Provodeći radno jutro u knjižnici, jedina u čitaonici, nabasala sam na tekst o tome zašto su knjižnice važne. Nema šanse da bih vam to sama ljepše opisala pa sam odlučila prevesti. Tekst mi se sviđa zbog svoje svestranosti – otvara pitanja o kojima laici mogu uz produženu s mlijekom i čašu vode, a suptilno nagoviješta izvore i gotovo bibliografske natuknice koje se mogu proširiti u punokrvan stručni ili znanstveni rad.

Pozadina nastanka teksta je konferencija Next Library®, pokrenuta 2009. g., koja je u deset godina postala jedno od najreferentnijih mjesta za razgovor o budućnosti javnih knjižnica. Prošle godine konferencija se prvi put održala u Berlinu, i to je Goethe Institut uzeo kao povod da objavi seriju tekstova „Budućnost knjižnica“, o knjižnicama sutrašnjice, u kojima se dokumentiraju izazovi, trendovi i bibliotekarske uspješnice iz prakse. Seriju tekstova potpisuje Leonard Novy, publicist i politolog, jedan od čelnih ljudi Instituta za medijsku i komunikacijsku politiku.

Slijedi uvodničarski esej u seriju tekstova, i sam autor dobro ga je sažeo: „Knjižnice stvaraju budućnost. A za to je vrijeme njihova vlastita budućnost neizvjesna.“ 

Ljudi su važni, a ne mediji

Smatralo se, nema tomu davno, da knjiga otvara vrata u svijet. I tko god je kroz ta vrata htio proći, nije mogao zaobići knjižnicu. Tu se znanje prikupljalo, sortiralo i činilo dostupnim. Danas, u vrijeme Googlea, Wikipedije i zilijuna digitalno dostupnih knjiga i časopisa, čini se da je sve znanje svijeta tek nekoliko klikova dalje od vašeg pametnog telefona, laptopa ili elektronskih čitača.

Jesu li tu knjižnice više uopće potrebne? Ili će se knjižnice i knjižničari u dogledno vrijeme svrstati na dug popis onih usluga i radnih mjesta za koje će ljudi govoriti da ih je pomela destruktivna snaga digitalizacije?

Rasprava o tim pitanjima u punom je jeku, oscilira između nagovještaja apokalipse i retorike optimizma i entuzijazma, i ne nalazi jednostavne odgovore. Sva s time povezana zbivanja i tendencije previše su raznovrsne, kompleksne, a katkad čak i proturječne.

Nisu sve knjižnice iste

Na prvi pogled, čini se da knjižnicama i ne ide tako loše: unatoč sveprisutnosti digitalnih medija, Nijemci intenzivnije nego ikada koriste i sveučilišne i javne knjižnice. Oko 220 milijuna posjeta godišnje dokazuje da su knjižnice među najpopularnijim kulturnim institucijama u Njemačkoj – i dalje prednjače nad muzejima, kinima i stadionima Bundeslige. Štoviše: u Njemačkoj postoji oko 10 000 javnih i znanstvenih knjižnica, i one su iznimno raznovrsne.

Dok je uloga znanstvenih knjižnica, koje su vrlo dobro posjećene, i dalje stjecanje i proizvodnja znanja,  mnogobrojne gradske i općinske knjižnice sve se više trude korisnicima ponuditi ugodno okruženje i priliku za druženje. Umjesto nekadašnjih pultova za posudbu, kod kojih je funkcionalnost bila na prvom mjestu, sve je više udobnih kutaka za sjedenje, na mnogim mjestima kafići vas pozivaju da se zadržite još malo dulje, dok književne večeri i raznovrsni kulturni programi upotpunjuju ponudu.

Sanacija ili likvidacija?

Renesansu knjižnica sociolozi objašnjavaju time što one funkcioniraju kao nekomercijalna "treća mjesta", dakle mjesta koja ne služe ni radu ni stanovanju (Ray Oldenburg), ali dade se to objasniti i našom žudnjom da se povremeno isključimo iz današnjeg globaliziranog i umreženog svijeta.

Dok su jednima knjižnice utočišta, drugima su one, s obzirom na ograničena primanja, jedina prilika za sudjelovanje u kulturnom i javnom životu. Javne (narodne) knjižnice smatraju se važnim čimbenikom demokracije upravo zato što nisu komercijalne prirode, i što su otvorene svima.

Tako kaže teorija.

Politička i ekonomska realnost s kojima su suočene mnoge knjižnice često govore drukčijim jezikom, i šalju poruku da bi kriza nastala i da nije došlo do digitalizacije. Podrivanje knjižnica počelo je mnogo prije negoli je internet postao masovni medij.

Tako je diktat praznih javnih blagajni knjižnicama nametnuo rigorozne mjere štednje. Smanjeni su proračuni za nove nabave i opremu, smanjen je broj radnih mjesta, radno vrijeme je skraćeno. Posljednjih su se godina mnoge knjižnice morale spojiti s drugim knjižnicama, ili su jednostavno zatvorene. U velikim gradovima u Njemačkoj otvoren je cijeli niz senzacionalnih novih knjižnica, ali to nije dovoljno da zatvorimo oči pred činjenicom da su mnoge njihove mlađe sestre po provincijama zauvijek zatvorile svoja vrata.

Nikakvo čudo da se stječe dojam da je zlatno doba knjižnica zauvijek prošlo. Postavlja se pitanje: je li im potrebna sanacija ili likvidacija – i ima li između jednog i drugog uopće ikakve razlike?

Pokrenuti promjene i očuvati tradiciju

Usprkos svemu rečenome, zahtjevi koji se stavljaju pred knjižnice u međuvremenu se nisu smanjili, dok su im zadaće postale opsežnije i raznovrsnije. Odavno se, osim knjiga, posuđuju i elektronički mediji, glazba, igre i filmovi. Ali budući da je danas sve sa svakog mjesta i u svako vrijeme dostupno online, knjižnice više ne mogu opravdavati svoje postojanje isključivo pružanjem informacija. Sve važnije postaje osposobiti ljude svih uzrasta i svih društvenih položaja da se kvalificirano nose s poplavom dostupnih informacija.

Knjižnice su za tu ulogu predodređene. Međutim, za to su im potrebna odgovarajuća materijalna i ekonomska sredstva, i – posljednje, ali ne manje važno – potrebno je da promijene sliku o sebi.

Umjesto tradicionalnih funkcija, kao što je rad s knjižnim fondom, novi je fokus rad s korisnicima. "U knjižnicama su važni ljudi, a ne knjige", kaže američka stručnjakinja za knjižnice Rebekah Smith Aldrich. Tu se radi o ljudima, ne o medijima. I to bi se trebalo samo po sebi podrazumijevati, ali pojedini predstavnici knjižničarskog miljea nisu navikli razmišljati na taj način. S druge pak strane, skeptici se plaše da će se uz sve te potrebne promjene nešto i izgubiti - fokus na tiskanu riječ, na knjigu, na primjer.

Knjižnicama se sve češće predbacuje eventizacija (velika zastupljenost priredbi zabavnog karaktera), kao i potpuna proizvoljnost u ponudi. 

Sve to nipošto nije laka zadaća: u uvjetima okruženja koje se strelovito mijenja, knjižnice moraju razvijati nove prostorne, medijske i pedagoške strategije, a da se pri tome ne odreknu onoga što je oduvijek sačinjavalo srž njihova uspjeha. Skladišta znanja i kulturnog nasljeđa, obrazovne ustanove i mjesto susreta, konkretan prostor i ideja - knjižnice su uvijek bile i jesu mnogo toga u isto vrijeme, a opet, ovisno o svrsi i ciljnoj publici, potpuno su različite.

I knjižnice su uvijek spremne da nas iznenade! O tome piše Michael Knoche, ravnatelj Knjižnice vojvotkinje Anne Amalije u Weimaru do 2016., u svojoj knjizi objavljenoj 2017. naslova "Ideja knjižnice i njezina budućnost". Knoche pod tim misli sljedeće: korisnici i korisnice u knjižnicama nalaze teme i sadržaje koje prvotno nisu tražili, baš zato što se knjižnice suštinski razlikuju od „uhodanih algoritama za pretraživanje i utabanih staza znanja“ kakve poznaje Internet. Knjižnice s punim pravom možemo nazvati tražilicama predgoogleovskog vremena, s tim da su oduvijek bile više od toga, i mnogo više od pukoga alata.

Knjižnice stvaraju budućnost

Stručnjaci se slažu: svijet se brzo mijenja i naše znanje eksponencijalno raste, i zato su nam knjižnice važnije nego ikad. One mogu pridonijeti društvenoj koheziji, i povećati kapacitet društva da nađe odgovore na nove izazove.

Zato komotno možemo reći: da knjižnica nema, trebalo bi ih izmisliti. Međutim, kad bismo ih sad izmišljali, one bi vjerojatno izgledale drukčije od onih mjesta koja su današnje generacije knjižničara naslijedile od svojih prethodnika. Kako treba promijeniti organizaciju, arhitekturu i dizajn knjižnica da im u središtu ne bude knjižni fond, već korisnici? Kakav bi trebao biti njihov suvremeni doprinos demokratskoj participaciji i medijskoj pismenosti u doba sve veće nejednakosti, lažnih vijesti i digitalne manipulacije? Što knjižnice mogu učiniti da privuku slabije obrazovane demografske skupine? I kakvu će ulogu knjižničari i knjižničarke imati u budućnosti?

Nižu se pitanja. Kad se sve zbroji i oduzme, dobije se slika bibliotekarske struke i knjižnice kao javnog dobra u procesu promjene. Nema jednostavnih odgovora ni tajnog recepta kako bi knjižnice mogle zadovoljiti sve ono što se u budućnosti od njih očekuje. Njihova budućnost ovisit će, s jedne strane, o tome koliko će svakoj pojedinačnoj knjižnici uspjeti obavljati aktualne zadaće, istovremeno definirajući svoje nove uloge i pripremajući se za njih. S druge strane, budućnost knjižnica ovisit će o tome koliko one vrijede nama kao društvu.

Prevela i kratak uvod napisala: Anda Bukvić

Izvornik preuzet s: https://www.goethe.de/de/kul/bib/rei/nlc/21296095.html