Koliko poznajemo blisku ili daleku obiteljsku povijest? Kakve se neugodne ili škakljive tajne kriju zbog srama ili straha? U čemu je dobrano zeznuo djed u tinejdžerskim godinama ili kao zreo obiteljski čovjek? Postoji li prešućeni ili slučajno zanemareni događaj u kojem je neki predak briljirao ispravnom reakcijom?

Krenemo li ispitivati (naj)starije članove obitelji, mogu se čuti zanimljive storije. Tako sam, primjerice, tek nedavno saznao da je moj djed s majčine strane, koji je radio kao rudar, negdje 60-ih godina 20. stoljeća spasio ljude u rudniku te je, još neke pojedince, zato zaradio pohvalu. Na meni je sada da tu priču prenesem novim naraštajima usmenim ili pisanim putem (što radim upravo sada) jer, pisanih tragova o tom događaju nema. Ako postoje novinski natpisi, ne mogu ih pronaći. 

Upliv fikcije

U priči Ti si taj anđeo Miljenka Jergovića narator traži obiteljsku tajnu pa saznaje kako mu je umro ujak. Naleti na obiteljsku priču o kojoj se nije govorilo.

face

Neispričana obiteljska priča motivirala je strip autoricu Barbaru Yelin (1977.) na stvaranje grafičkog romana Irmina (Komiko, Modesty stripovi, 2017.). Yelin je otkrila bakinu prošlost pretražujući njezine stvari nakon što je preminula, našla kutiju s pismima i privatnim dnevnicima. Osobna svjedočanstva nisu bila pisana s namjerom da bude javan, sigurno u njemu nije bilo autocenzure.

Irmina je priča inspirirana stvarnim događajima, ali nije stopostotno biografsko djelo; ima izmišljenih dijelova, autorica je popunila priču fiktivnim dijelovima, ali je provela istraživanje tijekom stvaranja priče da bi što bolje doživjela predratne i ratne godine.

Priča započinje u Londonu 1934. godine, kada je Njemica Irmina primljena u komercijalnu školu za djevojke. Upozna Howarda Greena, talentiranoga oxfordskog studenta s otoka Barbadosa. Premda je tamnoput, Howard je upućen u aktualne događaje, načitan je i fleksibilan, ne reagira na svaku uvredu ili provokaciju prolaznika.

Ima gospodske manire. Irminu također krasi otvoren pogled na svijet, našli su se srodnici sasvim slučajno. Ona, međutim, nije mogla studirati jer joj to nije omogućeno: „Moja dva brata su dobila sav naš novac za studiranje.“ (45.) Kao žena, Irmina je bila podčinjena muškim stavovima i razmišljanjima, u muškom društvu nije mogla ostvariti svoje ambicije, štošta je ostalo samo na sanjarenju.

Strahote u dnevnicima 

Priča se sastoji od tri dijela – u prvom dijelu opisuje se Irminin život prije Drugog svjetskog rata, boravak u Engleskoj, povratak u Njemačkoj te zahuktavanje napetosti; u drugom dijelu priče, koji je najduži, opisuju se ratne godine, dok se u trećem dijelu opisuju Irminine pozne godine koje nisu ništa manje zanimljive od razdoblja mladenaštva i zrelosti.

zelim-svjedociti-naslovnica (1)

U prvom i drugom dijelu govori se o utjecaju svjetskih događaja na male sudbine, naivnosti ljudi koji su Hitlera doživljavali kao fazu i osloboditelja. Čim ljudi u Engleskoj čuju da je Irmina Njemica, odmah joj predbacuju strahote koje se događaju u Europi, kao da je ona kriva za njih. Kada se vrati u Njemačku jer u Engleskoj ne može naći dostojan posao, Irminu smeta što obavezno mora podnijeti žrtvu za domovinu i davati „dobrovoljne“ priloge.

Oskudica vlada u (pred)ratnom, a napose u ratnom razdoblju. Irmina osnuje obitelj, dobije sina za kojeg mora sama brinuti jer suprug mora biti na frontu. Katkad su pojedini događaji u drugom dijelu reducirani, opisani s nešto manje detalja, ali može se dobiti šira slika ratnih zbivanja u Njemačkoj.

U ožujku 1942. Irminu njezin sinčić Hans upita tko su Židovi. „Naša nesreća!“, odgovorila mu je kratko i jasno Irmina. U ono su vrijeme bile česte deportacije Židova i nepoćudnih. O zabranama koje su se ticale Židova, mučenju, ispitivanju i drugim ratnim strahotama koje su se odvijale tijekom Drugog svjetskog rata opširno je pisao Victor Klemperer (1881-1960.) u svojim dnevničkim zapisima.

Naslov Želim svjedočiti do kraja (Disput, 2017.) zainteresiranim čitateljima može predočiti mučnu svakodnevicu koju je Klemperer, nekada uvaženi profesor romanistike, proživljavao i predano bilježio (knjiga se sastoji od izabranih dnevničkih zapisa koji su nastajali od 1933. do 1945. godine).

Otvorenost zločina

Kronična oskudica hrane, česta ponižavanja, zdravstvene tegobe, strah od uhićenja i brojne zabrane u velikoj mjeri čine Klempererove zapise. Tako u ponedjeljak 16. ožujka 1942. godine piše: „Ovih dana čuo sam da se kao najstrašniji KL spominje Auschwitz (ili nešto slično) kod Chorzówa u Gornjoj Šleskoj. Rad u rudniku, smrt nakon nekoliko dana. Tu je umro Kornblum, otac gospođe Seliksohn, također – meni nepoznati – Stern i Müller, kod kojih su našli zabranjeno pastirsko pismo.“ (121.)

Irminin odgovor sinu je kratak jer su napadaji na Židove sve češći i otvoreniji, izvedeni direktno, bez sustezanja. Rijetki se otvoreno žale i podižu glas u znak pobune. I Irmina šuti, nije da hrabro kritizira bijes i mržnju sugrađana. U drugom dijelu priče govori se o pitanju krivnje, pasivnoj krivnji i promatranju zločina bez negodovanja.

Yelin pokazuje kako se lako može nijemo podupirati zločin, odnosno kako su ljudi bili zavedeni, nedovoljno informirani i zavedeni. U trećem dijelu priče, koji je ujedno i najkraći, radnja je smještena u 80-e godine 20. stoljeća. Irmina radi kao tajnica u školi, zna sve detalje vezane uz školu i predana je poslu. Nerado govori o ratnim godinama, a onda odjednom dobije pismo koje ju podsjeti na blažene predratne godine što su ostale u znaku Londona i tamnoputoga studenta Georgea.

Konkretan prikaz zbilje

Ratni dnevnici 1939

Ukratko, Yelin je stvorila dirljivu i zanimljivu priču o sudbini sasvim obične žene čiji je život obilježila jedna netipična ljubav te Drugi svjetski rat koji bi, da se nije dogodilo, odveo Irminu u sasvim drugom smjeru. Naglasak je stavljen na male, obične ljude i njihove sudbine. Veliki povijesni igrači, koji su pravili povijest, nisu u prvom planu. Probleme kroz koje prolazi Irmina Barbare Yelin opisivala je i Astrid Lindgren (1907-2002.) u svojim dnevničkim zapisima koji su također nedavno objavljeni u formi knjige Ratni dnevnici 1939-1945. (Disput, 2017.).

Kakve su brige morile obično pučanstvo prije i tijekom rata, koje su se poruke širile i kakva je atmosfera vladala među ljudima, kakav je bio položaj žena u društvu, na sve je te detalje Barbara Yelin obratila pažnju i pokušala ponuditi konkretan prikaz zbilje. Ako se mene pita, uspjela je u tome, a detalji iz obiteljske povijesti su joj pripomogli, učinili priču osobnijom.