Nakon znatnog uspjeha koji je na box officeu ostvario simpatični zlikovac Gru u misiji krađe Mjeseca, Illumination Entertainment i Universal Pictures, pribjegli su klasičnom podvigu namicanja sredstava. Zlikovac Gru koji je otkrio očinstvo te kroz novootkrivenu privrženost prema djevojčicama iz doma doživio svojevrsnu katarzu, nastavlja svoju avanturu u drugom nastavku koji je kako se i predviđalo ostvario popriličan uspjeh i mahom pozitivne kritike.

Nastavak animiranog filma centrira se oko nove misije sprječavanja zločina u koju je Gru, zbog svoj zločinačkog iskustva dokazanog u prethodnom nastavku, uključen kao iskusan pomagač koji je prešao na stranu dobra. Kao takav doživljava transformacije zbog kojih gubi neke od vjernih suradnika, poput zlog znanstvenika dr. Nefaria, dok mu se otvaraju nove mogućnosti, poput ljubavnog odnosa s kolegicom agenticom. Drugi se dio tako utemeljio u dobrim starim likovima, dok je napunio neke od praznina poput ljubavnog odnosa, dajući likovima nove dimenzije.

Nekada zlikovac, no zapravo nikada zao, lik Grua transforimira se u pozitivca, nikada prebljutavo dobrog da ne bi bio zabavan. Takav jedan bivši kriminalni mastermind sposoban je vjerno nanjušiti bivšu ekipu, dok je tragično nesposoban prepoznati potencijalni odnos s ženom, koja iako nužno nije niti potrebna, kvalitetno služi da nadopuni sliku određenog tipa obiteljske idile koja je spletom okolnosti postala svakodnevni život lika. Veliki udio humora baziran je upravo na ljubavnom odnosu u razvoju. Iako dosta isklišejiziran prikaz, gotovo filmski, u samom animiranom filmu dobro funkcionira.

Sama radnja nema neku dublju poruku, te se otkriva kao nužni nusprodukt tržišne eksploatacije potencijala samog lika, te jasno humora koji je neraskidiv s urnebesno simpatičnim žutim Gruovim sljedbenicima, takozvanim minionima. Daleko od toga da takav oblik eksploatacije predstavlja zamor ili da iznevjerava. Animirani film je kako se i očekivalo izrazito zabavan, navjerojatno simpatičan, veseo, šaren, dinamičan i kvalitetan, kako za mlađu publiku tako i za stariju. Sama činjenica da je film odličan, ne znači kako se sveopći trend u industriji animiranog filma koji polako počinje počivati na nastavcima ne očituje.

Trend izbacivanja nastavaka nije postao popularan samo u igranom filmu. Već dobar niz godina animirani film podliježe štancanju nastavaka. Takva logika sama po sebi je jasna. Ono što je jednom prošlo i sa čime se publika familijarizirala svakako će proći i drugi put. Radi se samo o varijacijama na temu. Nastavak Despicable me baziran je na onome što je postalo prepoznatljivo i što je najviše privuklo publiku. U ovom filmu radi se o simpatiziranju navodnih zločinaca koji su sve samo ne zli, što je trend niza animiranih filmova, te na eksploataciji humorističnih lajtmotiva, u ovom slučaju miniona koji će kako je najavljeno dobiti i samostalan film.

Slična je situacija i s primjerice Ledenim dobom koji kroz sve nastavke provlači lik vjeverice koja luđački juri za žirom te globalno postaje najsimpatičniji lik. Tako se i Gru na supertajnom zadatku nakalemio na nestašluke miniona koji su prepoznati kao temelj humora te koji dobivaju znatno veći udio u filmu. Mnogim kritičarima se to nije svidjelo te su ocijenili film kao pomalo razočaravajući te kao onaj koji nema ono nešto tako očito u prvom nastavku. Publika ipak kako je očito po zaradi i pohodu na kinoprojekcije pozitivno reagira na trend stvaranja nastavaka. Ipak, uslijed sveopće predanosti postojećim likovima i postojećim motivima postavlja se pitanje radi li se o simptomu sveopćeg gubitka ideja i originalnosti ili jednostavnoj tržišnoj logici makismizacije profita? Ili o jednom koje slijedi iz drugoga?

Kako bilo, dok nastaju nastavci poput Gru na supertajnom zadatku i dok se na odličnim likovima variraju radnje neoriginalnost i nedostatak inovacije ne smetaju. Problem će nastati kada nastupi preveliki zamor. O tom, potom.   

Fotografije: The Mashable