Nemamo previše razloga voljeti “Facebook” novinarstvo, taj novi trend u kojem dnevne novine i portali komentiraju sve što je izvjesni političar ili popularna ličnosti napisala kao “status”, a njihovi PR-ovi i tajnice to vrijedno poslali na adrese medijskih redakcija. Ipak, kada tema nije svakodnevna “zabavna” politika, pronađe se i tom metodom relevantnih informacija i teza vrijednih komentiranja i razmišljanja. Jedna zanimljiva vijest proklizala je tako u ponedjeljak navečer (19.1.) kroz status Dragana Ogurlića, “šefa od Adamića”. Rekao je tako iskusni urednik da je ozbiljno razmotrio mogućnost i izraženu želju mnogih da se ponovo objavi Dnevnik maloga Jurića Daniela Kokića, ali da se oni za sada u to neće upuštati: 

“Neki današnji klinci već su nakon desetak stranica odbacili ponuđeni im Dnevnik, zamijetivši između ostalog čudne riječi poput tranzistor, dinar, drugarica, tv u boji (hej, zar postoji tv koji nije u boji?) i ultimativno se vratili Gregovom dnevniku i Tomu Gatesu. Odgovor sam našao u Dnevniku bez prave radnje i velikoj fascinaciji onovremenim artefaktima i načinu života. Koji se u međuvremenu nepovratno promijenio.”

Vijest da izdavač neće objaviti knjigu, osim ako je riječ o cenzuri, rijetko je vijest - kroz ruke urednika prolaze deseci novih rukopisa i starih izdanja koja postoje samo na policama antikvarijata ili knjižnica te je odluka hoće li ili neće nešto objaviti njihova stalna profesionalna svakodnevica u kojoj se isprepliću kriteriji kvalitete, razmišljanje o komercijalnom i marketinškom potencijalu djela, “Excel” tablice s brojkama poslovnog poduhvata… Ipak, činjenica da iz Adamićevog pogona trenutno nećemo vidjeti nanovo objavljen Dnevnik maloga Jurića zvuči kao važna informacija što svjedoče i pojedine reakcije koje traže preispitivanje odluke, preodgoj djece, marketing fokusiran na jednu generaciju i sl., ali jednako tako kao i one koje potpuno podržavaju i razumiju odluku.

Dnevnik maloga Jurića knjiga je Daniela Kokića, profesora u OŠ “Trsat”, stvorena 1975. godine, a koju je, kako se redovito navodi, genijalno ilustrirao Ivica Bednjanec. S obzirom da čak i u Rijeci rijetko kome mlađem od 35 godina ime Daniela Kokića na prvu nešto znači, pokušaji istraživanja modernim kanalima kojih bi se prvo ulovio mlađi čitatelj (čitaj: Google) ne pružaju nam posebno iscrpne i kvalitetne rezultate. A i ta je činjenica izrazito važna za našu temu. Ipak, za spomen i istraživanje nečijeg djela od znatno su veće pomoći katalozi knjižnica i sama autorova djela. Dnevnik maloga Jurića je bio najpopularniji, ali nipošto i jedini uradak Daniela Kokića za djecu. Slatka dječja usta, sastavljena od dječjih izjava i crteža o raznim “ozbiljnim“ temama je jedna od upamćenijih. Ne ostavljaju ravnodušnim dječji odgovori na pitanje “Da sam ja predsjednik općine?”: “Napravio bi još jedan grad.” ili pak “Naredio bi da se sruše sve škole i rekao bi da mi donesu puno, puno sladoleda.”

Jurić je pak “nestašan i vragoljast Osnovac, a drugarica mi prizna da sam NAJDUHOVITIJI u razredu” koji gotovo svakodnevno ispisuje dnevnik počevši s novom školskom godinom. Prolazimo tako kroz njegovu svakodnevicu, razne školske, ulične, kućne i obiteljske momente u ambijentu tadašnje Rijeke, a koje on komentira na duhovit dječji način kojem je teško išta “zamjeriti” i onda kada se može tumačiti i kao potencijalna kritika nekih društvenih procesa: “Moj grad ima mnogo stanovnika. Njih je svakim danom sve više. Naljute se na selo i dođu u grad. U gradu nemaju što raditi pa oru ulice.” Što se ilustracija tiče, naravno, Bednjanec je standardni mamac za oko te ta prepoznatljiva estetika Lastana, Genija i Jasne i pomalo karikaturalni izraz lako osvajaju.   

No Dnevnik maloga Jurića, koliko god živio s epitetom “kultan”, “legendaran” i sl i koliko god to nama bilo teško prihvatiti, nije dio nekih novih odrastanja... Zavirimo li tako u kataloge narodnih knjižnica, a to su najrelevantnija mjesta za pogled na to živi li ili ne određeno staro djelo, primijetit ćemo (na dan 19.1.) ni u Gradskoj knjižnici Rijeka ni u Knjižnicama grada Zagreba niti jedan primjerak nije posuđen. U riječkoj regiji bližoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula Dnevnik maloga Jurića ni je postoji, vjerojatno jer je otpisan…

Ne treba nas to čuditi…  

Puno je arhaičnog u Jurićevom svijetu - naravno, uz diskurs i fenomene nestale ideologije (drugarice, pioniri…) najuočljivija je tehnologija, a u trenutku kada se gleda Video Game High School na Netflixu, prijatelje naganja u igri agar.io i gradi nove svjetove u Minecraftu, divljenje televiziji u boji nije ni humoristično. Gradski ambijent i ritam djetinjstva također je potpuno drugačiji i nema gotovo niti jednog trenutka u kojem se kao novi trinaestogodišnjak možete identificirati s glavnim likom. Ipak, ono što je vjerojatno najvažnije nije samo arhaičnost Jurićevog svijeta već ono što je i Ogurlić primijetio u premišljanjima da li knjigu objaviti ili ne - ona nema bezvremenske radnje koja uvlači čitatelja. Dok pustolovni Koko u Parizu može biti ponovo objavljen bilo koje godine te će osvojiti bar jednu dušu bez obzira igrao ili ne na mobitelu i pravom serveru “Tanki”, Dnevnik malog Jurića takvu komponentu avanture nema. A bez nje najčešće nema ni knjige koja može opstati u rukama mladih čitatelja, posebno ne dječaka…   

Taj nepremostivi jaz u generacijskim ukusima primijetila je nedavno i iskusnija kolegica s jednim, također “kultnim”, a rekli bismo danas i “teen” naslovom: “Dvadeset godina radnog staža pokušavam „Maturante“ uvaliti... a, tako nekoj mladosti od 14 do 18. Ispočetka intenzivno i uporno, s vremenom obeshrabreno i sve rjeđe, do jučer sporadično, samo (u) posebnim slučajevima. I ništa. Nemam ni jednog jedinog sljedbenika u obožavanju ovog slatkiša, ni jednog jedinog omladinca nisam preobratila i navela na svoj mlin. Omladinca? Kakva je to riječ?!” 

Javljaju se u ovim trenucima i misli o odgoju te pitanje treba li čitateljski ukus samo tako prepustiti stihiji? Naravno da ne, ali nikakvo dobro neće izaći ni iz nametanja nečeg stranog i nezanimljivog. Sjetimo se lošeg posla koji godinama radimo s lektirom… Stvarati čitatelja “malo” je sofisticiraniji posao od pružanja mu u ruke svojeg djetinjstva i nostalgije.

Znači li sve ovo da Dnevnik maloga Jurića treba potpuno zaboraviti, sačekati i da preostali primjerci u knjižnicama završe na otpisu i u starom papiru ako ih nitko ne pokupi iz košarica za darivanje? Nikako. Dnevnik maloga Jurića u svom je društvenom kontekstu relevantno djelo, a s distance i dokument koji poprima gotovo baštinsku vrijednost. Nije ni svijet Krleže ni Ivane Brlić Mažuranić više naš (osim u pojedinim vrijednosnim aspektima koji se tiču mentaliteta i općeljudskih situacija), ali čuvamo ga, ponovno tiskamo i sl. Staviti Krležu, Brlić Mažuranić i Kokića u istu rečenicu zvuči nategnuto, ali je u ovom kontekstu plauzibilno i ilustrativno.

Izdavački pothvat s Dnevnikom malog Jurića stoga teško može biti uspješan posao nekoga tko pokušava preživjeti na uobičajenim tržišnim principima i mora voditi interesa o ukusima potencijalnih kupaca. No možda postoje drugi pravci, sigurniji za izdavača i za čitatelje. Prije svega vjerujem da reizdanje Dnevnika maloga Jurića može biti zanimljiv platformski (Kickstarter, Indiegogo...) crowdfunding projekt...  Ima značajan potencijal buđenja nostalgičnih osjećaja, privržene čitatelje koji su danas u četrdesetim i pedesetim godinama (za pretpostaviti je da imaju sredstva za doniranje), a dobar marketing osvojio bi i neka srca koja nisu ni čitala ni osjećala Jurićev svijet. Nedavno su tako čak pet i pol milijuna dolara skupili LaVar Burton i Reading Rainbow, emisija poticanja čitanja od najranije dobi. Juriću treba daleko manje dinara... 

On nosi i određenu subverzivnu dimenziju i mahom odraslom čitatelju mogu biti i razumljive i duhovite povremene rugalice tadašnjem sistemu, društvu, ljudima:

- Dobro jutro, drugovi! .- službeno nas pozdravi drug milicionar, a mi šutimo.

- Molim, lične karte? - prilazeći upita.

- Ne kaže se lične karte, nego osobne karte - ispravi ga Jadranko.

No za uspjeh crowdfunding kampanje to treba biti posao cijelog posvećenog tima, lijepo osmišljene kampanje, a to ne nastaje preko noći… A i oni jako željni novog Jurića trebaju biti svjesni da u takvoj eventualnoj kampanji lajk na status ne znači i novčanu donaciju, bez koje posao ne može biti napravljen.

Možda s porastom baštinske vrijednosti Dnevnika maloga Jurića on postane materijal i za fondove očuvanja baštine, ali i to ćemo još sačekati. Ono što se sigurno neće dogoditi je da će novi klinci povlačiti majke za rukav ne bi li u knjižari došli do svog primjerka. To treba zaboraviti. Do tada Jurića imamo na policama knjižnice, pa probajte opet s vremenske distance ili sa svojim djetetom. Svakako javite dojmove.