Bila jednom jedna frizerka Ida koja je imala sina Ericha. Posla joj nije manjkalo jer je bila na dobrom glasu, no jedna starija klijentica nije ju dočekala na dogovorenoj adresi. Nakon nekoliko dana, Erich je na putu iz škole slučajno ugledao na ulici gospođu Strempel na ulici, predao torbak prijatelju i krenuo slijediti dotičnu. Morao je ući u tvrtku Schlesinger & Co, tvrtku koja je bila poznata po najfinijoj ženskoj konfekciji, zbog čega je morao pretrpjeti šale zaposlenica. Ispostavilo se da gospođa Strempel radi u toj zgradi pa je Erich odlučio čitav svoj slučaj iznijeti poslovođi. Poslovođa je saslušao dječaka, izgrdio zaposlenicu koja se zapravo prezivala Nitzsche i naredio joj da se iskupi frizerki Idi. Šteta je namirena, no ispalo je da nije samo frizerka Ida nasamarena. Budući da je bila neudana, gospođa Nitzsche organizirala je imaginarno vjenčanje, stoga je bilo još ljudi (prijevoznik sa svadbenom kočijom, cvjećarnica, praonica rublja…) kojima se gospođa morala kasnije iskupiti. Dječak Erich pokazao se u čitavoj priči kao pravi detektiv, a poriv za detektivskim poslom je zadržao - 1928. godine objavljuje roman Emil i detektivi. Riječ je, naravno, o njemačkom književniku Erichu Kästneru (1899-1974.).

Opisan događaj, koji će nekima zazvučati poput kratke detektivske bajke, uistinu se dogodio. Naime, on je tek djelić Kästnerove autobiografije Kad sam bio mali dječak (Alfa, 2015.) u kojoj Kästner opisuje djetinjstvo, ali i povijest svojih predaka s majčine i očeve strane. “Prošlo je tek pedeset godina otkako sam bio mali dječak, a pedeset godina ipak je pola stoljeća. (Nadam se da se nisam preračunao!) I tako sam jednog lijepog dana pomislio da bi vas moglo zanimati kako je prije pola stoljeća živio jedan mali dječak (Valjda se ni u tome nisam prevario.)” [1]Str. 6, napisao je Kästner u predgovoru, a do predgovora je Kästner itekako držao. Naglasio je Kästner da je knjiga namijenjena i djeci i nedjeci jer nije vjerovao da postoji književnost koja je namijenjena samo djeci. Kästnerovi romani (već spomenuti Emil i detektivi, Leteći razred, Blizanke, Tonček i Točkica…) godinama se nalaze na popisu lektire, ali ih s jednakom dozom interesa čitaju odrasli čitatelji jer se i oni mogu pronaći u dječjim (ne)zgodama. Tako je i knjiga Kad sam bio mali dječak namijenjena svim uzrastima – čitajući Kästnerove detaljne opise, djeca će uvidjeti kako se nekada putovalo i kako je izgledalo školstvo, kojim su se delicijama gostili u Dresdenu i kakav je život proživio u Königsbrücker Strasse, kakve su igre i nepodopštine mladi smišljali te oko kojih su se pitanja odrasli godinama (ili desetljećima) sporili. Kästner detaljno opisuje ljude kojih odavno nema među živima, došla su nova vremena i sasvim nove navike, a i opisani se prostor uvelike promijenio zbog ratnih zbivanja. Opet, dok opisuje svoje dječaštvo, Kästner nenametljivo čitatelju pruža zrnca životne mudrosti koja je usvojio s godinama, poučen vlastitim i tuđim iskustvima: “Prijatelje se može birati, a braću i sestre ne. Prijatelji se biraju slobodnom voljom, a kad se osjeti da se u tome prevarilo, može se od njih odvojiti. Takav je rez bolan, jer tu nema narkoze. Međutim, operacija je moguća i srce može ozdraviti.”[2]Str. 102.

Iskren je Kästnerov prikaz djetinjstva, a naročito je dirljiv dok opisuje svoju ljubav prema radišnoj majci koja bi sve dala za svoga sina jedinca. Starije čitatelje, u koje se ubrajam, Kästnerov opis osebujne majke mogao bi podsjetiti na roman Prvo šišanje (Hena com, 2007.) u kojem je glavnu ulogu, ali i ulogu naratorice dobila Hrabalova majka Maryška. Kako se Kästnerova knjiga približava kraju, tako je i razina sjetnosti veća jer, pripovjedač nesumnjivo raste, približava se vrijeme kada će dječak postati mladić. A to će se dogoditi upravo 1914. godine, baš u vrijeme kada je među ljudima započelo klanje globalnih razmjera. Kästnerov pogovor može se tumačiti kao posljednje poglavlje knjige – u njemu autor objašnjava s kojim se dilemama i nedaćama sretao tijekom zapisivanja vlastitih sjećanja.

Autobiografije utažuju čitateljeve voajerske potrebe – svi mi rado čitamo o tuđim životima i navikama, ushićeno pronalazimo sličnosti pa uzdišemo nad njima, glorificiranim ili posprdnim tonom komentiramo protekla razdoblja i njihove protagoniste. Mnoge autobiografije književnika nerijetko se svode na kratke zapise u obliku pjesme, priče ili eseja – autobiografskih knjiga o književnicima baš i nema previše, a nije da su književnici monotona stvorenja kojima se ne događa nešto značajno. Iz najkraćega pregleda književne povijesti može se naslutiti da su mnogi književnici vodili intenzivne živote i u razdoblju dječaštva, a Kästnerova autobiografska knjiga to najbolje dokazuje. Opet, ova će knjiga biti od velike koristi književnim povjesničarima i povjesničarima uopće jer povijesnih činjenica ne manjka, a napose će se svidjeti ljubiteljima Kästnerovih književnih djela. Posebnost ove knjige čine i brojne ilustracije za koje je zaslužan njemački umjetnik Horst Lemke (1922-1985.) – nažalost, bogato ilustrirane knjige postupno postaju rijetkost, a ilustracije su itekako važne mlađim (i starijim) čitateljima jer im one dodatno pripomažu u procesu vizualizacije radnje.

“Nakon čitanja Kästnerove autobiografije mnogi će mladi čitatelji razumjeti da se prave priče događaju u životu svakog pojedinca, mnogi će prihvatiti činjenicu da život nije ni samo ružičast ni samo crn, nego i šaren. I što je najvažnije, mnogi će naučiti da je svatko od nas vrijedan priče.”, ističe dr. sc. Julijana Matanović u pogovoru koji je, poput Kästnerove knjige, prožet osobnim tonom. I zaista, mnogi će se zasigurno tijekom čitanja prisjetiti nekoga ili nečega iz djetinjstva, a netko će možda i pokušati sastaviti duži ili kraći autobiografski zapis. Čitajući Kästnera, i djeca i nedjeca prisjetit će se svoje prve učiteljice, školskih (ne)zgoda i ondašnjih (ne)prijatelja koji danas možda rade na benzinskim crpkama ili naftnim bušotinama, nadoći će im lica osebujnih rođaka i susjeda koji su možda u međuvremenu zbog tragičnih životnih situacija izgubili prepoznatljivi prgavi sjaj u očima ili su naprosto odavno pokopani na mjesnom groblju.

Tijekom čitanja, u više mi se navrata naslov knjige pojavio u obliku pitanja – vratili su se neki sasvim novi detaljčići iz vremena kad sam bio mali dječak, a taj će se čitalački fenomen, čvrsto vjerujem, dogoditi i drugim čitateljima ove iskrene autobiografije, bez obzira pripadaju li djeci ili nedjeci. Jer, ne zaboravimo, Kästner se obraćao baš svim generacijama - što je poprilično težak zadatak za književnika – i činio to uspješno.

Autobiografija dragog pisca u rukama. :)

A video posted by MagazinGKR (@magazingkr) on


Pronađite knjigu na našim policama...