poznajemo, uvijek malo i preziremo. Nema iznenađenja, nema čuda koje nam uvijek u životu treba. No, što je recimo bilo zbunjujuće; u jednoj knjizi napisao sam jednu rečenicu koja je činjenično apsolutno točna. Dakle, ona nije izmišljotina. Nisam napisao da je zemlja ravna. Napisao sam:”Rijeka je jedini grad na moru koji se zove Rijeka, a leži na rječici, koja se zove Rječina”. Evo, vi ste svjedoci da je to sve točno. To zvuči bedasto kad se kaže, ali to je točno. I ja ti moram reći da od deset Riječana koje znam, osam mi ih je to zamjerilo. Zašto se ti sprdaš s Rijekom? Ja se ne sprdam, to je tako. Jedan mi je rekao:”A ne, ne. Postoji Rio de Janeiro”. Ja kažem:”Dobro, ali daj mi reci rječicu koje se zove tako”. Čak mislim i da mi je bivši gradonačelnik to zamjerio, ali šta ja mogu. That's life. To je tako, to ne znači ništa loše. To je u redu. Nisam ja kriv što se ona rječica zove Rječina."

Unatoč negodovanjima sa strane, Prtenjača se osjeća riječkim piscem. Istina, korijeni te priče su zapetljaniji doli možete zamisliti:

“Roman koji je nagrađen jučer je izrazito riječki roman. Rijeka je jedan od likova. Kratke priče koje trenutno pišem i iz kojih je ovaj roman na neki način izrastao su izrazito riječke. Sve su locirane u riječkim osamdesetima na Gornjem Zamet u kući koja se gradi, u nestanku struje, u borbi za život, radničkom predgrađu u kojem ljudi imaju po dvije-tri svinje.

Kao beba sam bio nemoguć i umirao sam prva tri mjeseca, nisam htio ništa jesti. Srećom, jedna susjeda Ličanka je imala kravu i moja mama je otišla kod nje i rekla:”Čuješ, molim te Maro, daj mi za maloga malo mlika, varenike.” – “A šta mu je?” – “A ništa, on umire. Neće da jede, povraća.” Kaže ona njoj: “Čuješ, krava mi je slaba”. To su pregovori bili na Zametu, to je sad čisti grad. “A čuj, kravica mi je slaba, znaš, platit ćeš”. Kaže moja mama: “Platit ću”. – “A mogu ti jedno po' litre oduzeti od mojih.”

Međutim, nisam izgubio vezu s Rijekom. Nisam prestajao Rijeku osjećati na način na koji se osjeća rodni grad. Tu je uvijek malo ljubavi i nekog prezira jer ono što jako dobro poznajemo, uvijek malo i preziremo.

Ja sam tu ženu gledao cijelo svoje djetinjstvo. Ona bi prolazila, a ja sam viđao šarenu kravu kako prolazi iza nje. Moj život u Rijeci je spasila krava i to je činjenica. O tom vremenu ja pišem kratke priče i tu se svašta može prepoznati. To je knjiga priča koja je skoro gotova. Ovaj roman je kao neka voćka koja poludi i naraste brže i više od svih. Riječkoj tematici ću se još vraćati. Otkad sam postao slavan više mi vrijeme ništa ne znači. Jutros me jedan čovjek nagovarao – kako sam igrao rukomet – da napišem rukometne priče. Tu ima sjajnih anegdota, ali nisam siguran da ću to napraviti. Obično napravim ono na što me se ne nagovora. Ono na što se ljudi pate sa mnom i nagovaraju me, onda to eskiviram.”

Sada kada znate kako ne nagovaramo naše goste, možemo se okrenuti idućem susretu u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima koji će se održati 23.rujna u – Omišlju. Nismo jedini koji imaju nezgodna mjesta.

Prazne limenke kraj Brodokomerca

Uvod u sljedeći susret i odlazak u Omišalj

"Otok je – u principu – nedostupna činjenica. Da bi došao na njega kao čovjek, moraš se malo potruditi. Ništa nije servirano i dano na otoku. Onog časa kada dođeš, jasno znaš svoju mjeru. Imaš točno zemlje koliko imaš. Imaš cestu koja ide naprijed-nazad. Sveden si na gabarite pristojnosti. Nema bahaćenja. S druge strane, oni su čisti, prekrasni. Mjesta gdje se možeš se susresti s prirodom, životinjama, zvukovima, mirisima... Meni su dragi. Naravno, otok uvijek ima taj neki malj koji te u svakom trenutku može opaliti po glavi i reći da si potpuno sam na svijetu. Ne moraš biti, ali najjasnije ćeš to osjetiti na otoku."

Svaka budala to može napisati, zar ne? Zašto me gledate tako čudno?

“Uvijek rukopis nekome pokažeš. Taj netko ti kaže da je dobar. I ti uvijek pitaš – je li banalno? Tebi koji proizvodiš sve se čini banalnim i blesavim. Pitaš se ako to ima smisla. I onda oni kažu – ne, nije banalno, i ti nastaviš tipkati dalje. Jako je važan pogled na kraju kada je sve gotovo i kada znaš da je to čisto. Ja nikad nemam viškova, moji urednici nikad ne izbacuju dijelove. Razmišljam na poetski način, odrežem sve u glavi, složim i to je to.”

Ivica je ženskog roda

“Meni je važno da sam ja hrvatski pisac i hercegbosanski. Po svakoj liniji. Ovo je slobodna zemlja. Mogu biti što hoću. Pa zašto ne bi bio riječki pisac? Pazi, ja sam toliko važan riječki pisac da sam istovremeno i riječka spisateljica. A znate zašto? Zato što imam jednu cijelu zbirku pjesama koja je napisana u ženskom licu!”

Osvrt na V.B.Z.-ovu nagradu

“Posebno šaljemo rukopise, a posebno šifre u kovertama. Kada organizator sakupi sve koverte, odnese ih javnom bilježniku gdje ih se deponira. Kada žiri odradi svoj posao, organizator odlazi kod javnog bilježnika, radi zapisnik, otvara šifre te se tako saznaje tko je dobio nagradu. Stvar je izrazito ozbiljna, procedura se poštuje. Moj roman je kroz cijelo natjecanje imao drugo ime; ne Sine, idemo kući, već Jedno proljeće jer nisam ništa bolje osmislio. Natječaj je dobar i zanimljiv jer je regionalan te jer ima dobar odaziv. Ujedno, tu radi samo tekst. Nema poznanstava i veličina kojima se treba maknuti. Ljudi uzmu i čitaju. Njih petero u žiriju je pročitalo 142 romana.

Saznao sam da sam nagrađen prije mjesec i pol jer se morala napraviti knjiga. Šutio sam kao zaliven i sad sam tu. Obvezuju te ugovorom na šutnju, ali ako imaš zrno soli u glavi obvezuju te i ono. Ako si dobio nagradu i ne smiješ o tome pričati, nisi budala da o tome pričaš te time naštetiš sebi i drugima. Naravno, ovo nije moj prvi roman. Pišem kako pišem i moju rečenicu su mogli prepoznati ljudi koji su me čitali, ali nisu mogli znati. Pokušavam izgraditi svoj svijet kao što djevojčice nastoje imati svoje lutke na broju.”

Prodajem ih za povjerenje

“Kad je riječ o nagradama, uvijek mi padne na pamet veliki srpski glumac Viki Manojlović koji je na jednom mjestu rekao: „Slušajte, nagrade nisu važne ako ih imaš.“ Dakle, toliko. Mislim da je tu u stvari sve rečeno. Lijepo je dobiti nagradu, pogotovo ako je novčana. Neke stvari riješiš, frižiderčić ili neki dvosjed, trosjed, ali opet s druge strane više od toga znači da si i pročitan te da ti je netko dao povjerenje.”

Kakav voćni, prava stvar je trokutasti jogurt

“Kada sam dostavljao jogurte, bio je jedan trokutasti ljubljanske mljekarne koji otkineš, pljucneš i popiješ. Toga nema ni u Kaliforniji! U nijednom američkom filmu nisam to vidio. Oni se gube; stave viski u škartoc pa piju.“

Kako sam pobijedio Zamet

“Počeo sam kao pjesnik. Kako sam patio od zametske neambicioznosti, i nisam znao tipkati na mašinu, imao sam zbirku pjesama nekoliko godina gotovu na papiru, napisanu na olivetici s greškama. Živio sam fino. I onda sam shvatio da su to sasvim dobre pjesme i da ih mogu poslati. Zamolio sam svoju sestričnu da mi rukopis prekuca načisto jer sam bio pokušao i nije išlo. Rekla mi je može, ali da će joj trebati par mjeseci jer je i ona bila zametski neambiciozna. Kada mi je za nekoliko mjeseci prepisala rukopis, poslao sam ga na jedan natječaj te sam dobio prvu nagradu za Pisanje oslobođanje. To je bila 1998. godine, a 1999. godine sam službeno objavio knjigu. “

Uvid u nadolazeći film

"Već smo ga trebali napraviti po knjizi Brdo, ali je bila ova pandemija i nismo mogli. Nadam se sljedeće godine u lipnju. Imamo super glumačku ekipu. Naslovnu ulogu tog bezimenog čovjeka koji šeće po brdu igrat će Goran Bogdan, a ulogu Tome, PTSP-ovca koji se ubije će igrati Rade Šerbedžija. Još zu ima dobrih glumaca, ali mi je jako važno da imam ta dva nosiva lika u filmu. Premda je mene moj redatelj pitao: „Što ti očekuješ od filma?“. Ja sam rekao „Ništa.“ Ništa ne očekujem od filma zato što je film tvoj, a knjiga je moja. Ako prođe dobro, to si ti napravio. Ako prođe loše, budući da si stariji od mene, mogu malo ponijeti krivice. Obojica smo fulali. No, meni su moje knjige dovoljne da se izrazim i idem dalje.”

Magareća nota

"On je odan, on je privržen, on je dobar i on je nekako, kako bih to rekao, nekako je plemenit u tom svom netraženju. Volio bih da sam mu barem mrvicu nalik. Stavio sam u njega osobine koje su meni kod ljudi jako važne. Odanost, privrženost i dobrota. Taj neki šarm. Ne možete reći da magarci nisu šarmantni, pogotovo kad su visoki, štrkljasti. Ima jedna scena u Brdu gdje opisujem magareće oko u kojem se ogleda more sa nekim tragovima od glisera. Ta njegova leća, velika tamna, s tim velikim trepavicama. To je jedan čudesan, ustvari, evolucijski moment."

Budimo ljudi

“Kada sam bio u Dugoj Resi, jedna me fina gospođa pitala „pa dobro što vi želite u životu?“ Što i svaki normalan čovjek. Pa što? Želim živjeti kao Bog! Pa je živite? Pa živim, kao Bog.”

Dijalozi Ivice Prtenjače i Ivice Prtenjače

Zar se tako piše roman?

Kako smo znali sjediti na kavi, meni je najveći živući pjesnik Dragojević rekao:

- Pišeš roman?

- Pišem.

- Pa o čemu?

(---)

- Pa to vam je Brdo, neka vam se zove Brdo.

- Dobro.

On je bio kum Brdu. I onda me zapitao:

 - A znate li vi kako se piše roman?

 - Kako se piše roman?

 - Roman vam se piše točno onako mislite da treba pa obrnuto.

Di su pare?

“Prošli put kad sam dobio nagradu za Brdo, nazvala me neka gospođa, fiksni broj 021. Negdje kraj Splita.

- Ja sam Nada i jeste vi taj? -

- Jesan.

- A slušajte, vaka je stvar. Meni muž bolestan i ja bi volila da vi budete čovik.

- Gospođo želim da vam muž brzo ozdravi.

- Ma lako za to, sad ste dobili keke, nego pošaljite  dvije, tri iljade kuna.

- Znate gospođo imam ja ovdje nekih prije vas.

- Alaj vidi što mi govorite.

- Dobro, dobro. Ajde ako nećete, javit ću se ja za misec dana.

I šta reć' mislim.”

Pogledajte cjelovitu snimku susreta: