– Vidi što sam si kupila! – uzvikuje kolegica, ubrzavajući korak. Njen čvrsti zagrljaj skriva „četvrto, obnovljeno i bogato ilustrirano izdanje hrvatske arheologinje i povjesničarke umjetnosti o arhitekturi grada Rijeke kroz povijest.“ – Jesam li sada Riječanka ili moram još pročitati knjigu? – zadihano mi govori dok maše knjigom kao da ju je posudila. Za jedne je inicijacija skok u kanal, za druge ovladavanje naslovom Kako čitati grad. Čitali su je moji roditelji, bliža rodbina, a u konačnici i ja. Tu nema ničega spornog, ali...

– Kako misliš „trebala bih dočekati novu knjigu“ da postanem Riječanka?“ – precrtava me pogledom. Pa... Kada naslov redefinira naše čitanje, istodobno nas zadužuje da mi redefiniramo njega u kontekstu našeg vremena i prostora. Kako? Tako što ga napišeš ponovo, drugačije, pomaknutijih limesa razumijevanja i spoznaja koje zahvaćaju stara ispadanja iz povijesti. Nakon trideset godina je došlo vrijeme da vratimo upitnik u Kako čitati grad i time nanovo izvedemo odgovore na pitanja o struci, metodologiji, znanosti i društvu iza sinteze koju želimo ispisati. Upravo to si je za cilj postavila druga rasprava u sklopu programa Sat za povijest gdje je niz povjesničara dao svoje mišljenje po pitanju trenutne povijesne produkcije. Pored moderatora Kristiana Benića, govorimo o crkvenom povjesničaru Marku Medvedu, Zoom vokalima kojima su glasove posudili član nove generacije povjesničara Ivan Jeličić i etablirano ime Ljubinke Toševe-Karpowicz te slušateljskom koru koji su za ovu priliku utjelovili profesori s Filozofskog fakulteta u Rijeci, Vjeran Pavlaković te Andrea Roknić Bežanić i povjesničarka umjetnosti, Daina Glavočić.

Kako bi uopće mogli pričati o knjizi našeg vremena, trebalo je prvo ukazati na procese i ljude zaslužne za prethodne povijesti. Zadatak je na sebe preuzeo Marko Medved koji je predočio koliki smo put prešli od Koblera do Klena:

„Moramo se vratiti u 19. stoljeće kada započinje, ne samo riječka historiografija, ali i riječka. Mnogi od nas kada pišu znanstveno djelo, počinju od onoga što čitamo u tri sveska Povijesti Rijeke Ivana Koblera. Ipak, iza onoga što čini Koblerovu povijest Rijeke, krije se jedno ime koje je posve neopravdano ostalo u drugome planu. Što se dogodilo? Iza tog velikog i važnog djela krije se ime Lodovico Giuseppe Cimiotti Steinberg. Zašto ga spominjem? Sredinom 19.stoljeća, već četrdesetih godina, javlja se interes za istraživanjem riječke prošlosti zbog konkretnih razloga Nakon 1848. godine, kada započinje dvadeset godina hrvatske vlasti u Rijeci, gradska vlast potiče riječke povjesničare, grupu od pet ljudi među kojima je i Kobler, da sakupe dokumente, spise i dokaze s kojima bi se mogla braniti riječka autonomija. Od te petorice mi se čini da su Cimiotti i Kobler odmakli najdalje u sakupljanju materijala, ali nitko od njih nije uspio izdati riječku povijest. Taj Cimiotti je bio patricijskog podrijetla, zastupnik u parlamentu u Bratislavi, osoba koja je bila vrlo bitna i za izgradnju riječke željezničke pruge i luke. On je pripremio tekući arhiv te napisao djelo na latinskom jeziku. Oženio se po drugi put u Zadru, ali umire u Beču gdje njegova ostavština ostaje neobjavljena.

On umire, umire i Kobler, a približava se kraj 19. stoljeća i velika obljetnica od 1000 godina Mađarske. Gradske vlasti odlučuju nakon pedeset godina izdati povijest Rijeke; otkupljuju ostavštinu, donose ju u Rijeku, i prema svemu sudeći, povjeravaju je Aládaru Festu, profesoru i ravnatelju mađarske gimnazije u Rijeci, da sredi taj materijal i pripremi povijest Rijeke. Tijekom mojih istraživanja uvjerio sam se da je Koblerova povijest Rijeke, ono što je Fest preradio, nastalo na temelju Cimiottijeva izvornika i ta povijest je objavljena 1896. godine. To je nastanak riječke historiografije.

„Buduća sinteza Rijeke mora voditi računa o tome da se mora suočiti s narativima drugih naroda. Ne možemo pisati povijest Rijeke bez da se suočimo s narativom Talijana iz Rijeke.“

Godine 1910. uspostavlja se Deputazione Fiumana di Storia Patria (Društvo za proučavanje lokalne povijesti), koje izdaje nekoliko izdanja među kojima je izdanje i o riječkom kancelaru Antunu de Rennu iz sredine 15. stoljeća. Izbija Prvi svjetski rat, raspada se monarhija, 1923. uspostavlja se Società di studi fiumani koja dva puta godišnje izdaje časopis Fiume. Izlazit će do Drugog svjetskog rata. S egzilom će se časopis, od pedesetih godina, objavljivati do danas s manjim prekidima u Rimu. Što se tiče hrvatske historiografije, još sredinom 19. stoljeća, Franjo Rački izdaje rad Rieka prema Hrvatskoj na koji će se referirati svi povjesničari koji pišu o Rijeci iz hrvatske perspektive. Odmah poslije rata na Sušaku (Ružićeva ulica) se uspostavlja Jadranski institut koji će raditi na proučavanju povijesti Rijeke iz hrvatske perspektive. Prva polovica pedesetih godina je plodonosna i zbog društvenih razloga. I sami znate da je Rijeka de iure pripala SFRJ 1947. godine, a de facto 1945. godine. No, dio STT-a je tek bio određen 1954. godine. Kriza koja je bila jako trusna i napeta u Rijeci zbog mitinga i ukidanja dvojezičnosti, bila je plodonosna u historiografskom smislu jer je država financijski stala iza nekih pothvata u historiografiji. Jedan je zbornik radova Matice hrvatske (Rijeka: zbornik: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura), više od 700 stranica. Čini mi se vrlo kvalitetnim, iako je izdan u angažiranom trenutku. Tu je i Ferdo Čulinović izdao knjigu Riječka država. Dan-danas je glavni autor na kojeg se referiramo, a izdan je 1953. godine.

Zadnja Povijest Rijeke je iz 1988. godina. Kao urednik se spominje Danilo Klen, iako se navodi da je glavni i odgovorni urednik bio pokojni akademik Petar Strčić. U popisu suradnika su bila sva eminentna imena; ne samo povjesničarska, nego općenito iz kulturnog života ne samo iz Rijeke, već čitave Zapadne Hrvatske i šire. Imate na početku zbornika i predgovor tadašnjeg predsjednika općinske skupštine, Željka Lužaveca. Od tada nemamo sintezu Rijeke.“

I dok bi bilo lijepo napisati kako smo se poslije rečenoga svi zajedno dignuli, otišli u najbliži birc i dogovorili kako ćemo napisati novu sintezu, to se nije moglo dogoditi. Zašto? Medved je ukazao samo na nekoliko problema koji trenutno tište riječku scenu:

„Ima mnogo tema koje su još neobrađene. Primjerice, spomenuo sam knjigu kancelara de Renna; mi imamo i knjige kancelara iz 16. stoljeća za koje bi trebalo napraviti prijepise te kritička izdanja i tako ponuditi široj historiografskoj i inoj javnosti izvor za proučavanje.

Samo iz crkvene povijesti znam koliko je toga neobrađeno; stvari koje su hendikep ako želiš napisati sintezu. Buduća sinteza Rijeke mora voditi računa o tome da se mora suočiti s narativima drugih naroda. Ne možemo pisati povijest Rijeke bez da se suočimo s narativom Talijana iz Rijeke. Suočavanje s tim narativom znači pomno biranje sugovornika; postoje sporne točke i ne možemo prepustiti raspravu amaterima. Kada sam proučavao razdoblje talijanske uprave u Rijeci, bilo je conditio sine qua non da se suočim s narativom Talijana. Stupanje u kontakt i odnose s osobama i institucijama u Italiji nisu mi omogućili samo proučavanje tog razdoblje, već su te osobe čuvale i memoriju na ranija razdoblja kao npr. monarhija, 19. stoljeće. Da ne kažem i da te ustanove imaju arhivalije koje dopiru i do ranijih razdoblja. Prošli tjedan sam sudjelovao na skupu o glagoljici i govorio sam o novoootkrivenim fragmentima iz samostana riječkih benediktinki. Radi se o fragmentima iz srednjeg vijeka. Ne možemo bez odnosa s talijanskom zajednicom i historiografijom.“

Medvedove tvrdnje na višu razinu odvela je Toševa-Karpowicz koja je jasno ala do znanja kako prije nego što krenemo pisati sintezu trebamo dati sve od sebe da izdamo koliko god svezaka arhivske građe o Rijeci je potrebno. Povjesničar ipak nije romanopisac:

„Treba ići u arhive. Treba i angažirati arhive, treba zadužiti postojeće arhive u Hrvatskoj i vani da na jednom mjestu u tiskanom obliku ili stranici stave svoju zbirku dokumenata koji se odnose na Rijeku."

„Objavila sam pet knjiga od kojih je svaka na temu koja je bila vrlo osjetljiva u doba u kojem je izlazila, a možda i danas. Prva je bila Pravoslavna opština u Rijeci kada se o pravoslavlju skoro ništa nije pisalo. Druga je bila D'Annunzio u Rijeci : mitovi, politika i uloga masonerije kada je tema bila skoro nepoželjna. Treća je bila Tajne Opatije koja nije vezana za Rijeku, ali zato je četvrta bila Masonerija, politika i Rijeka, a peta Rijeka (Fiume) 1868.-1924.: od autonomije do države. Doticala sam se tema koje su bile nepoznate, neobrađene i vrlo osjetljive za objavljivanje. Nikakve primjedbe nisam dobila i nije mi ni važno. Zbog toga što se pisanje tih knjiga uvijek zasnivalo na dokumentima koje sam nalazila i na svoj način ih komponirala. Zbog čega sve to govorim? Zbog toga što je odlazak u bilo koji arhiv, čak i najmanji, izvanredno koristan korak. Bez tog koraka se ne može.

Sve drugo što se priča iz sekundarnih možda čak i nije dobro jer se oslanjate na autorovo mišljenje i istraživanje čime gubite vrstu slobode koja svakog istraživača treba krasiti. Treba ići u arhive. Treba i angažirati arhive, treba zadužiti postojeće arhive u Hrvatskoj i vani da na jednom mjestu u tiskanom obliku ili stranici stave svoju zbirku dokumenata koji se odnose na Rijeku. Jedan takav kompendij arhivskih izvora za povijest Rijeke kojem se možete obratiti za neki aspekt Rijeke. To je za mene najvažnije postići. Ionako ljudi malo čitaju i sve će manje čitati. Mi koji pišemo imamo iluziju da nas netko čita. Nitko ništa ne čita. Možda nekad naša knjiga završi u nečijim rukama, ali za svakog istraživača je najvažnije imati popis građe u arhivima.“

Na njihove brige nadovezao se i Ivan Jeličić koji je samo potvrdio činjenicu da i nova generacija povjesničara lupa glavom u zid sličnih proporcija:

"Nije da nam samo manjkaju istraživanja na arhivskim izvorima, već koji put u ovom dijelu Europe nisu dostupni izvori koji su drugdje nadohvat ruke."

„Postoji problem nedostupnosti izvori. Problem je što također postoje dostupni izvori na kojima se nije kvalitetno radilo što dodatno otežava pisanje sinteze. Imate primjer Raoulove knjige (Fiume: città di passione). Ključno je zašto je upravo tada izašla. Izdavač je zaključio da bi bio dobar trenutak za izdati knjigu o Rijeci zbog obljetnica D'Annunzijeva dolaska. Ta knjiga, koja je sinteza iz talijanske perspektive, o fašističkom razdoblju primjerice ima jako malo podataka jer autor nije imao otkuda crpiti nekakve elemente za pisanje sinteze. Ako gledamo umjetničke aspekte, imamo radova, ali socijalne i ekonomske radove primjere nemamo za fašističko razdoblje ni za ono krajem Drugog svjetskog rata.

Nije da nam samo manjkaju istraživanja na arhivskim izvorima, već koji put u ovom dijelu Europe nisu dostupni izvori koji su drugdje nadohvat ruke. Primjerice, dnevne novine koje su izlazile u Rijeci nisu digitalizirane. Kod naših kolega u Sloveniji možete pronaći banku podataka gdje je sve digitalizirano. Možete pretraživati ključne riječi, a u istu stvar možete napraviti i za časopise koji su izlazili u austrijskom dijelu monarhije.“

Jednom kada prevaziđemo i te probleme, trebamo početi razmišljati i o tome da naša buduća sinteza mora biti ustrojena na način da ju prikazi opisuju kao multidisciplinarnu, interdisciplinarnu itd. Želimo li to ostvariti, trebamo se suočiti s činjenicom da nećemo osvojiti niti loto, niti većinu glasova za financiranje koje možemo dobiti na način da druge uvjerimo zašto bi Rijeka trebala biti istražena. Svježeg iskustva s time imao je Ivan Jeličić koji je imao prilike sudjelovati u projektu Rijeka Fiume in Flux:

"Kako biste dobili financije, morate prodati priču. Morate pokazati zašto bi Rijeka bila zanimljiva i zašto bi netko financirao aplikaciju i istraživanje o Rijeci, a ne npr. Kuala Lumpuru."

„Projekt je dobio sredstva jer je voditeljica uspjela prodati priču. Njen glavni interes je razdoblje poslije Drugog svjetskog rata i uspjela im je objasniti koliko Rijeka može biti zanimljiva za istraživanje tog razdoblja. Poigravanjem tih pojmova i pitanjima fluxa i Rijeke kao mjesta kroz koje protječu, osobe, ideje, različita dobra, pokušala je uspostaviti tim osoba koji se time bave. Sama ideja je bila da se ne napravi klasično znanstveno djelo, već da se ide ususret građanima tako da se napravi proizvod koji bi u obliku aplikacije mogao biti korišten. Valja napomenuti da je izvorna ideja prije više od pet godina bila da se stvori mapa putem Google Mapsa na koju bi se bilo tko mogao priključiti i pridodati marker. Sami bi mogli zabilježiti što smatraju relevantnim, ne samo u povijesti Rijeke, već relevantnim za Rijeku kao takvu.

No, taj projekt nije zaživio jer je, prema mojoj interpretaciji, riječka digitalna scena toliko živa da je još jedan novi proizvod nezanimljiv. Ovdje govorimo o forumu Lokalpatrioti, Croinfo ili Riječkoj enciklopediji; netko koga zanima povijest Rijeka, već ima mjesta za diskutirati i postavljati različite fotografije i dokumente. A onda je ideja projekta bila da se napravi aplikacija gdje bi povjesničari jednostavno izabrali najreprezentativnije zgrade, simbole Rijeke 20. stoljeća ili njihove istraživačke interese i oblikovali ih u obliku da bude dostupan građanima. 

Kako biste dobili financije, morate prodati priču. Morate pokazati zašto bi Rijeka bila zanimljiva i zašto bi netko financirao aplikaciju i istraživanje o Rijeci, a ne npr. Kuala Lumpuru.“

A kada netko bude ponovo odlučio financirati slično istraživanje, znat će kako ima ljudi s kojima može raditi. Pritom su se gosti složili oko dva imena mlađe talijanske scene u vidu Francesce Rolandi i Marca Abrama koji se u svojim radovima bave dosad nedovoljno istraženim aspektima povijesti Rijeke. Znači, ljudi ima, znanja ima, vještina ima, ali...

„Jasno je da je to projekt i da tu svega ima. Ako je sinteza jelo, sastojaka ima. Možda i više nego ikad. Toliko je toga nastalo, toliko je istraživanja bilo, grafičkog materijala koji nekad nije bio ni dostupan ni prepoznat, ali nam malo nedostaju kuhari da se to doista napravi, a nedostaje i restoran koji bi to poslužio. Mislim da neće nedostajati gostiju jer interesa ima. Riječani jako cijene i zainteresirani su za povijest grada, a i ljudi izvan Rijeke su zainteresirani za nju više nego u trenucima kada su nastajale prethodne sinteze jer ona danas ima potpuno drugačiju ulogu u širem regionalnom okviru. To je priča koja više nije znanstvena, već poslovna, izdavačka i projektna priča koju treba upakirati u tom svemiru.“

Čuli ste Benića, škvadro. Prvi satovi povijesti uvijek su upoznavanje s razredom i gradivom, sada je vrijeme za rad.