Nitko za tebe ne zna

Jednostavno kao maslac i med.

Keksi i mlijeko.

Grah i kobasica.

Čim odlučiš postati književnik za djecu (ako je ikada itko to zaista odlučio), odmah se moraš miriti s gorkom istinom da nisi i vjerojatno nikada nećeš biti Rowlingica i napisati novog Harryja Pottera.

O tebi ne snimaju filmove, ne pišu u novinama, a čak te i zlobne kritike zaobilaze. Tvoja nevidljivost postala je dio šarma i prepoznatljivosti. Gotovo da si popularan koliko si neprimjetan.

Promocije tvojih knjiga izbjegava i uža rodbina, a i oni koji se nekim čudom ipak nađu na toj velebnoj proslavi, uglavnom se više raduju kanape-sendviču nego tvojoj dječjoj duši, razasutoj na papiru.

Boem sa šećernom vunom u ruci

To da si umjetnik, e to si još nisi uspio razjasniti. Ti ne objeduješ u Blatu i ne zalijevaš svoje riječi vinom.

Ma koliko se trudio ispijati tisuću kava dnevno i filozofirati o smislu i besmislu, uvijek te ulove s brkovima od kakaa koje si posrkao na slamčicu.

Onu trobojnu.

Tebi ne ide taj đir da si neshvaćen i uvijek zamišljen. Odaju te tvoje oči, širom otvorene kao i tvoje srce koje samo čeka neku novu priču i avanturu.

Da si barem ilustrator

Pa nisi ti s Marsa pao. Dobro znaš da je svatko, tko je ikada uzeo tvoju knjigu u ruku, prvo pregledao sve ilustracije, a onda se možda vratio na početak i pročitao naslov.

Koliko si samo puta poželio da svoja slova možeš ispisati po zidovima i uramiti kao kakvu ilustraciju na putujućoj izložbi.

Da netko ispred tvojih riječi stoji i raspada se od ljepote.

Ali slika govori tisuću riječi, a tvojih tisuću riječi ponekad je naporno za pročitati.

Pogotovo ako pored njih ne stoji barem jedna slika.

Nosi se s tim.

Citiraju te samo na satu lektire (i to ako si u lektiri)

Svoje riječi ne prepoznaješ u uličnim grafitima. Ne tetoviraju se na zapešća ni ramena. Ne dive im se studenti književnosti, nad njima ne uzdišu zaljubljeni, ne plaču ožalošćeni, ne citiraju ih političari. 

Nije ti važno.

Pamte ih đaci dok te čitaju u lektiri, na malim odmorima, u tramvajima ili krišom ispod popluna, nakon što je odavno otkucala ura za spavanac.

Tvoja publika još ne zna svezati vezice

Na književnim bi susretima ponekad rado zaglumio Velikoga pa bi filozofirao o značenju žute pjegice posred slonove surle jer ona simbolizira stalnu promjenu i nadolazeći smak svijeta.
Ali tvoja publika vidi slona.

Velikog i sivog.

Slona.

Neki od njih vide divokozu u tvojoj priči iako si pisao o slonu, a neki još ne poznaju slova pa im ionako nije važno.

Tvoji prijatelji misle da u ormaru čuvaš dizajnerske krpice za veličanstvene književne festivale i susrete. Ne znaju da u Olaf majici sjediš na nekoj strunjači stare školske dvorane ili još starije knjižnice i pokušavaš nadglasati Jakova iz trećeg ce koji, eto baš u trenu u kojem ti čitaš, mora cijelom razredu prepričati kakav je drekec danas ispustio njegov mačak Bero.

Opet si đak

Ovaj put bez ispita i zadaća. Imaš priliku ući u razred zajedno sa školskim zvonom i stati na mjesto na koje si milijun puta htio stati. Samo da bi rekao nekome ono što si želio da kažu tebi. Samo da bi ispričao priču kakvu si kao devetogodišnjak htio čuti.

Ali najbolje tek slijedi. Jer kad izađeš na hodnik nakon ispričane priče, a njih dvadeset i dvoje izleti da te izgrli i zahvali ti, shvatiš da je ta nesretna škola od tebe ipak napravila dobrog čovuljka.
Honorara se u ovom poslu nitko nije nagledao, ali se zato zagrljaja nauživao.

Izgrljen, zaslinjen i voljen, završavaš svoj boravak u školskoj kuhinji gdje mažeš najukusniji grah na svijetu jer grah je grah samo kad se radi za njih tristo.

Knjižnica je tvoj dom

Odnos koji razviješ s tetama knjižničarkama i s barbama knjižničarima neprocjenjivo je blago koje mogu razumjeti samo pisci i oni koji njihove riječi čuvaju i maze, kao najslađe štence.

U svim krajevima Lijepe Svoje, ti imaš jednu kojoj se rado vraćaš, s njom ispijaš kave, oplakuješ prekide i dijeliš snove.

Knjižničari su tvoji saveznici u borbi protiv apatije i nepričanja priča pred spavanje. Tvoja vojska fanova koja je u svako doba dana spremna braniti tvoju čast pred čitateljima, citirajući te i poznajući te bolje nego što sam sebe poznaješ.

Odgajaš čitatelja, odgajaš čovjeka

Ti si vodič uvijek nove generacije, one koja se još uvijek nije uspjela ukiseliti i napuhnuti kao pokvareni jogurt. One koja će tek imati nešto pametno za reći svijetu.

Ti si njen prvi učitelj, prvi putokaz u istinu, u maštu, u čudnovati svemir ideja i priča koje jedva čeka čuti.

Tebi je dozvoljeno biti jednostavan, dozvoljeno ti je uvijek biti musav i ljepljiv, izravan i smiješan.

I svaka čast Harukiju i Fjodoru Mihajloviću, ali samo onaj tko je suosjećao s ružnim pačićem i samo onaj tko je u snovima tražio zagubljeni zekin potočić, s gusarima se borio braneći Wendy i izgubljene dječake, stići će jednom i do njihovih stranica.

Možda će baš jedna tvoja stranica, jedna tebi neprimjetna rečenica, nekome promijeniti stav, preobratiti nečitača i stvoriti čovjeka s kojim bi rado posrkao kakao i popričao o slonovoj pjegici.

Ne znaš.

Jer to nije posao. Nije staž. Nije hobi.

Pisanje za djecu, ma to je stil života. Način na koji ližeš slatkač i razdvajaš kekse s kremom.

To je nesvjesna odluka na vječnu zaslinjenost, na prigovore o tome zašto u tvojim pričama nema više vukodlaka, mitraljeza i princeza.

Odluka na vječnu neodlučnost.

Jer pola je tebe dijete. A dijete zna da jedan dan može biti frizer, drugi dan pjevač, a treći dan odustati od svega i kopati pijesak.

Ti znaš da ništa ne moraš biti, ali pisac za djecu, e to nekako baš želiš biti.

Ovo je nesvjesna odluka na nevidljivost.

Ali i najveća nagrada i čarolija koju poznaju samo oni koji se u njoj brčkaju i snivaju.

Fotografije: Roald Dahl i BFG / Pinterest