I ja sam dječji pisac: Silvija Šesto
Na čelu kolone Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade stoji Ona koja uređuje, objavljuje i podupire mnoge dječje pisce, bori se za njihova prava, ali uz sve to…
… punog srca i s ponosom u megafon klikće: I ja sam dječji pisac! Takvu predsjednicu odmilja (samopro)zvanog Kluba prvih pisaca tko ne bi poželio?
1) autor slobodnim stilom
Kraul, nema te bure, nema tih valova koji će me priječiti da doplivam do obale koju sam zacrtala. U slučaju da obale nema, ja si ju nacrtam ili napišem. A nema li i mora, nema frke, ponekad se pretvaram u more i često talasam. Takva sam i u ovim godinama, jasno je da nema šansotine da se milimetar ili dekagram promijenim na gore, dolje, lijevo ili desno. Kad je riječ o korijenima, listam jer sam s tatine strane primorske, stjenovite građe, a s mamine zagorske, nespremna na nepravdu i slične nepodopštine.
2) knjige koje su me othranile
„Nevidljiva Iva“. Često sam kao dijete poboljevala, a stanovali smo iznad tiskare, pa sam dobivala u krevetac svježe knjige. Nekako mi je „Iva“ najljepše mirisala i sigurna sam da me ozdravila više nego penicilinske injekcije.
„Jan Bibijan“. Knjigu koju sam dobila od sestrične koja živi, a jer ne volim putovati, u dalekoj mi Francuskoj. Vražićak Fjut iz knjige prati me cijeli život, a glinenim sam glavama svakodnevno ok(r)užena.
„Ezopove basne“. Od malena do sad, uvijek, svaki dan. Uvijek aktualne. Umiruju. Blaže. Smanjuju tegobe svakodnevice. Uzbudljivo relaksiraju. Otkrivaju. Dižu. Motiviraju.
„Dnevnik Anne Frank“. Malo koja knjiga uvijek me iznova tako potrese kao ova.
„Mi djeca s kolodvora Zoo“. Priču Christiane F. čitala sam puno puta i po svemu nabrojanom sklona sam dnevničkoj i žestokoj stvarnosnoj prozi, uključujući Ezopa...
3) osoba koja me navukla na čitanje
Moj otac. Manijakalno je kupovao knjige. Očito pretpostavivši što ću studirati, opskrbio me već u rano doba i literaturom za faks. Hvala mu!
4) suvremeni dječji pisac čije knjige volim čitati
Nažalost, više nije s nama, no moja kolegica, prijateljica i velika smijalica bila je Nada Mihelčić. Slala bi mi svoje rukopise da ih čitam, kao i pokojni Zvonko Todorovski. Nedostaju.
Od jedva živućih volim čitati Zorana Pongrašića, Mladena Kopjara, Nadu Mihaljević, Melitu Rundek, Snježanu Babić-Višnjić... Joj, kako teška pitanja postavljate... Ima doista kvalitetnih pisaca za djecu i mlade.
5) suvremeni hrvatski dječji roman / zbirka priča / poezije koji/koju preporučujem
U svakom slučaju „Vidi majmuna“ Zorana Pongrašića. Da je dobra literatura uvijek aktualna, zoran je primjer Zoranova knjiga.
6) posljednja dobra dječja knjiga koju sam pročitao/pročitala
Upravo sam pročitala „Moju polovicu mjeseca“ Sonje Smolec i Ljiljane Jelaske. Preporučujem, jer su napisale tekst s dubokom porukom koji bi trebali pročitati i djeca i roditelji.
7) da sam lik iz bajke / neke dječje priče / romana/pjesme, tko bih bila?
„Mačak u čizmama“. Osim što sam više-manje cijelu godinu u čizmama s obzirom da mi nožice uvijek traže dodatnu toplinu, taj mi lik predstavlja sve ono što bih počesto htjela biti, a nisam, sto mu mačjih brkova nisam!
Pipi Duga Čarapica, Rodarijeve Telefonske priče, Vinipeški vuk, Sve od Kušana, Hitrec, od Smogovaca do Matka na štakama, Zagoda sveeee, a osobito Nek bude kaos, Melita od Psima ulaz zabranjen do najnovije 150 medvjeda i jedna priča, Da ti pamet stane Julijane Adamović, Nena Lončar i njen Bio sam pas i opet sam...
Imam nekoliko polica najdražih dječjih knjiga, a imala sam i više, no podosta sam toga posudila zauvijek.
8) zašto dječja knjiga?
Pišem sve, ali kad sam napisala „Vandu“, svoju prvu knjigu za mlade, pa „Bum Tomicu“ i „Debelu“, očarali su me i susreti s djecom, čitateljstvom, koji su usko povezani s pisanjem za djecu. Obožavam te susrete, punim se energijom, učim, proživljavam najljepše trenutke u susretu s mudrim glavicama.
Pišem i za odrasle, no u promocijama i susretima ne mogu postići tu vedru i opuštenu nepatetiku. Valjda zato što sam preneozbiljna za svu tu „ozbiljnost“ koja se pretpostavlja. Valjda će se neke stvari promijeniti kad odrastem.
9) teme koje me inspiriraju / posebno motiviraju
Dekonstrukcija licemjerja. Vječna tema. Obradiva na razne načine. Volim detektirati i prenositi i ono što bismo mi veliki preskočili, prošaptali između četiri zida. Zabrinuta sam za klince u ovim vremenima kad se zapravo malo njih doista brine o njima. Ne volim velike riječi i mala djela ili nedjela, za učinkovitost sam i iskrenost, izravnu i neizravnu. Istinu je moguće prezentirati na razne načine i ona obično boli, no bingo, tu je humor koji pokušavam injektirati ili ga, kao iznenadna i dobrodošla gosta, ugostiti. Uspjevam li dovoljno, neka to presudi čitateljstvo, vrijeme...
10) sve su moje knjige moja djeca, ali jedna mi je draža od ostalih… koja? i zašto?
„Bum Tomica“ priča je o odrastanju i moje troje djece. Ponekad sam stravično nostalgična za vremenima u kojima je kuća bila puna neprestana smijeha, vriske, trčanja. Odrasli su, a ja se smanjujem i podjetinjujem naočigled. Još samo da vrisnem ahahaha... uglavnom, teško je birati, no od sve knjiške djece, kad već moram, odabrala bih taj serijalčić.
11) moje nagrade
Ivana Brlić Mažuranić, Časna lista IBBY, Grigor Vitez, Mali Marulić 2x, Kiklop, Žar ptica, Ovca u kutiji...ako bih se onako „sve u 16“ hvalila, tu bih uvrstila i nagrade za predstave nastale po mojim tekstovima, primjerice brdašce nagrada za „Devetu ovčicu“...
12) moja posljednja knjiga – zašto biste ju trebali pročitati?
„Sirup protiv mačjeg kašlja“ tek je išetao iz tiskare, a već je dobio nagradu dječjeg žirija „Ovca u kutiji“, što mi je najnajdraže.
Uz slikovnicu, Vanda Čižmek, ilustratorica i dizajnerica i moja malenkost smislile smo popratni materijal, te je osobno Vanda zamiješala čarobni sirup koji držimo u pravim sirupastim bočicama i čekamo da nam se javi ulagač i da krenemo u serijsku proizvodnju sirupa protiv mačjeg kašlja.