Kao što ne postoje ljudi koji nikad nisu bili djeca, tako ne postoje ni knjige koje nisu za djecu.

Ta pomisao, da u knjigama ima nečega od čega djecu treba štititi, nije starija od nekih, recimo, sto pedeset godina. "Prije toga nije bilo knjiga!" možda ćete reći i pogriješiti. "Prije toga djeca nisu znala čitati!", možda ćete reći i pogriješiti puno manje. No, istina je nešto treće: prije toga nije bilo djece.

U nekom pouzdanom izvoru (kojeg se ovaj čas ne mogu sjetiti jer je moje pamćenje puno manje pouzdano) našao sam podatak da se u srednjem vijeku pučka djeca nisu krstila dok nisu napunila dvije godine. Razlog je bio pragmatičan: kako je za krštenje svećeniku vjerojatno trebalo dati koju kokoš, a kako bi u prve dvije godine od različitih prirodnih uzroka utrnulo bar pola rođene djece, pamet je diktirala da se kokoš ne baca bez veze. Bolje njome nahraniti preostalu djecu pa možda požive i treću godinu.

(Zapravo, jedan drugi izvor kaže da puk nije jeo ptice: kao krilata, nebeska stvorenja one su držane hranom za velikaše. Puk je jeo što izruje iz zemlje. Ako mene pitate, svatko je jeo što je uspio staviti u usta. Nije se srednji vijek bitno razlikovao od naših dana; jest bio mračan, ali uglavnom noću.)

Nekrštena djeca – možda postoji još jedan razlog: više se vežemo uz ono što imenujemo, a ne valja se vezati uz nešto što potraje tek koju godinu – bauljala su naokolo dok ne bi postala mali ljudi. Kratki, rekao bi Hitrec. Mali ljudi spremni početi pomagati svojim ukućanima u preživljavanju. Kao što mali Cigo (to je umanjenica od Rom) prosi i glumi dok njegov blijedi vršnjak još ni govoriti ne zna, sve je pitanje kalupa. Dijete ostaje dijete dok mu damo. U vremenima kad se zrelost smatrala poželjnom, a starošću stečena mudrost cijenila, nijedno dijete nije imalo razloga ostati dijete.

(Danas je drukčije. Djeca se trse ostati djecom do mirovine, a onda podjetinje. No, trčim pred rudo.)

Nije tako, naravno, bilo u rijetkim dvorcima, gdje se jela kokoš, a dojilje gospodskoj žgepčadi ulijevale prirodni imunitet. Dvorac je bio ideal i svi su htjeli živjeti među kamenim zidovima, uz obilje hrane i zabave. Dobrom dijelu Europljana to je do naših dana uspjelo, a u procesu su djeca od rezervnih dijelova društevnoga mehanizma postala žive igračke kojih bi se najbolje bilo otarasiti kad prestanu biti kratke i slatke. Djeca su novi ideal (rezultat vidi u prošloj zagradi), djeca su nešto nad čime se rastapa, na što se nemilice bacaju pare i nešto što valja štititi. A kako više nema sabljozubih miševa, a kuga će se vratiti tek za koju godinu kad ukinemo cijepljenja, kao najveća opasnost po dječju nevinost pokazale su se knjige.

Posrijedi su sebičnost, ljubomora, a možda i strah. Moje je znanje o djeci, dakako, samo teoretsko, ali dok gledam kako u susjedstvu dječaci odrastaju u svoje očeve, a djevojčice viču na mlađe sestre točno istim riječima kao što su na njih vikale njihove majke, kloniranje mi se čini uzaludnim trudom. Svjesno ili nesvjesno, roditelji proizvode vlastite kopije, zamjene za same sebe, i jedino što taj put može poremetiti jest ako dijete, u formativnim godinama, naleti na drukčiji način razmišljanja. "Dajte nam dijete prije šeste godine", kažu da su govorili isusovci, "i bit će zauvijek naše." Dajte djetetu knjigu prije šeste godine i bit će zauvijek svoje.

Svoje znači drukčije, a drukčije je, dakako, zazorno. Stoga roditelji osjećaju potrebu filtrirati dječju lektiru. Kako je nemoguće provjeriti svaki svezak prije znatiželjnog podmlatka – ne stiže se i životariti i čitati – onda se oslanja na pouzdano: one tri bajke koje smo i sami pročitali, pet knjiga koje škola propisuje i pohabanu dječju enciklopediju u kojoj još postoji Sovjetski Savez, ali ne postoji internet. Sve drugo je najbolje pečatirati s "nije to još za tebe" i mrmljanjem odgovoriti na upit kad će biti: bit će za tebe kad odrasteš, kad ne budeš više imao vremena čitati, kad ti ne bude stalo jer duboko u sebi znaš da je davno prošao trenutak kad ti je knjiga mogla promijeniti put.

Zato ne postoje knjige koje nisu za djecu. Neka dijete posegne za Demidovićevom zbirkom zadataka iz matematike, za "Bespućima povijesne zbiljnosti" ili za "Golom istinom 2". Neka! Ako je zbilja dijete, neće u njima naći ništa što bi ga zainteresiralo, a kamoli pokvarilo. Ali ako u njemu postoji glad, ako osjeća zidove i postavlja pitanja, tad je knjiga, bilo koja knjiga, odgovor koji treba: činjenica da su u to malo papira sprešani umovi s kojima se može, a katkad i valja razgovarati.

Strah od kvarenja strah je od promjene, strah da nećemo prepoznati vlastitu djecu, da nas više neće voljeti. Kao da itko voli uzničare! Otvaranje korica knjige (i otvaranje browsera) otvaranje je vrata iza kojih nema ničega strašnijeg od zrcala. Čak i ako je iskrivljeno, neće pokazati ništa što nije već pred njim.

Ne postoje, na kraju, knjige koje nisu za djecu, ali nađu se djeca koja nisu za knjigu. I to je O. K. Možda njihova djeca budu.