1. O {bogu} 

Religije poznaju zabranu reprezentacije.

Zabrana reprezentacije je primarno zabrana reprezentacije Boga.

A ništa se drugo nikada niti ne reprezentira.

Islamska zabrana reprezentacije dovela je do bujanja apstrakcije u tradicionalnoj islamskoj umjetnosti, kažu neki.

Kršćani su pristali na reprezentaciju. I Boga i opće volje i svojih obroka.

A opća volja je Bog.

I obroci su Bog.

Jer je sve što se uopće može reprezentirati Bog.

Jer ontološki je besmisleno zamišljati da na svijetu postoje objekti i reprezentacije tih objekata.

Osim ako nisi Platon. I objekti su Bog.

Svaka reprezentacija Boga, kažu post-platonisti, naši religijski mislioci, je krnja.

Da nije krnja, bila bi Bog.

Savršena reprezentacija nekog objekta je taj objekt.

Inače bi postojala dva identična objekta na svijetu. A to ne može.

Onda je reprezentacija vrijeđanje Boga jer ga okrnjava.

A apstrakcija nije reprezentacija, netko misli.

Samo što jest.

Apstrakcija nije reprezentaciji čak ni ono što je bezalkoholno pivo pivu.

Apstrakcija vam je čista reprezentacija.

Ali, ne, kažu: apstrakcija jest reprezentacija, ali ne reprezentacija objekta,

već reprezentacija jedinice krnjosti pri reprezentaciji objekta.

Izvukli su se.

Ono što smijemo reprezentirati je naša nesposobnost da reprezentiramo Boga.

Osim ako naša nesposobnost da reprezentiramo Boga nije Bog.

Onda imamo probleme.

2. Retorika: O {nijednom svijetu, nedovršeno}

Teorija dva svijeta je svaka teorija koja tvrdi da postoji distinkcija između stvarnog i pojavnog. Svaki student filozofije zna da je ta distinkcija jedna od najizdržljivijih binarnih opozicija filozofije. Čini se da je gotovo nemoguće raditi filozofiju bez nekog tipa teorije dva svijeta kao pretpostavljenog. Naime, ako nema te distinkcije, nema niti razloga tvrditi da je nešto istina. Kao što kaže Wittgenstein: “Upravo zato što sve leži otvoreno, nemamo što objasniti.“

Dojam da postoje dva svijeta imamo kao epistemološki agenti zato što živimo u svijetu koji nam je dan kao nepoznat, svijetu čija je primalna karakteristika, fundamentalno pravilo nepoznatost. Za početak, tu nepoznatost instanciraju drugi ljudi, i svijet je prvenstveno njihov – svijet u koji ulazimo je svijet koji pripada drugim ljudima. Stoga, prva dva svijeta koja susrećemo su moj svijet i njihov svijet. Na tom se mjestu rađa konflikt, koji nužno iziskuje preuzimanje strana – a preuzimanje strana je odluka o istini. Koji je svijet istinit, a koji je svijet iluzija? Moj svijet ili njihov svijet? Vremenom, i uz određenu količinu sreće, moj svijet može postati naš svijet. A mi možemo biti oni koji znaju istinu i oni koji ne znaju istinu, već je čekaju, već je trebaju naučiti od njih.

Ovo je ekspozicija koja podsjeća na “kritičku“ filozofiju. Svaki ontološki problem je preveden u epistemologiju. No, pitanje iluzije, može se reći, je pitanje epistemologije. Možemo li uopće pričati o ontologiji iluzije? Formalno, morali bismo moći. Ontologija postavlja pitanje: što je x? Što je, dakle, iluzija dva svijeta? Kako odgovoriti na to bez pribjegavanja u epistemologiju? Što-nešto-je je kako-nešto-je, to nam je operativni princip modaliteta kao indeksa ontološkosti. Kako je onda iluzija dva svijeta? Iluzija dva svijeta je istinosno. To znamo – od dva svijeta, jedan je istinit, a drugi je iluzija. Zašto onda nismo rekli da je iluzija dva svijeta iluzorno? Jer znamo što je bitno u toj teoriji – istina. Iluzija je bitna samo onoliko koliko otkriva istinu. Na primjer, mehanizmi iluzornosti govore nešto o istini. Ili, post-kantijanski, istina je da možemo doprijeti samo do iluzije – istina je u tome kako iluzija jest – to je transcendentalni program. Isto će reći i postmoderna, taj naš boogie prethodnik – to je program transcendentalne moći. Kao i reprezentacija, lijepi teoretski entitet za reprezentaciju teorije dva svijeta, i teorija dva svijeta je prošla put od jednog do drugog pola. Da li to znači da je završena? Ne nužno, jasno. Ali, probajmo zamisliti da jest – što ostaje ukoliko maknemo dva svijeta? Nijedan svijet. (Ne može ostati jedan svijet jer tada očito ostajemo u teoriji dva svijeta; ne može ostati mnogostrukost svjetova jer tada očito također ostajemo u postmodernoj varijanti teorije dva svijeta koja je opet svodiva na dva; jedino što može ostati je nijedan svijet.)

Teorija nijednog svijeta bila bi teorija da ne postoje dva svijeta, već niti jedan svijet. Ta bi teorija, kakogod, morala izbjeći očitu zamku – tvrdnju da je ona istinita, a teorija dva svijeta lažna. Jer kada bi tvrdila to, bila bi, efektivno, teorija dva svijeta. Teorija nijednog svijeta, dakle, mora tvrditi teoriju dva svijeta. Ali, tada, očito, tvrdi teoriju dva svijeta. Došli smo do paradoksa.

No, kako bismo odgovorili na paradoks, promotrimo nijedan svijet – što bismo točno tvrdili tom teorijom? Tvrdili bismo da ne postoji takva stvar kao što je svijet – kontinuirani, konzistentni ili totalitet ili totalitetni transcendentalni sistem. Zašto bismo uopće imali svijet u svojoj teoriji? Što je svijet? Alfred Whitehead je napisao: “Uzrokovanje nije ništa drugo doli jedan rezultat principa da svaki aktualni entitet mora udomljavati vlastiti aktualni svijet.“ Po tome, rekli bismo da je svijet ono što aktualni entitet mora udomljavati da bi bio aktualni entitet. Whiteheadova je definicija ovdje iznimno bitna jer nam mijenja pogled na svijet, posebno pogled naslijeđen od Kanta (barem onoga kojeg se računa) i postmoderne: primat svijeta nad objektom. Whitehead kaže da je objekt ono što, uzrokovanjem, stvara svijet. Postoji nešto iznimno uznemirujuće za filozofiju u toj ideji, i zbog toga, a i iz još nekih (možda i opravdanijih) razloga, Whitehead je do nedavno ostao manje-više marginalna figura. Naime, ukoliko objekt stvara svoj svijet, tada je nemoguće reći išta o svijetu kao totalitetu na bilo kojoj razini osim na razini, Laruellovim rječnikom, posljednje instance. Ja stvaram svijet u sudaru sa drugim objektima i, uvjetno rečeno, njihovim svjetovima, sada i ovdje. Ime nijednog svijeta je: imanentnost.

Sada vidimo kako smo izbjegli paradoks: dva svijeta su imanentna nijednome svijetu. Dva su svijeta ono što sudjeluje u nijednome svijetu. Vratimo li se Laruellu, svaka će analiza već biti unaprijed postavljena kao teorija dva svijeta, jer je to analitički sadržano u samoj analizi. Ukoliko zanemarimo operativnu vrijednost teorije dva svijeta, koja je svakako od iznimne vrijednosti, i pokušamo se zadržati na ne-operativnoj ontološkoj razini (koja će, jasno, opet biti operativna jednom kada je ustanovimo), pitat ćemo se: možemo li govoriti bez analize? Laruelle, i Wittgenstein, reći će: ne možemo govoriti, ali možemo pokazati. Kraj iluzije teorije dva svijeta je istina djelovanja u nijednom svijetu. Ali onda, reći ćemo, imamo opet dva svijeta – svijet teorije i svijet prakse. No, ne, nemamo ta dva svijeta – ne možemo na kraju pasti u tako jeftinu zamku. Znamo već od speech act theoryja da je sva teorija praksa. Sva je teorija dva svijeta već unaprijed praksa u nijednom svijetu.

Teorija nijednog svijeta nam govori nam da sve što djeluje ne zna. I govori nam, možda najbitnije, da to nije neki nesretni kontingentni niz događaja koji su eto doveli do tako blesavog nijednog svijeta, već da je to nužna danost nijednog svijeta. Jer kada bi išta znalo, postojao bi barem jedan svijet, dakle dva.

Vratimo li se na početak, vidjet ćemo da smo se vratili odakle smo počeli: u epistemologiju. Ali, došli smo do nje ontološki, kroz primat ontologije koja uspostavlja epistemologiju kao primarni operativni modus objekta. Zato dakle postoji teorija dva svijeta – jer nijedan svijet je, i moj svijet već unaprijed nije. Moj svijet već unaprijed nije jer sam imanentniji od sebe. “Znati“ je ime uvijek-već-mrtvog Boga u nijednom svijetu u kojem moj svijet uvijek-već-nije. Taj tip 'radikalnog empirizma' tretira sve (od osjetilnih podataka do teoretskih sustava) kao vraćeno u nijedan svijet, ili Heideggerovu “zemlju“. I upravo će se ovdje sresti sa svojim naočigled najvećim problemom: imanentnošću diferencijacije. Jer, nakon svega, upravo ovdje i sada je sve diferencirano. Tek na transcendentalnom nivou svjedočimo fleksibilnosti diferencijacije, tipologijama i sličnim unifikacijskim tehnikama. Imanentno, sve je već objekt, i to za filozofiju - bolno bez šavova. No, to je tek naočigled problem – to je iluzija problema. Kada pogledamo bliže teoriju nijednog svijeta, vidjet ćemo da je “znati“ ime već oduvijek mrtvog Boga. A preduvjet žudnje za znanjem je diferencijacija – ilitiga, iz agentske perspektive, optimalna inkongruenca. Svaki objekt stvara svoj svijet, i svi se svjetovi vraćaju “zemlji“, i sve se diferencijacije vraćaju “zemlji“, i “zemlja“ im dopušta beskonačnu kopilad. S obzirom da je vrijeme također dio svijeta objekta, “zemlja“ ne poznaje vrijeme kao svoje, kao što ništa drugo ne poznaje kao svoje. “Zemlji“ je sve strano tijelo. I barem neka njena strana tijela žude za svijetom, bilokakvim svijetom, biločijim svijetom. Dakle, diferencijacije svih, uvjetno rečeno, prošlih svjetova sudjeluju u “zemlji“ kao i žudnje, uvjetno rečeno, prošlih objekata. Imanentnost, koja je uvijek već “zemlja“, je pregnantna isključivo diferencijacijama. Ovisno koji jesam objekt, dakle koji sam svijet udomaćio - te će diferencijacije izaći iz “zemlje“ kao dane nijednom svijetu. Pritom, agent nije niti Izvana niti Iznutra, agent je ono što je potrebno Izvana i Iznutra kako bi uopće bilo – agent je forma svijetu i materija “zemlji“.

3. O {Don DeLillu}

You didn't see the thing because you don't know how to look.

And you don't know how to look because you don't know the name.

Tako kaže ushabti materijalizma, pjevač nemrtvog,

jer kamera nije oko, niti je oko kamera.

Nothing fits body so well as water.