Petak je. Zasjeo sam u kafiću u Centru Zameta u iščekivanju svojih sugovornika. Sunce sije te razmišljam kada će ovaj tekst izaći – nadam se jednoga kišnoga dana jer priču koju sam čekao čuva se za dane bez volje i smisla. U mislima me istovremeno prekidaju konobar s mojim cappucinom, sat koji otkucava podne te – prazne stolice. Sugovornika nema ili barem mislim da ih nema. Za jednog sam siguran da ga nema jer poznajemo se već godinama i već odavno sam shvatio da je nemoguće ne osjetiti njegovu prisutnost.

Ipak, onaj drugi bio je važniji. Izdavač, fotograf, redatelj... Njegov životopis na mojem mobitelu odavao je obrise čovjeka kojeg se jednom u životu upoznaje, ali to mi nije ništa značilo s obzirom na to da nisam znao kako izgleda. Imao sam ime, Mirko Žorž, ali nisam nikad bio jedan od filmskih likova koji bi ušli u kafić i s rukom na revolveru zaderao se ime i prezime dotičnog gospodina. Ne – oduvijek mi je bilo bolje iščekivati spontano sugovornika na suncu. I razmišljati o priči.

Naime, riječ je o košarci u kolicima, čitatelju. Ne znam jeste li ikada imali priliku gledati taj sport, ali ako niste – trk u Kostrenu. Tamo se trenutno nalazi jedini klub na ovim prostorima koji se bavi tim sportom – KKI Kostrena. Na čelu njene seniorske momčadi nalazi se Siniša Kuharić, sugovornik za kojega sam siguran da nije još došao. On je kriv za sve. Sunce, intervju, košarku u kolicima – sve je njegova krivica. Prepoznao je potencijal u sportu koji se nalazi na niskim granama u Hrvatskoj, a koji je i tako uspio promijeniti živote brojnim osobama.

Prošle godine održao se čak i Kup Hrvatske u košarci u kolicima u Kostreni. Naravno – prošao je nezamijećeno. A samo zato što ljudi ne znaju kako košarka u kolicima može biti uzbudljiv sport. Iako se pravila razlikuju neznatno u odnosu na „pravu“ košarku, na terenu je to jedan sasvim drugačiji sport gdje kolica daju jednu drugačiju dimenziju košarci kakvu smo do sada imali priliku gledati. Kočenja, rušenja, zabijanja, mahnita jurnjava – vjerujte mi, ovakvu energiju ne osjećate na vašim svakodnevnim košarkaškim utakmicama.

Međutim, to je jedna strana novčića košarke u kolicima. Druga strana su ljudi koji se bave njom. Ta strana priče zaintrigirala je našeg Mirka Žorža da se odluči na dokumentarac „Gurati naprijed“ zbog kojeg ispijam kavu u Centru Zamet i uživam u suncu, ali ne i u sugovornicima. Samo što nisam već poslao poruku Siniši, kada se iznebuha pojavi samo on. Bez svoje „važnije“ polovice.

– Evo nas, sad ću vas spojiti. Niste se prepoznali., zadihano je započeo pričati prije negoli je nestao. Opet.

Odmah se vratio sa svojom boljom polovicom – Mirkom Žoržom. Metar osamdeset, crvena brada, kapa i crna jakna koja prekriva ostale dojmove. Odradili smo upoznavanje, dočekali njihove kave te krenuli s vašim tekstom. Odsada sam ja D.Č., Mirko Žorž je M.Ž., a Siniša Kuharić S.Š.

D.Č.: Prvo i najvažnije – kada si i kako došao do ideje izrade dokumentarca o sportu za kojeg si čuo prvi put u svojem životu?

M.Ž.: Ja i Siniša smo stari znanci. Tako sam i saznao za košarku u kolicima s obzirom na to da je on bio zadužen za taj cjelokupni projekt. Naravno – zainteresirao me te sam ga (morao) pitati mogu li mu pomoći s fotografiranjem iako me sportska fotografija svih ovih godina nije uspjela privući. Međutim, ovo je bilo nešto posve novo u što sam se i uvjerio poslije svoje prve utakmice kada sam dobio priliku upoznati cijelu momčad. I to je bio trenutak kada sam shvatio kako se iza terena skriva potencijalno odlična priča. Nisam ju dugo čuvao za sebe – prije 17 mjeseci došao sam Siniši i rekao mu da želim snimati. Ostalo je prošlost kao što vidiš.

D.Č.: Riješili smo početak, okrenimo se sada ideji. Rekli ste kako Vas je zaintrigirala priča koja oduvijek slijedi košarku u kolicima diljem svijeta. S kojim ciljem ste ušli u snimanje?

M.Ž.: Pozitivna promjena u životu. Zato se dokumentarac zove „Gurati naprijed“. Htio sam pokazati kako košarka u kolicima može promijeniti živote mnogima. Stoga sam i dokumentarac podijelio na tri dijela. U prvome su sudionici govorili o svojim nesrećama i ozljedama te svojem dugotrajnom oporavku, u drugome o tome kako su saznali za košarku u kolicima koja im je ubrzo promijenila živote, dok su u trećemu sudionici s nama podijelili viziju svoje budućnosti.

I drago mi je da sam tako odlučio jer svi ljudi s kojima sam surađivao na dokumentarcu su bili dragi ljudi koji su napravili sve da se osjećamo dobrodošlo u njihovim domovima. Upoznali smo njihove roditelje, supružnike, braću i sestre, prijatelje. Kada bi ljudi samo znali kroz što oni prolaze svakoga dana, više bi cijenili svoj dan. Shvatili bi da nisu nesretni ili „u depresiji“. Mi ne možemo zamisliti kako je to sjediti u kolicima ili da ne osjećamo jednu polovicu tijela, a oni uredno žive svoj život uz smiješak na licu dok pogađaju tricu.

Jeste li ikad pokušali pucati iz kolica? Izgleda (puno) lakše nego što je.

D.Č.: Nažalost jesam i uspješno sam se osramotio pred svim medijima. Nećemo dirati tu ranu. Okrenimo se najvažnijoj stvari na svijetu – novcu. S obzirom na sredstva uz koja se sve češće u Hrvatskoj veže izreka „prelijevanje iz šupljeg u prazno“, kako ste uspjeli sprovesti vašu ideju?

M.Ž.: Za početak je važno znati kako je na dokumentarcu radilo dvoje ljudi – ja i Dubravko Stašek. Nismo htjeli tražiti financijsku podršku grada ni države, već smo se radije opredijelili za DIY opciju – naš novac, naša oprema, naša pravila. Ja sam se uhvatio produkcije, kamere, režije i montaže, dok je Dubravko preuzeo na sebe zvuk i glazbu s obzirom na to da nisam dobro potkovan za te dvije stvari.

Snimanje dokumentarca bila je javna tajna, ali nitko nam se nije ponudio ne bi li financijski pomogao te nam tako omogući da podignemo razinu produkcije. Međutim, zato smo i ušli u taj projekt sa sklopom da je na nama sve. Zato bi se htio zahvaliti svima koji su prepoznali naš entuzijazam poput fotografa Roberta Pichlera koji nam je uskočio s dronom kojim smo dobili jednu drugu dimenziju s obzirom na to kako smo baratali sa samo jednom kamerom.

D.Č.: Bez sponzora, vremena, ljudi i opreme – 17 mjeseci koje ste spomenuli na početku zvuči odlično.

M.Ž.: Da, problem je prvenstveno bio u balansiranju vlastitih poslovnih i obiteljskih obaveza s onima sudionika u filmu. Znate i sami koliko su rijetki trenuci kada su svi doma. Problem smo predstavljali sami mi – jednom sam morao snimati bez zvuka jer Dubravko nije mogao, a nismo znali kada će nam se pojaviti druga priliku. Problem su nam svakako predstavljali i datumi košarkaškog kupa te redovnih utakmica i treninga. Jednostavno – kada se radi u slobodno vrijeme, onda se stvari oduže.

Samo snimanje tako je trajalo otprilike oko 14 mjeseci te smo završili sa – tri terabajta video materijala, više od 1000 sati. Iako je problem predstavljalo i pregledati sve to (tri mjeseca), bilo mi jer drago što su ljudi bili tako pričljivi dajući mi tako materijala za rad. Eto, Siniša je pričao čak 45 minuta za dokumentarac koji sam morao skratiti na samo 23 minute. Prvotna verzija trajala je tri sata, ali nakon još mjesec dana došao sam do konačne 23 minute. Bio bi on i duži, ali rad s jednom kamerom postavio je granice našoj kreativnosti.

D.Č.: Prošli ste sedam mora i sedam gora sa snimanjem. Kada možemo očekivati „Gurati naprijed“ na velikom platnu?

M.Ž.: Znači, montaža je gotova, jedino je još na Dubravku da izbrusi do kraja zvuk i glazbu u dokumentarcu što je zahtjevan posao s obzirom na to da je na njemu da napravi balans između pozadinskog zvuka igre i govora ljudi. Poslije toga slijedi color grading te transkript na hrvatskom zajedno sa stručnim prijevodom na engleski u čemu će nam pomoći dvoje vanjskih suradnika. To je važno zato jer će nam to omogućiti da odemo na nekoliko međunarodnih festivala poslije premijere u Rijeci te prikazivanja u Hrvatskoj.

E sada - premijera bi trebala biti u svibnju, ali nam trenutno problem predstavlja prostor s obzirom na to kako gotovo nijedan objekt ne može ugostiti invalide. Isto, nadam se kako ćemo uspjeti održati prikazivanje filma u Varaždinskim toplicama gdje se odvija (jedino) medicinska rehabilitacija te gdje ti ljudi proživljavaju svoje najteže trenutke u životu.

D.Č.: Ako sve prođe u najboljem redu – možemo li očekivati nastavak?

M.Ž.: Ne znam, sve su opcije otvorene iako već sad ozbiljno razmatram da se za pet godina vratim ovoj priči i snimim film o tome jesu li uspjeli dostići ciljeve koje su postavili na kraju ovoga dokumentarca.

D.Č.: Za kraj vrijeme je za ljetnu tradiciju – poruka za naše čitatelje?

M.Ž.: Želim da znaju da ovo meni nikad nije predstavljao posao. Mogao sam pročitati sto knjiga, pogledati stotinu dokumentaraca, ali ovo iskustvo nikad ne bi dobio. Nadam se da će svatko dobiti priliku s ljudima s kojima sam ja imao prilike raditi zadnjih mjeseci.

I da – ako ovaj film promijeni život samo jednom čovjeku, sve se isplatilo. Samo jednom.

S tim riječima ovaj razgovor je završio.

Sad sam posve siguran kako želim da ljudi ovaj tekst pročitaju jednog kišnog dana.