Police koje na svojim plećima nose teret nepročitanih knjiga. Beskrajni popisi knjiga za čitanje. Digitalni, fizički, mentalni. Svi ih imamo i svi smo bolno svjesni da bismo trebali proživjeti barem tri do četiri života da bismo pročitali sve što želimo pročitati. 

Kako u moru knjiga prepoznajete one za koje smatrate da biste ih u jednom trenutku svojega života voljeli pročitati? I kako onda s dugačkog popisa označenih knjiga birate baš onu koja će biti sljedeća na redu?

Postoje različite strategije biranja sljedećeg štiva za čitanje, od preporuka prijatelja preko omiljenog autora do trenutačnog žanrovskog raspoloženja. Godišnja doba također ponekad igraju veliku ulogu. Planirate li čitati na plaži dok vam kapljice znoja klize po leđima, možda ćete radije posegnuti za nečim duhovitim i laganim ili ćete pokušati riješiti misteriozno ubojstvo u zabačenom gradiću u nekom napetom krimiću koji će vam skrenuti misli s vrućina. Ako pak vani šuška jesenje lišće i nagovještava dolazak notorne riječke kiše, možda će vam više odgovarati neko djelo s dugačkim poetskim rečenicama i slikovitim metaforama. Najavili su snježnu mećavu za vikend? To podrazumijeva dekicu, topli čaj i možda nekakvo fantastično epsko djelo u više nastavaka ili atmosferični triler s elementima horora. Proljeće je, a u vama nemir? Trk na terasu ili klupicu u obližnjem parku uz omiljenu zbirku poezije.

No kada govorimo o prvom susretu s nekom knjigom, bilo u knjižnici, knjižari ili na književnom blogu na internetu, koji je odlučujući čimbenik koji će vas natjerati da je ili razmotrite kao potencijalno štivo ili odmah odbacite kao nešto što vas ne interesira?

Iako kažu da ne treba suditi knjigu po koricama, mnogima je upravo naslovnica presudna. Uzimate knjigu u ruke, sviđa vam se slika na naslovnici, kombinacija boja, stilizirani font kojim je napisan naslov. Otvarate knjigu, opa, slova su dovoljno velika, super. Okrećete poleđinu i letimično provjeravate kratak sadržaj. Može, prodano!

Postoji i ona druga skupina ljudi, u koju se ubraja i moja malenkost. Ono što nama privlači pažnju jest sam naslov knjige. Ako je naslov efektan i originalan, vjerojatno ćemo pokušati otkriti nešto više o samoj knjizi i utvrditi je li to nešto čemu bismo mogli posvetiti svoje dragocjeno vrijeme.

Sedam muževa Evelyn Hugo

Sjećam se vrlo dobro razdoblja prije dvije godine kad je na početnim stranicama Goodreadsa počeo iskakati jedan intrigantan naslov. „Sedam muževa Evelyn Hugo“. Baš kuriozno. Sedam muževa? Kako se uspjela udati sedam puta? Mislim, ostavi nešto i nama ostalima. I tko je uopće ta Evelyn Hugo? Naravno da sam kliknula na naslov za više informacija, a vidjevši da je dobila vrlo visoku ocjenu, odmah sam je dodala i na svoj „to-read list“. Tako je Evelyn Hugo završila u bespućima knjiga kojima prijeti opasnost da nikad neće doći na red. Međutim, nazovite to slučajnošću ili sudbinom, u srpnju prošle godine, vjerojatno opet zahvaljujući naslovu, izdvojila sam je kao nešto što bi moglo biti dobro štivo za plažu. Možda se tematizira razvod i sve što taj proces sa sobom nosi, sigurno neka drama s elementima ljubića u kojoj glavna junakinja traži ljubav svog života, a nakon svih peripetija, to joj i uspijeva. Pretpostavljam sa sedmim mužem, ne znam.

Na temelju naslova, a u konačnici i naslovnice na kojoj se nalazi žena u elegantnoj smaragdnoj haljini i koja me neodoljivo podsjećala na onu koju je nosila Keira Knightley u filmu „Okajanje“, stvorila sam određene predodžbe o romanu prije nego što sam uopće otvorila prvu stranicu. Pokazalo se da sam bila spektakularno u krivu, a nema boljeg osjećaja na svijetu za jednog čitatelja nego kad knjiga koju držite u rukama uopće nije ono što ste očekivali da će biti (osim ako ne ispadne gora nego što ste očekivali, onda je to posve druga priča).

Iako se Monique, baš kao i mi čitatelji, pita zašto je baš ona odabrana za tu čast, bez razmišljanja prihvaća ponudu da napiše ogoljenu biografiju koju smije objaviti tek nakon smrti poznate glumice. 

Evelyn Hugo, iako se njezino ime nalazi u naslovu, ne otvara i sam roman, već to čini jedna druga žena – Monique Grant. Mlada novinarka gladna uspjeha, čiji je privatni život u rasulu, dobiva jedinstvenu priliku kad joj 79-godišnja glumica Evelyn Hugo, poznata po svojoj ljepoti, ali i „skandalima“ koji uključuju čak sedam propalih brakova i koja je vrhunac slave doživjela u zlatno doba Hollywooda, odluči dati ekskluzivni intervju o svom životu. Iako se Monique, baš kao i mi čitatelji, pita zašto je baš ona odabrana za tu čast, bez razmišljanja prihvaća ponudu da napiše ogoljenu biografiju koju smije objaviti tek nakon smrti poznate glumice. Dvije žene započinju razgovore te vrlo brzo postaje jasno da su svi ti famozni muževi iz naslova zapravo posve nebitni, sporedni likovi, a u središtu je, kao što i treba biti, sama Evelyn.

„Oni su samo muževi. Ja sam Evelyn Hugo“, kaže protagonistica u jednom trenutku i to je savršen opis čitave knjige. U konačnici broj muževa i brakova uopće nije bio bitan. Bitna je glavna junakinja, njezine borbe, ambicije, odluke te odnos s najbližim prijateljima i ljubavi njezina života. A što se tiče potonjeg, možda će vas iznenaditi o kome je doista riječ.

Evelyn je jedan od onih likova koje čitatelji ili mrze ili obožavaju. Uporna, samouvjerena, snažna i lijepa, ali i prepuna mana, cijeli je život zapravo morala skrivati ono što jest, počevši od činjenice da su je natjerali da svoju tamnu kosu oboji u plavo kako bi sakrila svoje kubansko porijeklo i predstavila se kao bjelkinja. Na svom putu do slave nije prezala ni do čega, a ta njezina brutalna ustrajnost u pojedinim trenucima može se doživjeti kao okrutnost i sebičnost, no Evelyn je zapravo bila puna ljubavi prema svojim bližnjima. Stvar je u tome što je u trenucima dvojbe sebe uglavnom stavljala na prvo mjesto – mnogi će joj to zamjeriti, dok će neki uvidjeti da se u životu zapravo uvijek moramo pobrinuti za sebe i svoju sreću da bismo mogli usrećiti druge. Iako u starijoj dobi priznaje da njezini postupci nisu baš uvijek bili u redu, naglašava da ne žali ni za čime. Uvijek je postupala onako kako joj se u tom trenutku činilo ispravnim.

Glavni i sporedni likovi te njihovi postupci i situacije u kojima su se nalazili toliko su uvjerljivi da sam u jednom trenutku morala priupitati svog prijatelja Googlea je li Evelyn Hugo stvarna osoba te se ubrzo nakon toga razočarala dobivši potvrdu da nije.

Daisy Jones i Šestorka

S obzirom na činjenicu da me roman „Sedam muževa Evelyn Hugo“ dobrano oduševio i da sam ga preporučivala (i još uvijek preporučujem) svima koji su me u posljednjih godinu dana pitali ej daj preporuči neku dobru knjigu, a i onima koji me nisu pitali ništa, zaista je čudnovato da nisam uspjela upamtiti ime spisateljice. Nisam jedna od onih koji će nužno automatski poželjeti pročitati sve knjige nekog autora nakon što joj se svidi jedna, već taj autor ipak mora nekako (ponovno) privući moju pažnju i natjerati me da pomislim da je vrijedan mog vremena. Na kraju krajeva, kao što rekoh, lista čekanja za upad na moj elitni popis knjiga koje želim pročitati poprilično je dugačka i ne može tamo ušetati baš svatko. Taylor Jenkins Reid (čije sam sva tri imena sad definitivno upamtila) ipak mi se uspjela ponovno prikrasti, i to, nećete vjerovati, opet zahvaljujući upečatljivom naslovu.

Bio je to pravi déjà vu. Skrolala sam Goodreadsom (da, često sam tamo, hvala na pitanju), gledala svoja posla i čitala tuđe recenzije kad mi je upala u oči ona. Daisy Jones. „Daisy Jones i Šestorka“. Kakav fantastičan naslov. Tko je Daisy Jones? I njezinih šest koga ili čega? Želim znati više, klikam na naslov i otvaram kratki sadržaj – aha, okej to je bend i ima šest članova. Ona je pjevačica, sedma članica (opet taj broj). I samo tako, iznebuha, Daisy i ekipa ušli su u moj život.

Znate što je najbolje od svega? U tom trenutku i dalje nisam povezala konce i shvatila da je riječ o istoj osobi koja je stvorila Evelyn Hugo. Tek kad sam otvorila prvu stranicu knjige (točnije, upalila prvu stranicu na Kindleu), ime autorice učinilo mi se nekako poznato i konačno sam zbrojila dva i dva. Lažem, nisam uopće sama povezala jer sam plava, nego je na naslovnici pisalo „Od autorice Sedam muževa Evelyn Hugo“. Erupcija oduševljenja s moje strane. To te ja pitam, ovo bi stvarno moglo biti dobro. Vežite se, polijećemo.

Knjiga započinje napomenom autorice u kojoj se navodi da je riječ o pokušaju povezivanja činjenica i informacija iz različitih članaka i razgovora o glasovitom rock bendu iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, Daisy Jones & The Six, odnosno o njihovom notornom raspadu 12. srpnja 1979. kad su bili na vrhuncu slave. Autorica nadalje napominje da je u posljednjih osam godina i sama razgovarala s članovima benda, njihovim obiteljima i prijateljima, menadžerima i inima koji su bili svjedoci tom glazbenom fenomenu.

U moju obranu, zaista je teško povjerovati da ništa od toga nije stvarno jer je knjiga pisana na originalan način.

Nisam pošteno niti krenula s čitanjem, a već sam bila zbunjena. Je li to stvarni bend? Ne tvrdim da sam glazbeni stručnjak, ali mislim da imam barem nekakvo osnovno znanje o glazbi koja se smatra općom kulturom. Pa valjda bih čula da je sedamdesetih postojao neki bend koji se zvao Daisy Jones & The Six? Ništa, ajmo, pali Google. Vrijeme je za istraživanje. A evo ga, opet sam nasjela, kao i kod Evelyn. Napomena autorice nije napomena autorice knjige, Taylor Jenkins Reid (rekla sam vam da sam joj zapamtila ime), već fiktivne autorice koja piše o fiktivnom bendu. Još jedan plavi moment s moje strane, ali što ćete, nisam nikad ni tvrdila da sam pretjerano inteligentna.

U moju obranu, zaista je teško povjerovati da ništa od toga nije stvarno jer je knjiga pisana na originalan način. Donose se fragmenti razgovora s protagonistima, njihova često dijametralno različita viđenja istih situacija iz kojih čitatelj može izvući vlastite zaključke o tome što bi mogla biti istina, a to je, kako navodi (fiktivna) autorica, najčešće nešto u sredini.

Daisy Jones karijeru započinje kao solo izvođačica, a u svojim počecima nije bila ništa drugo nego groupie. Upoznajemo je kad ima četrnaest godina i s lažnim osobnim iskaznicama upada u klubove, na koncerte, prati glazbenike i radi sve ono što podrazumijeva definicija te riječi. Lijepa je, otvorena, izazovna, mlada i spremna je učiniti sve kako bi dobila ono što želi, a ubrzo se ispostavlja da ima vrlo jedinstven i zanimljiv pjevački glas, ali i da je vrsni tekstopisac. U svijetu droge, seksa i rock'n'rolla Daisy vrlo brzo razvija ovisnost o opijatima koja je prati tijekom čitave knjige i koje se, ako ćemo biti iskreni, niti ne pokušava riješiti. S druge strane imamo famoznu Šestorku: dvojica braće Billy (frontmen) i Graham Dunne, bubnjar Warren Rhodes, basist Pete Loving, gitarist Chuck Williams i klavijaturistica Karen Sirko. Nakon izdavanja prvog albuma i postizanja velikog uspjeha, menadžer Šestorke predlaže suradnju s mladom pjevačicom u usponu, Daisy Jones. Isprepliću se životne putanje Billyja i Daisy, dviju karizmatičnih, snažnih i nepopustljivih ličnosti s neupitnim glazbenim talentom, a ostalo je povijest.

Pribojavala sam se da se neću moći uživjeti u priču o glazbi kad tu istu glazbu o kojoj se govori ne mogu čuti, ali nije bilo potrebe za takvom bojazni jer je autorica zaista majstorica pripovijedanja. Sama je napisala stihove svih pjesama benda, a njezini opisi trenutaka u kojima protagonisti pišu te pjesme, snimaju u studiju i u konačnici izvode na pozornici toliko su posebni i zanimljivi da se ponekad čini kao da ih doista i čujete u glavi. 

Umjetnost nasljeduje život

Ipak sam na kraju osjećala prazninu, em zato što sam završila s čitanjem izvrsne knjige i nisam znala što ću dalje sa životom, em zato što sam imala nevjerojatnu želju otvoriti Deezer i poslušati taj kultni album „Aurora“ velikog benda Daisy Jones & the Six. Nasreću, po knjizi se već snima mini-serija koja će se prikazivati na Amazonu pa ipak postoji nada da ćemo jednog lijepog dana u ne tako dalekoj budućnosti moći čuti i vidjeti njihov nastup ne samo u vlastitoj glavi.

Dakle, pola kilograma mašte, 780 dg spisateljskog talenta, dvije žlice napornog rada i istraživanja, tri žličice jedinstvenih ženskih likova, jednako zanimljivi muški likovi (po ukusu), 250 mililitara složenih ljudskih odnosa i prstohvat stvarnosti.

Koja je, dakle, tajna uspjeha Taylor Jenkins Reid? Prije svega to što se njezini likovi čine stvarnima, iako to nisu. To postiže na način da ih temelji na stvarnim osobama, pa je tako Evelyn Hugo nastala po uzoru na Elizabeth Taylor (koja se, znamo to svi, udavala osam puta), Avu Gardner (koja je otkrila svoje tajne novinaru Peteru Evansu u razdoblju od 1988. do 1990.) i Riti Hayworth (koja je zapravo porijeklom Španjolka i koja je imala slične glumačke početke kao i Evelyn).

Priču o Daisy Jones i Šestorki nadahnuo je kultni Fleetwood Mac, bend koji je itekako stvaran i čije uspješnice možete poslušati na svim glazbenim streaming platformama ili pak na YouTubeu u pauzi između oglasa. Fiktivni album „Aurora“ benda Daisy Jones & the Six pomalo podsjeća na album „Rumours“ benda Fleetwood Mac, čije je snimanje bilo poprilično burno budući da su se svi članovi benda koji su bili u ljubavnim vezama jedni s drugima (John i Christine McVie, Buckingham i Nicks te Fleetwood i njegova supruga Jenny) prekinuli, ali i dalje nastavili zajedno stvarati glazbu.+ 

Dakle, pola kilograma mašte, 780 dg spisateljskog talenta, dvije žlice napornog rada i istraživanja, tri žličice jedinstvenih ženskih likova, jednako zanimljivi muški likovi (po ukusu), 250 mililitara složenih ljudskih odnosa i prstohvat stvarnosti, sve zajedno izmiješati i pustiti da se krčka na laganoj dramskoj vatri – to je recept uspjeha knjiga gospođe Reid koja je, ne jednom, nego dvaput, sasvim slučajno uspjela probuditi moju radoznalost i ušuljati se u moj voljeni Kindle. No sad kad ju je moj književni radar definitivno i permanentno detektirao, naš treći susret sigurno će biti itekako namjeran i planski.