Odlučili smo vidjeti kako je to voziti se biciklom po Rijeci; skoro smo zapeli već na prvoj stepenici, a usput smo sreli Riječane koji gradom bicikliraju – svakodnevno.

Rijeka: puna uzbrdica, zavoja i najmanje ravnica. Tom i takvom Rijekom jednog smo se dan odlučili provozati biciklima, prkositi uzbrdicama, zavojima i stepenicama te pokušati odgovoriti na pitanje: može li Rijeka postati biciklistički grad?

“Svaki grad može postati grad biciklista“, jasna je Nina Majcan Šprajc iz Urbanog separea.

Njena udruga bavi se promocijom urbanog života, a jedna od tema koja ih je oduvijek zanimala je upravo bicikliranje.

“Jako nam je drago da smo u svom traganju i promicanju biciklizma naišli na partnere iz Tranzicijske inicijative Rijeka koji su se paralelno bavili istom idejom“, dodaje.

Inicijativa iz Hartere

Ovo ljeto okupili su se u Mjesnom odboru Hartera, inicijativi koja se odvijala na prostoru bivše riječke Tvornice papira. 

Krenuli su razgovarati o temi biciklizma i cijeloj toj fami da je Rijeka nebiciklistički grad i da se u Rijeci ne može biciklirati.

“Svi mi koji smo se okupili oko te ideje znali smo da to nije tako“, kaže Nina Majcan Šprajc.

Konkretno, napominje, ljudi koji žive u centru grada dosta bicikliraju po Korzu, bicikliraju po trotoarima i u stvari se rijetko tko usudi voziti biciklu po cesti.

“Jednostavno, naši vozači nemaju kulturu paziti na sigurnost biciklista. S druge strane ne postoji gotovo nikakva infrastruktura ako izuzmemo onu biciklističku traku na Molo longu za koju nitko ni ne zna da postoji“, dodaje.

Njihova inicijativa ističe da bicikliranje itekako može postati održivi način prijevoza i u Rijeci. Grad koji ne robuje automobilima, a na ulicama su moguće zajedničke i sigurne vožnje pojedinaca, obitelji i djece vizija je Mladena Mladenovića.

Održivi način prijevoza

“Vrijeme je da se bicikl počne shvaćati kao ekološko prijevozno sredstvo i promovira ovaj održivi način prijevoza, koji sa sobom može donijeti i niz drugih pozitivnih društvenih promjena“, ističe sugovornik

 On već godinama upravo biciklom svakog dana stiže na posao, i to s Kastva.

“Radili smo jednu anketu i ispalo je da oko 70 posto riječkih vozača se vozi samo u autu. Sve su to ljudi koji potencijalno mogu prijeći na biciklu. 

Naravno, problem je sama konfiguracija terena, ali to je moguće vrlo uspješno riješiti s električnom biciklom. I sam svakodnevno vozim na relaciji Kastav – Rijeka upravo s jednom takvom biciklom“, objašnjava Mladen Mladenović.

Ricikletom po Rijeci

Kad smo već kod električnih bicikala, u Rijeci postoje električne bicikle koje je moguće iznajmiti na više punktova, u sklopu gradskog sustava Ricikleta. 

Jedan dan odlučili smo ih provozati kako bi vidjeli kako je voziti električnom biciklom i, općenito, kako je voziti biciklom po Rijeci. 

Bilo je prije svega zanimljivo, ali i izazovno. Od dvije iznajmljene bicikle, na jednoj kočnice nisu radile baš najbolje, a druga je odbijala pokrenuti svoj elektromotor. 

Stoga smo bili prisiljeni pedalirati kao da je riječ o običnoj, iako zbog motora i baterije poprilično težoj bicikli. No, nismo dopustili da nas famozne riječke uzbrdice spriječe u vožnji.

I bez ovog problema imali smo dosta izazova. U vožnji smo nailazili na spomenute uzbrdice, nizbrdice, morali smo stalno zaobilaziti pješake i automobile te uredno čekati zelena svjetla na semaforima.

Zapeli na prvoj stepenici

Moramo priznati da smo na prvi problem u cijeloj avanturi naišli praktički čim smo krenuli. Zapeli smo —doslovno — na prvoj stepenici koja nam se kod riječke gimnazije ispriječila na putu. 

No, ništa zato. Podigli smo biciklu i nastavili se penjati prema Guvernerovoj palači pa dalje prema Kozali. S uzbrdice na uzbrdicu, sa stepenice na stepenicu…

Što smo na kraju zaključili?

Moguće je! Moguće je voziti se biciklom po Rijeci i bilo je to jedno zanimljivo i lijepo iskustvo. 

Osim u Rijeci, najam električnih bicikala moguć je i u Kastvu i Viškovu, a ubrzo bi sličan sustav trebao stići i u Matulje. 

No, šteta je zaista što s riječkom biciklom nije moguće otići na Kastav, prošetati po šumi pa se vratiti s, recimo, kastavskom biciklom. 

Biciklistička kritična masa

Naša kratka vožnja Rijekom pokazala nam je da je bicikl u našem gradu zaista moguće koristiti i češće nego li smo to mislili kad smo krenuli u cijelu priču. Nina, Mladen i njihovi kolege uvjereni su da će na sličan zaključak doći sve više Riječana.

“Od nekuda morate početi. Mi smo počeli iz Hartere s nekoliko različitih inicijativa, a svaka je dala po jednog predstavnika koji biciklira“, priča Nina Majcan Šprajc.

Počeli su i ubrzo okupili Biciklističku kritičnu masu Rijeka. Na njihovom prvom susretu ovog ljeta na ruti od Konta do Hartere pridružilo im se još desetak Riječana.

Ubrzo su uslijedili drugi susreti, a broj biciklista, svih dobi, nastavio se povećavati.

“Preuzeli smo naziv Biciklistička kritična masa jer to je format koji se provodi u cijelom svijetu. Tako smo 2. kolovoza imali Biciklističku kritičnu masu na kojoj nas je bilo osamdeset.

Nakon toga nam pandemija nije išla na ruku, pa su se ljudi bojali okupljanja, a i vrijeme je postajalo sve hladnije i hladnije. 

Vjerujemo da ćemo se na proljeće opet uspjeti okrupniti. Kad dođe ljepše vrijeme lakše ćemo se odlučiti na jedno zajedničko bicikliranje“, uvjerena je sugovornica.

Biciklom po dijete u vrtić

Po Rijeci godinama biciklira i Anita Jovanović. 

“Bicikliram već odavno u slobodno vrijeme, a pred nekoliko godina sam krenula biciklom na posao. Spriječila me situacija s djetetom, a problem je i što u užem centru Rijeke ne postoji uređenih parkinga, odnosno držača na bicikle. Nema niti jednog“, ispričala je Jovanović.

No, vratila se biciklu i sad opet svakodnevno vozi iz kuće na posao, s vrha Kozale do centra Rijeke i natrag, a biciklom stiže i po svoju kćerkicu u vrtić.

Mladen Mladenović s Kastva dnevno biciklira 22 do 24 kilometra, 11 kilometara do grada, a 12-13 kilometara od grada kući.

“Do grada se spuštam glavnim cestama i mogu voziti dosta brzo, nekakvih 40-45 kilometara na sat, zajedno s automobilima pa nemam puno prolaza automobila.

Za natrag koristim raznorazne ceste gdje nema prometa i koje su dosta strme, pa je put duži“, objašnjava Mladenović.

Savjeti za početnike

Za naše vožnje Rijekom nismo se odvažili voziti po kolniku. Kakve savjete Mladen može podijeliti s onima koji se tek odlučuju na vožnju bicikle gradskim cestama?

“Ako netko želi voziti biciklu s na posao – s posla preporučujem najprije otići na Google StreetView i proučiti rutu. Ondje se najbolje unaprijed vidi kuda bi se moglo proći.

Valja pronaći što više alternativnih putova. Primjerice, na mom svakodnevnom putu imam jedno-dva stubišta. Proći jedno stubište nije toliki problem ako mi omogući pristup prometnici gdje nema automobila“, savjetuje iskusni sugovornik.

Što je moguće učiniti?

Što je moguće učiniti kako bi se Rijeku učinilo pogodnijom za bicikliranje?

“Početni impuls, upravo ono na čemu radimo jest uopće osvijestiti da je biciklizam tema u Rijeci. U suradnji s gradskim vlastima treba početi osmišljavati infrastrukturu, biciklističke staze, signalizaciju i osvještavanje vozača automobila“, napominje Nina Majcan Šprajc. 

Sve to zapravo ne bi trebalo ni toliko koštati, a mnogima bi omogućilo da njihovo svakodnevno kretanje gradom bude održivo, a u konačnici i zdravo.

“Važnije je ponekad promišljanje prostora. Postoje i posve jeftini načini kojima se može postići sigurnost biciklista u prometu. Pritom, ključna ne mora odmah biti gradnja biciklističkih staza. Uvođenje signalizacije bi, za početak, bilo jako dobro“, zaključuje Nina Majcan Šprajc.