Ja sam Jelena i ja nisam rehabilitator.

Nisam ni logoped ni radni terapeut. U svojem životopisu nemam ni jednu službenu potvrdu da znam raditi s djecom s teškoćama u razvoju. O pojedinim teškoćama znam onoliko koliko sam o tome pročitala literature, a to je mrvičasta mrva naspram onoga čime raspolažu stručnjaci. Moje znanje o autizmu, cerebralnoj paralizi, ADHD-u, Aspergerovu sindromu površno je i možda ne uvijek i sasvim ispravno.

Ali isto tako, ja sam Jelena i vjerujem u snagu pričanja priče.

Moje priče najčešće su pisane za djecu. Plavooku, ljevoruku, osjetljivu, hrabru, humorističnu, nemirnu, zaigranu, zbunjenu, veselu… djecu. U radu s djecom sindromi, deformacije i kojekakvi spektri nisu mi prepreka ni znak za pauzu.

Rad s djecom s teškoćama u razvoju izazov je i najveći pokretač mojih kreativnih procesa, a povrh svega, mojih unutarnjih procesa. O tome koliko priča može biti snažan medij i čudesan transformator ponašanja i emocija, uvjerila sam se upravo u  kreativnom radu s onom djecom od koje mnogi odustaju. Ne zato što nemaju volje već zato što često nisu sigurni ima li to sve ikakvog smisla.

Svi navedeni savjeti temelje se isključivo na vlastitom iskustvu i apsolutno nemam pojma jesu li ispravni. Ono što mogu potvrditi jest da su, u velikom broju situacija, bili iznimno korisni i djelotvorni. Neki od njih mogli bi poslužiti odgajateljima u integriranim grupama, učiteljima, knjižničarima i svima onima koji se u svojemu radu susreću s djecom koja imaju različite teškoće i žele im približiti priču na najbolji mogući način.

1. Djetetov terapeut vaše je svjetlo u mrkloj mračini

Tipičan pristup koji većina pisaca, knjižničara, i ostalih pripovjedača, ne-rehabilitatora, odabire prilično je sličan. OK, uzet ću neku priču, pojednostavnit ću je malo, malo ću glasnije govoriti, ali sporije i za čas ćemo odraditi pričaonicu.

Realnost je nešto sasvim drugo. Na grupna druženja uz priču često dolaze grupice potpuno drugačije djece. U grupici od sedmero djece zna se dogoditi da svako dijete ima različitu dijagnozu, što znači sedam dijagnoza, sedam ponašanja koje traže sedam različitih pristupa.

Ako su djeca s vama prvi put, a imate ograničeno vrijeme druženja, važno je da u što kraćem vremenu dobijete djetetovu pažnju, a pažnja je relativan pojam kod djece kojima je zadržavanje fokusa često izazov.

U tom trenutku, terapeuti, odgajatelji i asistenti koji dođu s djecom vaše su vrelo informacija, kako o pojedinim teškoćama tako i o pristupima i osobnim afinitetima svakog djeteta.

Terapeut je taj koji s djetetom provede najviše vremena i njegove savjete zaista treba poštovati, bez pogovora. On je taj koji mu je već čitao neke priče i zna koliko je dijete u stanju razumjeti priču.

On je vaš najveći prijatelj jer će u mnogim trenutcima moći predvidjeti pojedine reakcije i po potrebi intervenirati. Imajte povjerenja da će terapeut u svakom trenutku brinuti da je djetetu, ali i vama ugodno.

2. Sve što ste planirali, slobodno objesite mačku o rep

Ponosni ste jer ste za vašu pričaonicu odabrali savršenu priču. Likovi su zanimljivi, radnja teče, a pouka je šlag na krempiti. Odlučili ste da ćete prenijeti baš tu poruku i da ćete, pri čitanju, promijeniti glas nekoliko puta, dojma radi.

Ma kako savršeno isplanirane bile, čitaonice s djecom s teškoćama u razvoju nikada neće biti savršene. Zapravo nikada ništa nije niti će biti savršeno, a ovakvi nas susreti spuštaju na zemlju i podsjećaju na ljepotu nesavršenosti svakog od nas.

Jedan će istrčati jedanaest krugova oko stola, drugi će staviti prste u uši jer mu smeta zvuk cipela, treći će se skriti ispod sjedalice, četvrti će čekati mirno na priču, a peti će ponavljati riječ kamion toliko puta da će vas zaboljeti trbuh od toga.

Pokušat ćete provesti svoj plan i djecu uvesti u priču o Gospodinu Mačkoslavu i gospodični Mačkolini, ali kaos koji će zavladati prostorijom zaglušit će vam misli, a dječaka koji voli kamione zadovoljit ćete samo pričom o kamionima i ničim drugim.

Moguće je da ćete se osjećati jadno i bespomoćno.

U tom trenutku duboko udahnite, izdahnite i pustite. Sve planove i pretpostavke. Sva očekivanja i namjere. Jednostavno, uprisutnite se i pokušajte naći svoj trenutak i svoje mjesto u kaosu.

Promatrajte što im je zanimljivo, koje su to radnje koje ponavljaju jer često je upravo takva radnja njihova sigurna zona i mjesto ugode. Postepeno im prilazite i osluškujte reakcije. Poštujte njihov prostor i neka oni poštuju vaš.

Budite blagi i otvoreni. Prihvaćajte ovo što imate. Taj maleni kaos vaš je trenutni svijet.

Dajte im šansu.

3. Pažnja je kod djece s teškoćama u razvoju relativan pojam

Nije rijetkost da se na ovakvim čitaonicama priči pridaje najmanje pažnje. Velik dio vremena ode na upoznavanje, približavanje i na stvaranje mini odnosa između djeteta i pripovjedača. Možda će se činiti kako je takav susret neuspješan, ali pomicanje priče u drugi plan upravo je najdivniji dio procesa jer nas takve situacije podsjećaju na ljepotu prepuštanja djetetu i oslobađaju nas potrebe da kontroliramo i namećemo svoje.

Otvaraju nas neočekivanome.

Uhvatiti djetetovu pažnju u ovom slučaju ima sasvim drugačije značenje. Ne očekujte da će sva djeca sjediti na strunjači i u miru slušati. Nekima od njih sjedenje na jednom mjestu pravo je mučenje, a ovakva druženja nipošto ne smiju biti tlaka. Dozvolite djetetu da se ponaša tako da mu je ugodno. Ako to znači da će trčati po sobi, neka trči. U tom je trenutku važno odluku prepustiti terapeutu. Ako on tvrdi da ne može nego ovako i da je dijete prisutno, bez obzira što ne sjedi mirno, vjerujte mu.

Trenutak kad ste barem djelomično uspjeli uhvatiti pažnju, trenutak je u kojemu se počinje stvarati priča.

4. Kad mislite da ne možete, vaša lutka zna da možete

Ne morate biti lutkar da biste znali koristiti ručnu lutku. Jedna takva, koju možete nabaviti u specijaliziranom dućanu ili dati izraditi, bit će vam od velike pomoći na čitaonici s djecom općenito, a posebno s djecom koja imaju određene teškoće u ostvarivanju kontakata i odnosima.

Djecu s lutkom upoznajte odmah na početku tako da predstavite sebe i svog prijatelja lutka. Poželjno je da vaš lutak može otvarati usta tako da djeci može dati pusicu u prstić ili u nos, ako dijete to dozvoli. Ako vas djeca ignoriraju, započnite razgovor s lutkom. Pitajte lutku zna li gdje je došla i kako se zovu ova djeca, a onda pitajte djecu za njihova imena. Terapeuti će vam pomoći ako su djeca neverbalna.

Lutki objasnite da će danas čuti jednu priču. Neka vas lutka upita o kakvoj je priči riječ i o kome ćete sve pričati, a vi joj odgovorite i navedite likove iz priče.

Kad ste djecu upoznali s likovima, polako krenite s pričanjem.

Lutka vas može tu i tamo prekinuti i upitati je li lik iz priče npr. dobar, a vi joj odgovorite da je ili nije i dajte jednostavno objašnjenje zašto je to tako. Ovisno o kognitivnim sposobnostima djece, uključite ih u tu raspravu. Ako lutki nešto nije jasno, neka joj dijete pokuša objasniti. Zahvalite djetetu na pomoći.

Igrajte se glasovima, ali ne pretjerano. Pokušajte osjetiti na koju boju vašeg glasa djeca dobro reagiraju i toga se držite. Isto vrijedi i za glasnoću.

Proizvodite zvukove, poslužite se šuškalicama i instrumentima za stvaranje atmosfere samo ako to svima odgovara. Neka djeca ne mogu podnijeti više različitih podražaja u trenutku, pa će se ili povući ili snažno reagirati. U tom slučaju, pojednostavite atmosferu i prilagodite im se.

Više pripovijedajte, a manje čitajte. Ako je riječ o slikovnici, svakako im pokazujte ilustracije. Priču možete učiniti i taktilnom, pa djeci donesite ili izradite story box s predmetima koji se spominju u priči. Stavite ih u jednu kutiju ili vreću i vadite ih kako se pojavljuju u priči. Neka to budu predmeti koje djeca mogu isprobati npr. čaša iz koje će se napiti, voćka koju će moći „zagristi“, šešir koji će staviti na glavu ili plišanac kojega će pomaziti.

Neka će djeca imati potrebu izmisliti dio priče i ispričati vam ga. Prihvatite ga i pokušajte ga uklopiti u priču ili djetetu ponudite da svoju priču ispriča nakon vas jer je baš jako želite poslušati cijelu. Možda upali, a možda i ne.

5. Opustite se, prihvatite i pričajte srcem

Ponekad će čitaonice s djecom s teškoćama u razvoju biti pravo malo čudo, a ponekad će se činiti da je sav trud bio uzaludan. Moguće je da ćete imati osjećaj kako ništa nema apsolutnog smisla, ni vaš dolazak, ni priča, ni čitavi susret.

Ali upravo je to jedan od onih trenutaka kada u kaosu trebate potražiti pogled terapeuta koji će vam reći kako je susret itekako imao smisla, makar vam se tako nije činilo. On će vidjeti one mikroreakcije koje vi ne možete vidjeti jer s djecom niste svaki dan, ali reakcije neće izostati.

Poštivanjem djetetova vremena i njegovih sposobnosti dat ćete mu do znanja da je njegovo mišljenje važno i da nije nevidljiv. Ako mu postavite pitanje, a ono ne odgovori istog trenutka, nemojte odustati. Proces je to koji ponekad može potrajati, ali to ne znači da nećete dobiti odgovor. Ponekad odgovor neće artikulirati riječima već zvukom. Zahvalite mu na trudu i neka mu lutak da pusu ili ga primi za ruku.

Kada birate priču za ovakvu čitaonicu, birajte jednostavne, ali zanimljive priče. Ne podcjenjujte djecu s teškoćama u razvoju i svakako se, prije čitaonice, posavjetujte s njihovim odgajateljima i terapeutima o tematici i kompleksnosti priče koju ćete im čitati.

Ovakvi susreti djeci pomažu zadržavati pažnju i pratiti priču. Osnažuju njihove socijalne vještine jer ih dovode u situacije da komuniciraju s nepoznatima, ali i s lutkama. Vježbaju se biti strpljivi i suradljivi, a priča ih umiruje i zabavlja. Neka će djeca sasvim jasno razumjeti priču i situacije će moći usporediti sa situacijama iz stvarnoga života. Neka djeca neće razumjeti priču, ali će razumjeti vaš ton glasa, otvorenost i emociju koju ste im odlučili pokloniti. Neki će reagirati razumljivo, a drugi na svoj način.

Svatko od njih napravit će to sasvim autentično.

Prepustite se trenutku koji vas zatekne i napravite od njega najbolje što znate.

Ispričajte priču riječima, ispričajte je glasom i pogledom, gestama i lutkama.

Ispričajte priču srcem. U tom je slučaju njezina snaga iscjeljujuća.