Razdoblje između 2010. i 2013. godine iz današnje perspektive izgleda kao era euforije kada je e-knjiga u pitanju (e-uforija, bolje rečeno) - na tržištu su se pojavila tablet-računala koja imaju uporabnu vrijednost i dobar kanal prema sadržaju, solidniji e-čitači, Amazon je ponudu za Kindle glancao do savršenstva, iPad ponudio i stvaralačke mogućnosti atraktivnih aplikacija, broj je prodanih “e-izdanja” rastao, sa sajma knjiga u Frankfurtu primali smo rastuće postotke o tržišnom udjelu e-knjiga… Dio te energije prenosio se paralelno i do naše zemlje okrećući se pretežno u krugu autori (problematika obično fokusirana na pitanje “može li se živjeti od pisanja”), izdavači (problematika obično fokusirana na javne potrebe u kulturi, djelatnost Ministarstva kulture i postotak za kulturu od 0,5 proračuna) i knjižnice (problematika obično fokusirana na pitanje izgleda knjižnica budućnosti). Omjer pojedinog sastojka ovog kruga ovisio je o publikaciji, novinaru, autoru, benevolentnosti, širini, znanju… Ponekad su neki subjekti potpuno ispadali, a drugi preuzimali monopol na stav i temu. Ponekad ne birajući riječi. I tako ukrug…    

Objektivno, na neki ozbiljniji i sofisticiraniji način, malo tko se u javnim prilikama bavio i samim čitateljima, konzumentima, korisnicima, kako god nazvali ljude koji doista koriste i trebaju knjige. Uloga korisnika obično počinje i prestaje sa stavkom u istraživanju Agencije za istraživanje tržišta Gfk kada ga možemo pronaći negdje daleko iza postotaka o čitanju ili pak nečitanju. Pritom većina nas iz “struke”, kada razgovaramo o građanima/korisnicima/čitateljima, zaboravljamo da rijetke zanimaju  zavrzlame i složeni pravni konstrukti iza koncepta autorskih prava ili pak ontologija intelektualnog vlasništva, porezna politika i iznos PDV-a na knjigu, politika otkupa Ministarstva kulture, logistički problemi knjižnica pri eventualnoj implementaciji e-servisa itd., da navedemo samo fragmente teme koja se spominje kada je e-knjiga posrijedi... Ljude zanima odlazak na trilersku avanturu u Mezopotamiju u potragu za najstarijim pločicom na klinastom pismu koja utječe na pad tornjeva WTC-a u New Yorku, noir jazz-klub u Chicagu i istraživanje ubojstva pjevačice s ostarjelim detektivom, sudbina grupe mladih na izletu u jezivoj kolibi u tajanstvenom švedskom selu, ljubav Jane i Michaela protiv koje je njen otac, bogati naftni mogul... Dakle, priče (i znanje, iako publicistiku nismo uveli u ove primjere), odnosno sve ono zbog čega imamo i volimo knjige. Kako će doista doći do njihovog nastanka i distribucije nije temeljni problem “potrošača”, nego onoga tko “želi prodati proizvedeno” i oko toga ne treba imati iluzije niti se ljutiti…  

U svakom slučaju u Hrvatskoj se do danas, na planu razvoja tržišta i distribucije e-knjige na hrvatskom jeziku, nije dogodilo neko posebno poslovno, energetsko ili kreativno ludilo, a konkretnijim možemo ocijeniti jedino projekt eLektira, prvenstveno namijenjen školstvu. Nije bilo kritične mase kapaciteta i vizije, politika je fokus stavila na druge teme (ili bolje rečeno iste od 1941.), ali je bilo prilično pogrešnih očekivanja, interpretacija procesa te javnog perpetuiranja promašenih stavova. Naravno, govorimo o famoznoj i bizarnoj tezi o “smrti tiskane knjige”. Ta čudna interpretacija svoje korijene ima još u futurologijama pedesetih godina (isto vrijeme kada se predviđalo i leteće automobile i koloniju na Marsu do 2000. godine), a konkretnije je obrise dobila osamdesetih uslijed sveopćeg optimizma i vjere u moć mikroprocesora i osobnih računala. Uzmete li u ruke bilo koju futurološku knjigu iz tog razdoblja, naići ćete na teze o sveopćoj digitalizaciji pisanog teksta i nestanku potrebe za bilo kakvim papirom, posljedično i tiskanim knjigama. S novim milenijem krenula su i ozbiljnija rješenja na planu konzumacije i distribucije e-knjiga, a s njom se je nastavila kretati i logika “digitalno ili smrt” koja je sada pak postala i opsesija javne medijske sfere. Svakako bi bilo zanimljivo pobrojati sve naslove i novinske rečenice koje su sadržavale određenu varijaciju teze o smrti papirnate knjige. Nije nam trebala postrojba iz Fahrenheita 451 jer su za mnoge javne komunikatore knjige već umrle. Možda su to gurali benevolentni, ali pretjerani tehnooptimisti, možda PR-ovi pojedinih kompanija, možda poneki naivni ili površno informirani novinari... Zapravo nije ni važno. Ono što je važno je rezultat koji se sveo na vjerovanje javnosti da se mogu oprostiti s knjigama iz djedove komode jer ništa to više nema smisla. I sve je to kao strašno "cool"... 

Časopis Hacker 2000. godine. 

A onda je pak stvarnost pokazala da je složenija od pukih pojednostavljivanja - za početak ustvrdilo se da ne obožavaju baš svi, čak niti svi mlađi, čitanje s ekrana. Solidan broj ljudi svakako da (obično između 10 i 20 % građana), ali ne ni većina ni svi. Potom su počele i malo ozbiljnije teze iz smjera medicine i psihologije prema kojima se preveliko korištenje ekrana među mlađom djecom ne pokazuje najsretnijim za razvoj kognitivnih procesa. Da, simpatično je što je vaše dijete počeo rukama dirati i po ekranu televizije očekujući da se nešto dogodi, ali bolje je da nešto poduzmete.  Na kraju se ipak sve svelo na područje UX-a iliti korisničkog iskustva kao pri dizajnu bilo kojeg drugog proizvoda -  naime, sjajno ilustriranu knjigu Zdenka Bašića ili 600 stranica “Male knjige” moramo imati u rukama. U rukama moramo imati čak i Marvelov strip iako je napravio među prvima najbolju iPad-aplikaciju. Nije tu riječ ni o famoznom “mirisu papira” (op.a. autor ima alergiju koja ga i lišava dobrog dijela njuha), već ljepoti koju osjećamo i očima i opipom. Jednostavno, to je UX koji većini humanoida odgovara. Ali zar je uopće bitno raspravljanje u tim terminima “većina” i “manjina”? Bitno je raspravljanje o dostupnosti i zadovoljavanju potreba čitatelja. A one su slojevite i različite o čemu svjedoči sve češća anegdota sa čitateljskih klubova - naime, iako knjižnica pruža i dovoljan broj tiskanih naslova pojedine knjige, pojedini članovi dogovorene naslove sve češće čitaju i na drugim medijima i na originalnom jeziku. To je dizajn odnosno UX koji njima odgovara i mora ga se poštovati. 

No navedeno nam pokazuje najvažniji zaključak ovoga teksta i uvoda (da, ovo je samo uvod) - logika koju trebamo implementirati u rad s knjigom nije “ili-ili” nego "i" logika - traži se  konjunkcija, a ne disjunkcija. Kao što postoji cca 20 posto građana koji žele isključivo e-knjigu, postoje oni koji žele i jedno i drugo (osobni izbor) ili pak isključivo papir. Postoje naravno i oni koji ništa ne žele, ali to je druga tema. U svakom slučaju postojanje disperzije interesa čitatelja i mogućnosti je sjajno. Ipak, što se mogućnosti tiče, bar na čistom domaćem nivou,  tu je najveći izazov.

Prvo i osnovno - uređaj za kvalitetno e-čitanje vjerojatno nemate. Već i spomenuto Gfk-ovo istraživanje pokazuje da 8 % populacije barata s tabletima i samo 1 % s e-čitačima. I tu treba biti oprezan - epidemija raznih tableta koje su operateri, čini se s posebnim užitkom, plasirali među umirovljeničku populaciju samo je narušila UX jer je mahom riječ o vrlo nekvalitetnim uređajima. Npr. deseci umirovljenika došli su u Narodnu čitaonicu Gradske knjižnice Rijeka pitajući za knjige na svojim tabletima, a kada su vidjeli kako to ružno i slabo upotrebljivo izgleda, ta svrha ih više nije zanimala. Što se pak sadržajne strane priče tiče, pojedine su mogućnosti ispitale telekomunikacijske kompanije HT i VIP, privatne inicijative poput TookBooka, ali iz svega toga domaći Amazon nije nastao. Pojedini autori pak su prepoznali želju i prilike na globalnom tržištu, pa su ispitali i takve mogućnosti, najčešće samoizdavačke prirode.

I tako već neko vrijeme sve stoji u određenom limbu (osoban dojam, nadam se dobrim protuprimjerima kojih nisam svjestan)  ne bi li se prošli tjedan pojavila vijest: “FREZ - zone slobodnog čitanja uskoro i u Hrvatskoj”. Iz optimistične objave za medije nismo mogli saznati i sve detalje koji nas zanimaju - o čemu je konkretnije riječ, kakva je priroda projekta, o kojim rokovima govorimo… Sve to nam je pojasnila susretljiva Mirela Rončević, voditeljica projekta u Hrvatskoj. “Samo na maloj i novoj FREZ-ovoj Facebook-stranici projekt je lajkalo i podijelilo tisuće ljudi, a ostvareno je preko 30 medijskih objava što je nadišlo sva naša očekivanja”, uzbuđeno je istaknula Mirela koja u navedenom nalazi razloge za daljnji rad i potvrdu smislenosti ideje. Riječ je naime o dijelu poduzetničke inicijative čije korijene treba tražiti u Izraelu i Tel Avivu gdje je Total Boox razvio vlastitu aplikaciju za e-distribuciju i čitanje knjiga na tablet računalima i pametnim mobitelima, a sve u suradnji s knjižnicama i izdavačima uz kojih se osigurava sadržaj i njegova pristupačnost čitateljima. U SAD-u, gdje je Mirela od 16 godine te je kao entuzijast i stručnjak za e-knjigu autor Library Journala, model je obično suradnja s knjižnicama koje kroz aplikaciju uz upis članskog broja i PIN-a dopuštaju pristup organiziranim zbirkama e-knjiga. Što se poslovne strane posla tiče knjižnica aplikaciju, odnosno dostupne knjige, plaća prema realnom korištenju, a ne nekoj unaprijed obavljenoj nabavi naslova koje potom možda nitko i ne čita. Priča koja je pripremljena za Hrvatsku drugačija je iako postoji otvorenost za različite smjerove razvoja prema potrebama i interesima.

Korisničko sučelje aplikacije Total BooX

“U Hrvatskoj je cilj prvenstveno stvoriti lokalno brendiranu aplikaciju za tablete i pametne mobitele, a putem koje će na točkama na kojima se usluga implementira, npr. plažama, bolnicama, knjižnicama biti moguće i čitati naslove koje aplikacija nudi u svojem fondu.” ističe te naglašava da je ideja “free reading" zona nastala iz poruke knjižnicama da moraju ići tamo gdje su ljudi, a ne djelovati isključivo među svojim zidovima. “Prva je zona bila u Houstonu, a kroz proces smo zapitali zašto free reading zone ne bi nastale i uz potporu sponzora, a ne ionako ograničenih budžeta knjižnica? Zašto sponzori i tako ne bi pomagali i knjižnicama i radili na promociji pismenosti. To je ono što želimo pokrenuti u Hrvatskoj.” pojašnjava.

Mirela se nada da će uspjeti stvoriti proizvod koji će privući ključne partnere, prvenstveno spomenute sponzore. “Ako u Hrvatskoj knjižnice ne budu uključene, neće biti ni korisničke prijave, samo slobodan pristup kada se nalaziš u zoni slobodnog čitanja. No i tada knjižnice igraju ključnu ulogu - one mogu poučavati građane korištenju aplikacije, skretati pažnju na mogućnosti”, pojašnjena je potencijalna uloga hrvatskih narodnih knjižnica.

U predstavljanju projekta Mirela iskazuje dosta entuzijazma: “Mi imamo moralnu obvezu  napraviti pristup znanju pravom, a ne privilegijom. Sadržaj mora biti pristupačan. Ovo je projekt u koju sam i osobno jako vezana zbog veze s Hrvatskom, a moram reći i da je sve to volonterizam i aktivnost koja se ne radi zbog novca. Odlučila sam da u ovoj priči neće biti negativnosti i toksičnog. Niti lijevog niti desnog, nego samo pogled naprijed. Ovo su zato koraci za hvatanje ritma sa svijetom… Ne zaboravimo da ovo uključuje i turiste koji sjede na plaži i čitaju u slobodnim zonama. Želim da nas vide kao zemlju koja ulaže u pravo znanje.”

Zanimljivo, Mirela ima i drugačiji pristup problemu sadržaja na hrvatskom jeziku: “Najvažnije je da su u sve od početka uključeni ljudi, hrvatska javnost, a onda će se stvari pokretati; to je dobar znak i za knjižničare i sponzore. Samo javnost može pokrenuti i  izdavače u pravcu snažnije digitalizacije. U Americi u početku nije bilo ni čitača ni standardnih formata, živi kaos. Većina toga je danas prebrođena, uspostavljeni su standardi, a danas smo na nivou da naša aplikacija funkcionira na svakom uređaju bio Android ili Apple…. Ne brine me stoga što za sada nedostaje sadržaja na hrvatskom, važno je krenuti. Uspostavu samih zona predviđamo zato za prvi dan siječnja 2017. godine”, zaključuje.  

Naposljetku, i FREZ je potrebno staviti u jedan širi kontekst koji nije povezan isključivo s knjigama i knjižnicama - naime, tijekom posljednjih godina vidjeli smo nekoliko domaćih projekata koji žele maksimalno iskoristiti nove oblike digitalnih tehnologija te na demokratičnom principu pomoći obrazovnom procesu i cjeloživotnom učenju. “Onetius” je praktički kao studentski projekt obećao dostupnost sadržaja fakultetskih predavanja, a Bura znanja “STEMI” robotić koji uz hardver donosi i lekcije o programiranju, sastavljanju… Pri objavi svakog od ovih projekata reakcija javnosti i valovi pozitivnih reakcija bili su značajni - uostalom, STEMI je financiran crowdfunding-kampanjom. Sve to svjedoči da građani žele i očekuju nove, poboljšane i svrsishodnije proizvode.   

Ljudi naposljetku samo žele svoju e-priču. Pa makar spomenutih 20 %. A i Picard u svemirskom brodu čita s papira dok mu je prijatelj Data... Tu se krije ispravan put.