– To nitko ne može vratiti – kaže ona i skrsti ruke nad dopola pojedenom kraljevskom skušom, čiju je u začinima zapečenu kožu poslagala uz rubove četvrtasta tanjura.

Rečenica je bila istinita i lebdila je nad ribljim lešom kao amulet.

Ženina se platinasta kratka kosa činila još bjeljom i blistavijom pod slabim svjetlima verande provizorna restorana na jednoj goanskoj plaži. Preplanulo joj je lice bacalo neobične sjenke sâmo na sebe, i zbog svijeća koje su gorjele duž stola za kojim je sjedilo još petoro ljudi. Nosila je usku haljinu od tamne kože. Nimalo nakita, samo nekoliko isto takvih kožnih traka oko lijevog zapešća. Glas joj nije prelazio okvire blagog i umiljatog. Bez obzira o čemu je te večeri govorila, glas joj je ostajao isti. Bio je to glas djevojčice, glas koji se ispričava na vlastitoj čujnosti.

Bila je striptizeta u jednom berlinskom klubu.

– Je li imala mrežu ljudi na koje se mogla osloniti? Mislim, da je izašla iz svega toga? – upitao je njezin muž, proćelavi muškarac u kasnim šezdesetima, okrenuvši se prema K.

K je šutio, samo je letimice pogledao u mome smjeru, a potom prema crnom oceanu nalijevo. Na pola puta između nas i prve crte valova upravo se razgorijevala lomača. Oko nje, nekoliko je turista sjedilo u pijesku. Bila je Stara godina, deset navečer. Vidjela sam da je požalio što je išta rekao o svojoj majci.

– Koliko ih je izašlo i s kakvim ishodima? – upitala je žena retorički, jer je osjetila da je pitanje koje je maločas postavio njezin muž zapelo u njegovim ustima, prenezgrapno da se ikamo otisne. Pitanja imaju vlastitu gravitaciju.

Pogledala me i rukom blago dotaknula košaru s kriškama nana premazanim maslacem. Uzela sam jednu s vrha i prebacila je na svoj tanjur, preko načete ribe.

– Vrane se ovamo dolaze hraniti, pogotovo u turističkoj sezoni – rekla je zatim, promijenivši temu. – Pitanje je kamo odlaze na spavanje.

– Ondje gore – rekao je šezdesetogodišnji Kašmirac Asif i pokazao prema orisu šumovita brda, sjeverno uz plažu.

– Kažu da ih je sve manje – rekao je Nijemac.

– Vrane su štetočine – rekao je Asif. – Nikome neće smetati ni ako sasvim nestanu.

– Bez štetočina bi se raspali čitavi ekosistemi – rekla je striptizeta. – Vrane recikliraju naše smeće u svojim želucima.

– Nemoj romantizirani vrane – rekao je njezin muž.

– Da ih romantiziram, rekla bih da se divno glasaju ili tako nešto. Govorila sam o upravljanju otpadom – rekla je.

– Vrane sele u gradove, zbog hrane. To je tako svuda po svijetu, čak i kod nas u Teksasu – dodala je Asifova američka djevojka, kako je zvao visoku četrdesetšestogodišnjakinju crvene razbarušene kose do ramena s kojom je zadnja dva desetljeća održavao odnos, uglavnom na daljinu. Svake dvije godine našli bi se na ovoj istoj plaži i zajedno proveli nekoliko dana. U mjestu gdje je on vodio trgovinu kašmirskim nakitom. Ovo im je bila predzadnja noć.

– Možda ne odlaze zbog straha od ishoda, a možda ishod ostane isti i kad ostanu. Ustvari se radi samo o tome želiš li ga prije ili poslije – rekao je Asif, ne da bi razgovor vratio na odbačenu temu, nego da kaže nešto o sebi.

– Toga se najviše bojim – šapnula mi je Amerikanka, koja je sjedila točno prekoputa mene, nagnuvši se preko pladnja s pečenim povrćem u umaku od mente. – Da bi ishod bio isti i da ostanem i da ga ostavim.

– Znači li to da je svejedno? – pitala sam je.

– Mislim da ništa ne poduzimam baš zbog toga, da se ne uvjerim u ono što već znam: da nema izlaza iz ove situacije, da je ona vječna i postoji i bez mene kao nekakvo kozmičko čistilište, i da je sasvim svejedno jesam li u njega ušetala svojevoljno i želim li iz njega sad demonstrativno otići. Nemoguće je biti demonstrativnom ako nitko ne bi ni trepnuo, zar ne? Ostajem, jer moj odlazak ne bi bio zabilježen, rekla je i posegnula za čašom crnog vina iz brdā u okolici Bangalorea, na cijeni među poznavateljima jer mu proizvodnju nadgleda „leteći“ stručnjak iz Italije. Ispila je gutljaj i nadodala da sve skupa zvuči suludo, svjesna je toga. Zna i da Asif pamti svaku riječ koju mi je upravo izrekla, iako je ne može čuti, ne s one strane stola, onako zaokupljen striptizetinim ključnim kostima, rekla je, a zatim i sama pogledala u istome smjeru, kao da nad tim kostima s njime želi sklopiti savez žudnje.

– Volio bih da prestane – rekao je Asif kad se malo kasnije okrenuo prema meni. Kad god razgovaraju preko Skypea, rekao je, ona tvrdi da vidi djevojke omotane u ručnike kako pretrčavaju u pozadini. Kaže joj da je slika loša, ponekad to doista i jest, ili da ona vjerojatno ima problema s vidom, neku mrlju u perifernom polju. Da bi to trebala ići pogledati jer može biti ozbiljno. S vidom se ne treba šaliti, vid je sve što imamo.

– Mrlju u obliku žene? – pitala ga je Amerikanka.

– Mrlje znaju poprimiti i čudnije oblike – rekao je Asif.

S njezinim je vidom sve u najboljem redu, rekla je okrenuvši se opet prema meni, ali on ne bi mogao izreći jednu jedinu istinitu rečenicu ni da mu uperiš pištolj u čelo, zna jer je probala. Razgovori s njime su kao da joj netko zabada igle u oči.

– Njezin cerek je – rekao je on – kao šaka u trbuh. Misli da sve zna, da se sve može riješiti razgovorom. Samo govori i govori, i smije se. Volio bi pobjeći negdje dovoljno daleko da više ne čuje taj grozomorni smijeh, ali to je zbog vražje tehnologije virtualno nemoguće.

Da je htio pobjeći, već bi pobjegao, rekla je ona. On je kukavica. Žao joj je što je to zaboravila spomenuti u svom govoru na konferenciji TEDx u Austinu. Šapnula mi je i dodala svoj mobitel na kojemu se vrtio njezin nastup, otprije dvije godine. Njezin dugogodišnji odnos sa Asifom poslužio je kao okosnica četrnaestominutnog govora naslovljena Voljeni je uvijek Drugi, kao aluzija na sufijsku tradiciju i Asifov višestruko marginalizirani status. Do tog časa pogledalo ga je gotovo osamdeset tisuća ljudi. Tri tisuće i nešto označilo je da im se nastup sviđa, a samo ih je dvjestotinjak palcem prema dolje izrazilo negodovanje. 

Svoju interkulturalnu aferu s kašmirskim muslimanom Amerikanka opisuje kao fundamentalni dio svoga života, i bez obzira na činjenicu da biraju ostati svaki na svome kontinentu, oni su trajno i uvijek iznova oplemenjeni susretom.

A prvi se dogodio u Šrinagaru.

Asif je bio slučajni prolaznik koji joj se našao odmah iza leđa kad je među ulicama grada grunula granata. Koji ju je potom uveo u maleni restoran, gdje ju je naviknuo na okus prženih lotosovih stapki, a ona ga nagovorila da napusti taj pakao u kojemu će se, rekla je vidovito, ratovati još desetljećima.

Uglavnom, rekla je, granata ju je ubacila u taj odnos, možda je jedino granata može iz njega i izvući. Odnosi uvijek završe onako kako su započeli, sve ono između samo je iteracija kroz nizove svakodnevnih detalja, potvrda te istovjetnosti, duža ili kraća, ovisno o tome koliko smo uporni ili spori. Život nas neprestano prokazuje svojim metaforama: u njezinim dvadesetima, negdje u pokrajnjim uličicama njezina života došlo je do eksplozije, a već je u sljedećem trenutku na drugom kraju svijeta jela lotos iz ruku nepoznata muškarca.

Sherry147 u komentarima je napisala da joj je Amerikanka velika inspiracija i samo tako naprijed. Einar iz Osla da je sasvim jasno da se ovdje radi o običnom eksperimentu jedne privilegirane bjelkinje, a ničem supstancijalnom. Koliko još sličnih bljezgarija mora pogledati na ovoj inače uglednoj platformi?!

Asif je bio najmlađi od troje braće i crna ovca u obitelji. Još kao tinejdžer pobjegao je u Punu, gdje je pred M-ovim ašramom njegovim sljedbenicima prodavao malene rezbarije iz Kašmira. Slonove i kutijice s floralnim ornamentima. Rezbarije su bile samo pokriće, jer im je zapravo prodavao hašiš. Ženama je nudio masaže, i svim se silama trudio ući u ašram, baciti se u misterije tantre. Ali M nije htio ni čuti za Indijce.

Kad mu je dosadilo čekati, Asif se vratio u Šrinagar.

Dvije godine nakon što su se spetljali, Amerikanka i Asif zajedno su pokrenuli trgovinu kašmirskim nakitom, ovdje u Goi. Trgovini još uvijek relativno dobro ide, unatoč Asifu, rekla je Amerikanka dodavši da zna da to nikada neće biti ravnopravan odnos. On je za takvo što potpuno nesposoban, rekla je. Čak i da je pun k'o brod, sve bi i dalje bilo isto. Ali treba ju, zato ona ostaje. Tolerira mu čak i to što se stalno žali na žene u kratkim suknjama i štiklama, a ne može gledati ni u što drugo. 

– Žele izgledati kao plamenci Serengetija, a to je nemoguće – dometnuo je Asif, treperav u polumraku. – Nikada neće biti lijepe kao životinje, ni sa svim onim plastičnim kandžama u boji koje lijepe na izgrižene nokte. Ali pokušaj je groteskan, ima se što vidjeti, zato on i gleda. 

– Pogledao je i previše dokumentaraca National Geographica – rekla je Amerikanka.

Njegova je bivša žena uvijek govorila da je to zapadna i politički prihvatljiva varijanta kineskog povezivanja stopala, oglasio se Nijemac. To sa štiklama. U redu je da ti polome kosti dok god to rade postepeno i neprimjetno, jer onda nisu kostolomci. I to ne samo koščice u stopalima, nego i dalje, čitavu kralježnicu. Kažu ti da si osnažena ako nosiš štikle i tijesni poslovni kostim, a zapravo ne možeš disati i jedva hodaš. Misliš da si neka sofisticirana predatorica, a zapravo si potpuno onesposobljena. Ali takva im ne možeš pobjeći, rekao je. Trebaš im beskičmena, to je seksi. 

– Tvoja bivša žena je bila puritanka – rekla je striptizeta. 

– Možda – rekao je. – Razmišljala je u tim začudnim slikama. Teško je tome proturječiti, čak i ako se ne slažeš.

– I sâm znaš kako je to završilo – rekla je. – U najmanju ruku začudno.

Nijemac se prezrivo nasmijao, ne njezinom komentaru već njezinoj potrebi da išta kaže, i odsutno jedan čas gledao u rub stola ispred sebe.

M ih je učio otvorenosti, rekao je zatim, okrenuvši se prema Asifu. On je bio s njim kad je sve krenulo, kad je M još bio relativno nepoznat. On i šačica drugih Zapadnjaka. M bi ih okupio tridesetak i potom zatvorio grupu. Prije toga bi raspario parove – svatko je ulazio sâm za sebe. Vezanost je prepreka, emocije su prljave, nadići ćemo ih isto onako kako smo s vremenom izbrusili očnjake. Potom su mjesecima morali voditi ljubav i s kim nisu htjeli, sa ženama koje ih nisu nimalo privlačile. Zahvalan mu je na tome, jer ih je usmjerio na njih same, na univerzalno, a na partikularno. Zato njegov sadašnji brak opstaje već više od desetljeća, zato može reći da on i njegova žena imaju kvalitetan odnos – jer je konačno odlučio primijeniti naučeno. Kako bilo, čudi ga da ondje nije sreo Asifa, ali mora da je Asif pred vrata ašrama ipak stigao nešto kasnije. Da ih je vidio, svakako bi zapamtio njegove nebesko plave oči.

Asif me pogledao. Doimao se tužnim, poraženim. K je gledao prema lomači, a striptizeta u dno svoje vinske čaše. Zamišljeno je zatim rekla da se ponekad sama postaviš tako da budeš isprana, jer ljudima ne ostavljaš drugog izbora. Kao četa mrava u sudoperu, koji su se uhvatili za lokvice vode koje nikad ne presušuju, za ostatke hrane po tanjurima što neoprani čekaju ispod slavine, jedni na drugima, mile po trunju prošle prljavštine, iako prljavština nikada ne može biti prošla, po masnoći na aluminijskim stijenkama, ondje tko zna otkad. Kad bez razmišljanja pustiš vodu, dohvatiš spužvicu koja također vrvi njima, i namjestiš je ispod snažna mlaza da potjeraš s nje te crne mrljice što se miču jer imaju noge, iako ih ti jedva uspijevaš razabrati pa se pitaš ne pričinja li ti se možda ta cijela stvar s nogama. Kad ih otpraviš u odvod i dalje u more, bilo koje, jer ti je u tom času sasvim svejedno, a ni mravima ne čini bitnu razliku. A onda čistom spužvicom prijeđeš preko njihovih sudrugova, raštrkanih po teže dostupnim mjestima, kao da se rješavaš blata. Pa onda još jednom preko svega, nakon što spužvicu prvo natopiš octom, da sapereš tragove njihovih feromona iz svoje kuhinje, kojima se međusobno dozivaju na ova gubilišta.

Čak i da želiš, i da si rođena posebno empatična, kakve bi samo tehnike morala koristiti da ih odmamiš otamo? Možda kapljicom meda na radnoj plohi, pa drugom na kuhinjskom podu, pa kroz balkonska vrata i niz zgradu? Spasonosni trag od meda, zaista je pitanje bi li ga ti blentavi mravi uopće slijedili. A tebi bi čitav život mogao proći u preusmjeravanju putanja tih malih bića koja nemaju dovoljno pameti da se drže izvan raznih sudopera. Čovjek bi pomislio da će nove generacije biti mudrije, ali mravi, izgleda, nisu historični. Kao ni neke žene. Ima u takvoj egzistenciji neke bestežine, svojevrsne lepršavosti duha, ali pod koju cijenu? Pitaš se ne radi li se tu ipak o nekoj vrsti tupila ili samoobmane. Ali dosta o mravima, tko će ih znati.

– Nisam zoologinja – nasmijala se striptizeta. – To je jedino sigurno. 

Za par mjeseci, kad se ovamo vratim sama, na istoj ću plaži sresti jednu Nizozemku. Raspričat ćemo se jer ću proći iznad njezina ručnika i pomoći joj obeshrabriti jednog dječaka koji joj je silom pokušavao prodati ogrlicu od školjaka. Kad se mršavi dječak otputi dalje, zveckajući robom ovješenom na podlaktici, reći će da ga već dobro poznaje. Ona dolazi ovamo već deset godina, a taj dječak već dugo prodaje iste ogrlice, samo je u međuvremenu porastao. Žao joj je, voljela bi da učini nešto od svoga života, nada se da hoće, ali s nadom ne treba pretjerivati. Jednom mu je dala tristo eura za školu i knjige, nema pojma što se dogodilo s tim novcem, jer dječak ne ide u školu, a čitati ne zna. Vjerojatno mu ga je otac zapio, čula je da opet pije, što bi samo po sebi bilo dovoljno strašno da uz to još i ne tuče svoju ženu. Prošle joj je godine slomio čeljust, zna jer joj je platila oporavak u bolnici, a moguće je da taj isti otac zapije i sve što maleni danju zaradi na ogrlicama koje sâm izrađuje od školjaka što ih skuplja jutrima, kad se more povuče s pijeska. Najgore od svega je što ju dječak uopće ne prepoznaje, zato joj sad potura te drangulije, tko zna pokraj koliko je svojih pokroviteljica već danas prošao na ovoj plaži. Nemoguće je upamtiti svako bijelo lice koje od tebe nešto hoće, zar ne?

Ona ovamo dolazi zbog ljubavi, ako se to uopće može tako nazvati. Asif vodi trgovinu nakitom u koju je svojedobno uložila značajan iznos, kad je Asif bio pred bankrotom. On je zapravo iz Kašmira, kao i njegov nakit, ali i sama znam kako je u Kašmiru. Moraš biti lud da ostaneš ondje, iako se mora priznati da je to nekada bio raj na zemlji, sa svim onim kućama-brodovima i visokim platanama. Hrana im je fantastična, mora da je tako i dalje, no teško se prejedati dok oko tebe zuje meci.

Nije sigurna kamo taj odnos ide.

Uglavnom se svodi na razgovore preko Skypea, ako uspiju uskladiti vremenske zone. Ona je veoma zaposlena, pedijatrica je u jednoj amsterdamskoj bolnici. Ali ne može se reći da nemaju divnu vezu, kad ju povremeno uspostave. To je drži u svemu ovome. A možda je i obrnuto, rekla je. Možda je sve ovo drži u toj vezi. Ova plaža, dječak i njegove ogrlice od školjaka, odgovornost koju osjeća, rekla je i zamišljeno pogledala u svoje nožne prste napola zarivene u pijesak. Potreba da osjeća odgovornost. Tko zna. Prije su joj se tropi činili poput golema staklenika, sa svim tim egzotičnim biljkama i toplim zrakom, kao onim putnicama s kraja devetnaestog stoljeća. Nimalo stvarno mjesto. Za nju su ponajviše funkcionirali kao odraz ili obrnuta poredba: stvar ili pojava nalikuju svojoj imitaciji, krajolici su samo nesavršeni modeli za vlastitu dioramu. Osobito ovi tropski. Shvatila je to kad se u njima napokon našla sa Asifom i ni sekunde prije. Tad se sve promijenilo. Posudio joj je svoje očište i sve je oživjelo, sve je odjednom imalo povijest i budućnost, njegovu, a ona je puštala fantomsko korijenje u taj novo stari pejzaž. Fantomsko je korijenje najteže sasjeći, rekla je, jer ti istovremeno daje osjećaj pripadnosti, a ne uzima lakoću.

– A ti? – upitala me.