Ma gdje su? To je pitanje koje dominira javnom sferom kada je riječ o novim, mlađim generacijama. To je pitanje koje generira zid hitova kao što su „mobitel mi je pojeo sina“, „kravu nisi vidio u životu, sine“, „okreni čekić na pravu stranu“, „boomer, a ti si naš doomer“ te – osobno najdraža – „u moje vrijeme kada su bogovi hodali zemljom“. I onda zaboravimo napisati koju pametnu o ljudima koji do nas dolaze samo u obliku pitanja.

Posebice ako je riječ o ljudima koji se zakače za humanizam. Kao što je, recimo, Kristina Pandža, kustosica koja stoji iza izložbe Harterom bez harte u Muzeju grada Rijeke. Istraživačica ima kilometara u nogama; iza nje su godine rada u udruzi Pro Torpedo i Centru za industrijsku baštinu, a njeno ime vezuje se uz rad u niz manjih i većih projekata koji su doprinijeli razvitku javne povijesti na širem riječkom području. Da, znamo da će nam zamjeriti na velikim riječima, ali treba ponekad samo pustiti rečenicu da ode. Unatoč tome što se čini kako smo je povukli za rukav jer nam je skupa ulaznica za izložbu, kratki razgovor pred vama se kuhao mjesecima; samo nam je trebalo malo sreće koju smo dočekali s jeseni. A kad je sreća došla, onda nam je donijela i uvod u vidu pitanja za aktualnu izložbu Harterom bez harte koja je – ponovo – prelako ispala iz fokusa šire javnosti:

“Dosta sam zadovoljna izložbom s obzirom na vrijeme i dostupna sredstva. O Adamiću i Smith & Meynier smo sve čuli, a nismo baš pričali o tome kako su radnici radili, koje vrste papire su se proizvodile, kako se uopće proizvodio taj papir. Okrenula sam se pričama unutar tvorničkih zidova. Izložba prati i kako se grad mijenjao tijekom 200 godina te kako su se te promjene reflektirale na tvornicu. Svaka tvornica može lijepo preslikati sliku vremena.

Predmeta nema puno s obzirom na to kako je većina predmeta u stalnom postavu same Palače. Ravnatelj je bio skeptičan zbog izostanka predmeta, ali nisam htjela da nas to pokoleba. Nije idealno s muzejske strane, ali uspjeli smo se prilagoditi prostoru te je konačan produkt dosta dobar.”

 

harterom-bez-harte

Unatoč tome što vrijeme nije mogla uzeti ni na kredit, Pandža je uspjela iznaći dovoljno čvrst koncept za uklopiti niz novih perspektiva na tvornicu koju volimo spominjati, ali ne i joj postavljati pitanja:

“Za ovu izložbu je najveći problem bio vrijeme. Muzej je od Tvornice papira preuzeo dosta dokumentacije u trenucima kada je odlazila u stečaj, Dosta ima i u arhivu, ali ja se uopće nisam bavila tim dokumentima, već isključivo onima u našem vlasništvu. Govorimo o dva ogromna ormara s četiri velike, široke ladice dokumenata za koje ti treba nekoliko godina istraživanja samo da se prođe kroz njih. Nekoliko mjeseci sam čeprkala, tražeći zanimljivosti i važnije dijelove kako bih mogla napraviti priču te da dio tih dokumenata bude izložen. Papiri nisu zanimljivi kao izlošci, ali je to nešto što je nama izvor informacija. Ipak, izložiti jedan do dva papira da ljudi vide kako s nešto zapisivalo 1848., zašto on ne bi bio izložen?“

To je povijest. Ne kažem da svima ta povijest mora biti zanimljiva, ali to su teme o kojima se može razgovarati.

Za neke će Harterom bez harte biti još jedna kap u moru razmišljanja o riječkoj industrijskoj baštini. I to je velika rečenica jer od tih viškova glava ne boli; s obzirom na dugogodišnje istraživanje industrijske baštine, naša kustosica imala je prilike pratiti kako smo polako prestajali samo pričati te nešto konkretno raditi:

“Rijeka se nakon svih tih konferencija i priča počela svrstavati pod gradove koji imaju industrijsku baštinu. Kada nekome tko nije iz Rijeke spomenemo grad, sjeti se industrijske baštine. Sjeti se možda dijelova koji nisu reprezentativni (npr. lansirna rampa), ali netko nas je zabilježio na karti.

Kod nas u Hrvatskoj dosta prednjači Sisak. Oni su uredili interpretacijski centar Holandska kuća koja je usmjeren prema industrijskoj baštini. Imaju čak i Festival industrijske baštine i usmjereni su na njih iz više smjerova što pokazuje i nekadašnji Festival Željezara. Primjerice, Karlovac je napravio virtualni muzej industrijske baštine, a imamo i primjer Ivanić grada koji ima povezanost s nalazištima nafte. Oni su se okrenuli lokalnoj zajednici te postoje inicijative.

Mi smo dosta velika iznimka u Hrvatskoj, posebice s pričom oko Benčića i korištenja industrijske baštine. Nije tu samo Benčić; imamo i primjer Hale 14 u Torpedu koju koristi Porin te Grada Rijeke i projekta Energane. Dobro je da ne ide sve za potrebe kulture jer to nema smisla. Kultura nije profitabilna i koliko god je ona pohvalna, ipak predstavlja financijski teret za grad.“

Zaključak je da se može. Još važniji zaključak je da time još više približavamo i uključujemo širu javnost u razmišljanjima o našoj povijesti. No, javna povijest satkana je od tankih granica koje se lako kidaju kada jedni odluče poći šumom, a drugi drumom. Pandža je svjesna kako je povijest u previše navrata poslužila samo kao sredstvo, a ne kao priča ili lekcija:

“U javnosti se povijest veže za sveprisutne teme a onda ta povijest postaje teška i opterećujuća, a nije takva. Kakav god bio kontekst razgovora, uvijek se vraćamo na iste teme. Malo je naporno slušati stalno iste ljude i stalno iste teme… Jednim dijelom su problemi političke prirode jer se uvijek izvuku iste teme Drugog Svjetskog rata. Širem dijelu javnosti to je više-manje povijest. Štoviše, politička povijest je širem krugu jedina povijest. A one svakodnevne stvari koje svi živimo i s kojima se možemo poistovjetiti i za koje vjerujem da bi njima bile zanimljivije, zanemaruju se. S druge strane, nastava u školama je takva… Unatoč tome što stvari napreduju, stvari ovise o pojedincima te kako će se usmjeriti u prezentaciji i interpretaciji. A i mi smo kao struka krivi jer idemo onom da pametniji popušta.

Nikako da napredujemo i odemo od svega toga. Primjerice, imali smo VI. Kongres hrvatskih povjesničara u Rijeci tijekom kojeg je bila hrpa zanimljivih tema široj javnosti, ali on je prošao ispod radara. Isto kao kad napravimo izložbu i knjigu, one ne dođu do javnosti. Na kraju krajeva, F.C.C.R. je taj koji je došao do njih u prime timeu, a postoji milijun boljih i zanimljivijih tema. Povijest nije samo to. Na Kongresu sam pričala o kulturi nakon Drugog Svjetskog rata u tvornicama. Svi su imali pitanja. To su teme o kojima se možemo poistovjetiti:

a) Kako izgleda tamburaški sastav u tvornici papira?

b) Kako to da je rafinerija nafte imala kino dvorane?

To je povijest. Ne kažem da svima ta povijest mora biti zanimljiva, ali to su teme o kojima se može razgovarati. Problem je što uvijek u fokus dođu iste priče.

A sama povijest se često zna ponavljati; posebice kada krenemo istraživati jer će neke teme uvijek biti popularnije o ddrugih. Uostalom, nije čudo što se toliko mlađih kolega uvijek odluči spotaknuti u modernu povijest. Unatoč tome što naoko barata većim brojem povjesničara, moderna povijest i dalje barata, kako praznim stranicama, tako i slijepim pjegama. Samo pitajte riječku historiografiju što misli o tome:

“Područje nakon Drugog Svjetskog rata je istraženo iz samo jednog rakursa, ali mislim da su teme kao one o D’ Annunziju sada zauzimaju prostor onim temama koje nikako da dođu na potrebnu razinu. U mojoj sesiji (na Kongresu) je njih sedam ili osam bilo je o D’Annunziju. Dubrovačka štampa o njemu, američka štampa o njemu… Nijedna tema nije iscrpljena, ali to je tip ponavljanja.

Rijeka se nakon svih tih konferencija i priča počela svrstavati pod gradove koji imaju industrijsku baštinu. Kada nekome tko nije iz Rijeke spomenemo grad, sjeti se industrijske baštine.

Kao i u svemu, tako i u povijesti imamo liniju manjeg otpora gdje samo malo prepričaš i tako nešto objaviš. Nismo kao struka lišeni toga. Puno ljudi će se nazvati povjesničarima na kraju dana. Znanost je postala hiperproduktivnom kako bi zadovoljila formu. Kod jednog dijela zajednice ne postoji ni interes da se poveže sa zajednicom. Ima previše ljudi koji rade samo za svoju poziciju. Ako ćemo znanje ostaviti unutar naših sesija, ništa nismo napravili.“

I dok razmišlja kako nadopuniti trenutačna istraživanja, povjesničar uvijek mora razmišljati van akademskih zidina. Vještine postavljanja, rješavanja i naracije problema su vještine koje današnji svijet traži; povjesničari su osobe koje bi trebale znati baratati njima nakon pet godina, a ako znaju, onda je samo potrebnu zaigrati igru mogućnosti. Jedna od njih je i interpretacija baštine:

“U interpretaciji baštine su ogromni potencijali. Postoje gradovi i lokacije koje su se dali truda i koji su uspjeli u tome. Interpretacija baštine ovdje ima ogroman potencijal jer je usmjerena prema svim korisnicima, njihovim doživljaje, osjetilima; npr. Bakar radi preludu stvar. Njihova turistička zajednica je skužila kako stvari funkcioniraju. Brendiraju se polako i u zadnjih pet godina su obavili lijep posao

Sve počiva na ljudima. Pojavio se termin storytelling i onda imaš staru gardu ljudi koji govore da je to samo pričanje priča. I uistinu, to je samo pričanje priča, ali nemaju svi predispozicije za to. Niti jedna edukacija koja ti daje vještine ne može biti loša. Različite osobe će na drugačiji način ispričati istu priču. Ne volim da se priča o tome da povjesničar može raditi samo u školi, muzeju i arhivu. On bi trebao biti razvijati i druge vještine. Posebice zbog dvopredmetne naravi studija. Ipak, na nama je da nađemo druga mjesta. Mi kao povjesničari donosimo konkretne informacije koje su baza svake interpretacije, a na interpretatorima je da iste zanimljivo prezentiraju te da uspiju posjetiteljima približiti temu tako da i oni nju povežu s nečime njima bliskim.”

A lijep posao odradili su i u Muzeju grada Rijeke. Samo što nam se čini kako o tome premalo govorimo. Unatoč tome što se nove izložbe ne mogu otvarati svaki tjedan, može se nastojati valorizirati vrijednost, kako novog muzeja, tako i stalnog postava koji nije klasični “stavi, potpiši i briši” postav. Konačno, i sama Palača šećerane bit će jedan od fokalnih točki Benčića čija izgradnja svakoga dana ubrzava:

“Premalo je istaknuta i valorizirana činjenica da se tako nešto desilo. Imati ideju, napraviti tako veliki postav; to je dvadesetak godina rada u prikupljanju, istraživanju i prikazivanju. Posjećenost je dobra, uvijek može biti bolja; s druge strane korona je aktualna, moramo balansirati s mjerama. Imali smo i raspravu oko cijena karata jer nisu dobra vremena, ali… Zadaća muzeja je biti otvoren prema svim korisnicima, ali moramo naučiti građane da kultura košta. 50 kuna u kafiću nije problem, ali za obilazak muzeja…

Sve nas prizemno zanima i društvo je postalo plošno. Ako nema parkinga kraj muzeja, ja u njega neću otići. To je komocija koju živimo. U našem je interesu da imamo posjetitelje i da s okrenemo programima kao npr. GKR za svoje korisnike. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, potrebe se mijenjaju, mi smo svi ti koji bi se tome trebali prilagođavati; da program bude dobar, da vrijedi vremena i sedam kuna parkinga. Od Korza do Benčića je daleko. Daleko je tih deset minuta pješke. Komotni smo za sve.

Ne volim da se priča o tome da povjesničar može raditi samo u školi, muzeju i arhivu. On bi trebao biti razvijati i druge vještine. Posebice zbog dvopredmetne naravi studija.

A tko nije komotan? Tako je, njena generacija. Generacija o kojoj ne volimo previše pričati, a možda bi trebali jer je riječ o ljudima o kojima bi trebali učiti kako iste greške ne bi ponovili na idućoj generaciji:

“Puno ih radi u školama. Neke kolegice su sa mnom u muzeju i uspjele su se usmjeriti zahvaljujući kombinaciji povijest/povijest umjetnost. Ipak, teško mi je prstom ukazati na točan problem. Možda je tijekom cijelog studiranja nedostajala podrška. Vladala je dosta velika konfuzija; duboko sam uvjerena da je bilo ljudi na mojoj godini koji tijekom tih pet godina studiranja nisu otišli ni u arhiv ni u muzej. Uloga sistema je trebala biti da ih podupre u tome i da to traži od nas. Izgubljena smo generacija. Sustav je takav da smo i struku izgubili putem prilagođavajući se ne znam čemu; tražeći mjesto pod suncem, a u isto vrijeme smo se nastojali razvijati.

Sama sam imala sreće, ali sam i dosta radila. To je ta kombinacija. U određenim situacijama sam dala sve što sam mogla i da je to prepoznato. Sigurno je tu bilo sreće jer sam bila na pravim mjestima. Užasno je važno umrežavanje bilo za nas; Pro Torpedo je za mene učinio izuzetno mnogo.. Ponekad je samo dovoljno da netko naglas kaže tvoje ime. Naravno, svatko može laprdati tvoje ime, ali ako iza toga ne stoji rad i želja i volja onda nismo došli nigdje.“

Kada zbrojimo sve odgovore, ispadaju nam tri ključne želje za bolje čitanje:

“Voljela bih da se mlađe generacije umreže te počnu surađivati. To bi imalo benefita i za struku i širu javnost. Bilo bi lijepo da se usmjerimo na lokalnu zajednicu te da nas ona više cijeni i vrednuje. I jedna lijepa knjižica. koja bi se bavila društvenim životom tvornica 20.stoljeća.“