U posljednje se vrijeme nešto više piše i govori o bogatom spisateljskom stvaralaštvu Midhata Ajanovića Ajana (1959.), čovjeka koji je desetljećima aktivan na mnogim poljima (animacija, karikatura, rad na fakultetu, stručni radovi i eseji, romanopisac), gdje pokazuje širok raspon intelektualnih interesa i dosad usvojenoga znanja iz raznih područja.

Ispreplitanje žanrova i poigravanje s ustaljenim granicama Ajanoviću nije nimalo stran i mrzak postupak. U multižanrovskom romanu Salijevanje strave (Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2012.) u nekoliko je navrata usred pripovijesti umetnuo esej, u pohvalnom tonu spominjao filmaše. Upućenijim je filmolozima poznato da Ajanović ima izrazito pozitivan odnos prema filmu, dosad je napisao nekoliko monografija (o Nedeljku Dragiću i Milanu Blažekoviću) i napisao za stručne časopise poveći broj studija o sedmoj umjetnosti koje su također ukoričene (Karikatura i pokret; Animacija i realizam...).

Uživanje u stripovima

No, Ajanović oduvijek ima pozitivno mišljenje i prema devetoj umjetnosti. Još dok je velik dio javnosti i kulturnjaka njegovao odbojnost prema stripu jer je konstantno (i agresivno) prezentiran kao loša, štetna literatura od strane mnogih knjižničara, pedagoga, učitelja i roditelja, Ajanović je uživao u stripovima. Nije jedan od onih koji je tek nedavno odjednom prepoznao umjetničku vrijednost pojedinih stripova pa sada pametno raspravlja o prirodi toga medija i piše panegirike na tu temu. Ne podilazi Ajanović trendovima, on je desetljećima iskusni poznavatelj stripova, što se najbolje može uvidjeti pročitaju li se njegovi eseji u kojima redovno kombinira znanje iz svijeta filma i stripa.

Svježe objavljena knjiga Film i strip (Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2018.), druga knjiga u novopokrenutoj biblioteci Kvadrat plus, sastoji se od jedanaest iscrpnih eseja u kojima Ajanović nadahnuto piše o renomiranim filmskim redatelji(ca)ma (Federico Fellini, James Cameron, Roy Andresson, Luis Buňuel), animatori(ca)ma (Joanna Quinn, Caroline Leaf, Lotte Reiniger, Alison de Vera, Candy Guard) i stripaši(ca)ma (Krešimir Zimonić, Andrija Maurović, Hugo Pratt, Guy Delisle, Joe Sacco, Marjane Satrapi, Posy Simmonds...). Nudi dublji uvid u radove brojnih autora, znalački ih interpretira i nudi nova tumačenja pa esej može potaknuti čitatelja na ponovno čitanje/gledanje opisanih stripova/filmova. Ajanović znalački kombinira informacije o filmovima, stripovima te drugim oblicima umjetnosti i pritom nitko nije zakinut, činjenice se skladno nadopunjuju i tvore veliku, smislenu cjelinu.

Tekstovi su tematski raznoliki; u jednome tekstu piše o tvrdo kuhanim romanima, a pritom se dotiče tvrdo kuhanih trilera, ali i kriminalističkih stripova. Dok piše o filmovima Federica Fellinija, opisuje Fellinijevu ljubav prema stripovima i karikaturi: „Već kao student zarađivao je crtajući i pišući stripove. Zahvaljujući stripovima, Fellini je i došao na film kao pomoćnik redatelja i pisac skečeva. U intervjuima su ga često pitali o utjecaju Kierkegarda ili Joycea na njegov rad, ali im je on odgovarao da spomenutu gospodu, nažalost, nije čitao. Njegova literatura bio je strip. Svoj prvi samostalni film Bijeli šeik (Lo sceicco bianco, 1952.) Fellini je tematski situirao u svijet foto-stripa, jedno vrijeme u Italiji izuzetno popularne forme priča u slikama. U kontekstu njegove karijere, tema foto-strip, dakle, nešto što se čita, ali se radi na isti način kao i flim, dakle, kroz glumu, mizanscenu, sugerirani pokret, montažu i režiju, funkcionira simbolički, kao Fellinijev prijelaz iz jednog u drugi medij.“ (90.)

Povlačenje iz zaborava

Opisujući bogat opus filmaša i stripaša, Ajanović iznosi brojne anegdote i crtice iz živopisnih biografija, a ujedno objašnjava dobar dio globalnih događaja koji su uvelike obilježili 20. stoljeće u pozitivnom ili negativnom pogledu. Da bi dokazao svoje filmološke i stripološke teze, služi se brojnom literaturom i uredno citira renomirane ljude koji su prethodno pisali o predmetu njegovih istraživanja (dovoljno je pogledati popis korištene literature), podrobno objašnjava tematske i tehničke specifičnosti koje povezuju dva naizgled nepovezana medija.

Stripu Ajanović predviđa sretnu budućnost: „Sretna okolnost za strip u našem vremenu (koje je “krizno” kao što je to bilo i svako drugo vrijeme u ljudskoj povijesti) jest da se područje strip-proučavanje razvija kao nikad ranije. U toj činjenici leži nada da će serijal Ken Parker ne samo biti globalno valoriziran, već pronaći nove poklonike i na širim prostorima nego što je obala Jadranskog mora.“ (169.)

Mnoge zanemarene i nedovoljno spominjane autore Ajanović vraća iz zaborava pa tako u jednom eseju poveće mjesto daje Vikingu Eggelingu (1880-1925.) koji je za života realizirao samo jedan film, Dijagonalna simfonija (1925.), ali je zato veoma utjecao na razvoj animacije. Nije da Ajanović piše samo o izvanrednim umjetnicima i njihovim djelima, već ujedno u svoje pisanje direktno unosi osobne stavove o nekadašnjim društvenim sustavima, ali usto promišlja o suvremenim (ne)prilikama, ukazuje na brojne nelogičnosti.

Također, primjećuje kreativnu stagnaciju na poljima kulture, ali i određene pomake nabolje u pojedinim područjima: „Ima, dakle, stvaratelja koji dobace tako daleko da skoro pa “potroše” vlastiti medij jer se približe samim granicama njegovog izražajnog potencijala. Gabriel Garcia Márques učinio je to, recimo, s formom romana. Vjerojatno se svatko ozbiljan, tko se upusti u pisanje romana, pita o smislu vlastitog napora s obzirom da mu je jasno kako je praktički nemoguće napisati bolji roman od Sto godina samoće. Beethovenova glazba, kad ju se usporedi s onim što se stvara danas, može se upotrijebiti kao argument tezi da ljudski rod zapravo uopće ne napreduje u duhovnom smislu. Može li se govoriti o nekom ozbiljnom razvoju u slikarstvu nakon Picassa? Primjeri enormnih kreativnih uspona pojedinaca mogu se naći, naravno, i u mediju stripa.“ (61.)

Protiv degradacije

U ovdašnjim vremenima, kada se lako primijeti degradacija na kulturnim poljima, prevladavaju mlaka i provokativna ostvarenja čija je namjera prvenstveno izazivati sablazan među ionako svađalački nastrojenim pojedincima. Nezainteresirani pojedinci ne srame se što su neupućeni u zbilju, ne vide ništa loše ili zabrinjavajuće u svom neznanju, štoviše, uživaju u tom stanju lažne lagodnosti koju im pruža neinformiranost.

Eseji koji čine knjigu Film i strip traže strpljivoga i aktivnoga čitatelja koji radi na sebi i nije mu žao vremena što se utroši na konstruktivno čitanje; funkcija Ajanovićevih eseja nipošto nije samo dodatno zabavljati i zatupljivati ionako tupo društvo, već educirati potencijalnoga čitatelja. Kroz svoje tekstove Ajanović nerijetko otvoreno kritizira suvremene trendove i naopake navike od kojih ljudi nisu ništa pametniji, već zbog njih postaju još tuplji i podložniji manipulacijama.

Iz Ajanovićevih se tečnih rečenica mogu naslutiti izvanredne pedagoške vještine, odnosno može se uvidjeti da je riječ o autoru koji zna kako bi se trebalo ispravno komunicirati s ljudima i prenositi usvojene spoznaje. Svojim opsežnim i svježim esejima Ajanović pokazuje umijeće približavanja i podjele širokoga znanja koje posjeduje (i koje konstantno nadograđuje novim spoznajama); on nije jedan od onih koji misle da je znanje vlasništvo privilegiranih i odabranih skupina.

Knjigom Film i strip, koja je tečno napisana i zanimljivo koncipirano štivo, Ajanović je još jednom pokazao da je kao spisatelj izrazito posvećena i temeljita osoba sa stavom koja ima što za reći, posebice kada su u pitanju filmovi i stripovi.