Visoka zgrada buknula je u plamenu. Izgledao je poput novoga Sunca zabljesnulog usred noći. Pretpostavila sam da ima tridesetak katova i pomislila na to koliko se ljudi trenutno nalazi u njoj. Zamišljala sam kako su se sve do maloprije bavili svojim svakodnevnim poslovima, kuhali, čistili, spavali, gledali televiziju, ljenčarili pred kompjuterom. Koža mi se naježila iako je bila topla rana jesen. Crne dlake na rukama boje kave s mlijekom stršale su mi u vis. Osjećala sam kako mi srce uzbuđeno lupa. Zaključila sam da će unutar najviše dvije minute netko nazvati vatrogasce i hitnu pomoć. Bez obzira na tu činjenicu, nisam se mogla pomaknuti, već sam i dalje opčinjeno promatrala vatru. Udahnula sam duboko njezin reski miris u nosnice i osjetila novu navalu uzbuđenja i euforije. Začula sam užasnute povike iz velike buktinje. Zavidila sam im. Oni su sada dio nečega moćnijeg, nečega savršenog. Postali su dio vatre kao što tijela pokojnika postepeno postaju dio zemlje. Ruke su mi bridjele od boli sve jače i jače, potičući me da se više ne suzdržavam. Pogledala sam u svoje otvorene dlanove koji su bili jarko crveni. Svaka pa i najmanja žilica na njima se isticala, imala sam dojam da pulsiraju. Bolno, kao da će svojom nadimanjem toliko nabubriti da će morati puknuti. Gotovo da sam se mogla pridružiti izgarajućim vriskovima u boli. Čula sam šapat vatre. Govorila mi je, htjela sam joj se pridružiti. Ništa nije bilo ljepše od pomisli na sjedinjenje s njome.

Osjećala sam okus njene boje u svojim ustima.

Ne postoji niti jedan ton niti jedna glazba toliko božanstvena kao zvuk vatre dok proždire ono što joj je oduvijek pripadalo.

***

Dim boje hematita obuhvaćao je prostorije stare obiteljske kuće u svoj zagrljaj poput zloduha. Mnoga pluća su toga dana izdala svoje vlasnike pod čađi koja oduzima život. U sobi na vrhu zgrade nalazila se kolijevka. Tada sam imala samo pet mjeseci. Crveni plamenovi igrali su se smrti. Skakutali su stapajući se i razdvajajući. Tihi zvuk pucketanja vatre plesao mi je hrapavo po mekoj koži. Smiješila sam se, kao da se nalazim u sigurnom majčinom zagrljaju. Pljucnula sam malo sline na svoje sitne usnice kao da izazivam vatru na dvoboj.

Vatra je šaputala. Tiho. Tiše.

Mogli su je čuti samo oni koji su zavrijedili slušati, oni u kojima je počivao njen dar. Govorila mi je onako kako samo ona umije, idućeg trenutka se povukavši od krevetića ne dodirnuvši ga svojim ognjenim poljupcem. Nepunih pet minuta kasnije, vatrogasci su se uspjeli probiti do sobe razvalivši teška drvena vrata poput očajnih provalnika.

– Vidim je! – uzviknuo je jedan od njih umrljan čađom razrogačivši svoje zeleno sive oči u čudu.

Toga dana sve duše koje su obitavale u kući položile su svoj život na oltar njoj, svemogućoj. Sve prostorije bile su pogođene njenim plamenim jezikom i odjevene u crninu osim jedne. Prostorija u kojoj sam bila ja ostala je netaknuta.

***

Bilo je ljetno jutro, nalazila sam se u dvorištu kuće koja je pripadala roditeljima moje tadašnje prijateljice iz susjedstva. Zrak je bio ugodno topao. Puhao je svježi vjetar, tako da nije bilo vruće, već je bilo idealno vrijeme za boravak na otvorenome prostoru. Ja i moja prijateljica smo sjedile na rasklopivim stolicama igrajući se plastičnim šalicama i tanjurićima. Danas se više ne sjećam kako zvala. Naše poznanstvo nije bilo dugoga vijeka pošto se njena obitelj tri godine nakon ovoga događaja odselila u veći grad. No, sjećam se da je imala svijetlo smeđu kosu, ili možda čak tamno plavu. Bila je to nijansa na granici između dviju boja što ju je činilo teško odredivom. Imala sam sa sobom svoju najdražu lutku, poklon mojih roditelja za šesti rođendan. Lutku sam nazvala Eni, uvijek sam je posvuda nosila sa sobom. Imala je na sebi slatke crvene cipelice. Majka moje prijateljice izašla je na drvenu terasu natkrivenu tendom koju su krasile prljavo bijele i svijetlo ružičaste vertikalne pruge zbog kojih me terasa podsjećala na slastičarnicu.

– Ponudi Karmen nečime za piti! – rekla je njena majka.

Vjerojatno bih bila ljubomorna na nju da sam već tada znala da ja nemam prave roditelje poput nje. No, spoznaja da sam posvojena i da su moji roditelji poginuli u požaru došla je tek nekoliko godina kasnije.

– Evo, sad ću – odgovorila je poslušno. – Što ćeš 'piti? – upitala me ustavši sa stolice koja se pri tome skoro zaklopila natrag u prvobitno stanje.

– Imate li soka? – upitala sam osjećajući žeđ još otkako sam došla ovdje, no bilo me sram pitati je.

Kimnula je glavom i otrčala u kuću energično kako samo djeca znaju. Kako je ona ušla u kuću, tako je iz nje izašao njen brat. Bio je debeljuškast, lica posutog pjegicama i veoma kratke kose. Pretpostavila sam da ima dvije godine više od svoje sestre koja je bila moja vršnjakinja. Nisam ga baš voljela, bio je problematično dijete, psovao je i tukao se sa dječacima iz naselja.

– Lijepu lutku imaš – rekao je uzevši crvenokosu Eni svojim punašnim rukama i zlobno me promatrajući dok je hodao korak po korak dalje od kuće.

– Vrati mi je! Moja je! – zavikala sam nadajući se da će njegova majka izaći na terasu i natjerati ga da mi je vrati.

 – Baš neću! – zavikao je smijući se i počevši trčati sa mojom lutkom.

***

Već smo se udaljili od kuće, sada sam stajala pored njega pokušavajući preoteti natrag svoju najdražu igračku koju je držao u svojoj ruci podignutoj visoko u zrak iznad svoje glave. Plakala sam i derala se vičući da mi ju vrati. Ljudi u prolazu nisu obraćali pozornost na nas, nisu ih nimalo zanimale blesave dječje svađe. Vjerojatno su sami bili prepuni ozbiljnijih problema i opterećenja karakterističnih za svijet odraslih. Počela sam još jače plakati, bivajući sigurnom da će mi je uništiti ili dati nekom drugom. Namjerno me provocirao spuštajući lutku dolje kako bi mi dao nadu da ću je uspjeti uhvatiti, zatim bi je ponovno podigao u zrak izvan moga dosega. On se svo vrijeme smijao, tek tada sam shvatila da me sa razlogom doveo sve do ovdje. Nalazili smo se ispred kuće njegovih prijatelja, braće blizanaca koji su po karakteru bili baš poput njega.

Duboko je udahnuo i počeo izvikivati imena svojih prijatelja pozivajući ih da dođu. U taj trenutak njegove nepažnje nekako sam uspjela uhvatiti lutku jednom rukom. Čvrsto sam se držala za nju i uspjela drugom rukom nekako uhvatiti njegovu podlakticu. I tada, držeći se jednom rukom za njega, a drugom za lutku, osjetila sam kako se nešto u meni promijenilo. Odjednom nisam više bila ista osoba, moje tijelo je postalo sposobno za nešto za što prije nije bilo. Činilo se tako normalnim i prirodnim, kao da sam po prvi put prohodala ili proplakala. Osjetila sam najjači osjećaj koji je moje tijelo imalo prilike iskusiti, i zatim je počelo. Lutka i njegovo tijelo počeli su gorjeti. Gledao me u šoku otvarajući usta iz kojih je isplivao krik sličan ženskome. Vatra je gorjela ispod mojih dlanova, osjećala sam ugodnu toplinu. Isprva me događaj prestrašio, htjela sam to zaustaviti, znajući da vatra dolazi iz mene. Ali nisam mogla, nisam znala kako. Možda je čak stvar bila u tome što nisam htjela prestati. Osjećaj je postajao sve boljim i intenzivnijim, kao da je upravo ovo jedna od osnovnih ljudskih potreba, poput gladi ili žeđi. Miris lutke koja gori, miris spaljenoga mesa. Da, nisam ih mogla definirati kao smrad. Nije bilo bitno što je zapaljeno, dok god je moglo gorjeti. Ubrzo sam osjetila umor, kao da se energija naglo istrošila. Tek tada obratila sam pozornost na brata moje prijateljice koji je vrištao u agoniji. Najednom, vatre je nestalo i ja sam klonula na koljena bivajući posve iscrpljena. A tada je pravi užas za mene počeo.

Dječak se srušio. Lutka je ležala na podu, djelomično spaljena, dok je jedan njen dio koji je postao neprepoznatljiva masa bio zalijepljen za njegovu ruku. Tužno sam promatrala nagoreni komad onoga što je još prije pet minuta bila Eni. Dječak je zavrištao u panici pokušavajući ustati dok mu je desna ruka izgledala kao da će se svake sekunde komad kože odlijepiti s nje.

Htjela sam mu nešto odgovoriti, no tada sam počela osjećati peckanje u dlanovima koje je podsjećalo na bolne trnce. Žarenje se pojačalo, osjećaj je poprimao volumen u koji sam uranjala. Činilo mi se kao da mi jaka lužina ulazi pod kožu izjedajući kosti i mišiće te mi nateže žile poput bolne mreže. Vrištala sam kroz suze. Nisam bila svjesna da sam zadobila opekline, bio je to prvi put da mi je vatra naudila. Bol je bila užasna i neizdrživa, svakoga trenutka poprimajući nove razmjere i penjući se na bolniju razinu. Bila je to ona vrsta boli na koju se čovjek ne može priviknuti, već se stalno čini sve gorom. Ugledala sam njegovu majku kako trči prema nama nešto uzvikujući. Za njom je trčala njena kći. Njihova majka stala je pored nas proučavajući brzim kretanjem očnih jabučica čas mene, čas svoga sina, čas ono što je ostalo od lutke.

– Što si to učinio? Zapalio si Karmeninu lutku! I zaboga, ruke su joj opečene!

– Nisam! Ona je to učinila! Rukama je stvorila vatru! – prostenjao je kroz plač.

 – Ajme! Bože moj! Ti moraš na hitnu! I to odmah! Ajme meni! Ja ne znam kako si sve ovo uspio izvesti, ovo je previše! Zar želiš završiti u popravnom domu? Ovo ti je najveća glupost do sada! Ajme meni, šta sada? Kako da ovo kažem Karmeninim roditeljima? Kako se osjećaš? Je li ti slabo? A tebi Karmen? Ostanite ovdje, vraćam se za minutu! – rekla je bez mnogo razmišljanja i otrčala do kuće kako bi pozvala hitnu pomoć.

Njena kćer je stajala pored nje uznemireno nas gledajući. Bol u dlanovima naglo je prestala kao da je netko zatvorio špinu, čak je i crvenilo na njima bilo jedva primjetno. I doista niti jedne oči osim sitnih dječakovih nisu pogledale u mene tražeći krivca za kobnu igru s vatrom.

***

Svakim svojim pokretom ruke oduzimala sam dah desecima lica oko sebe. Njihove zjenice uzbuđeno bi se širile kako bi plamen vatre prebojavao crninu noći. No od početka pa sve do kraja točke, ja uopće ne bih bila svjesna ljudi koji me okružuju. Tek bi me njihovo oduševljeno pljeskanje trgnulo iz stanja koncentracije i opčinjenosti. Dok sam žonglirala bakljama i dodavala se njima sa još jednom osobom, trenutak nepažnje učinio je svoje. Baklja mi je nezgodno pala u ruku zbog čega bi se normalna osoba spekla. No ja sam je ne osjetivši ništa neobičnog, bacila u zrak i nastavila sa svojom točkom. Osjećala sam kako mi se znoj slijeva duž potiljka. Zabacivši glavu, približila sam vatru ustima osjećajući njenu toplinu i ugasila je. Gromoglasan pljesak koji je označio kraj predstave je odjeknuo. Ja i Robert smo se naklonili i napustili publiku.

– Mora da si zadobila opekotinu, vidio sam da ti je baklja skoro ispala. Ako ti treba nešto da staviš na to, samo reci. Imam ja hrpu sredstva za ublažavanje ozljeda te vrste kod sebe, već sam veteran što se toga tiče – rekao mi je kroz osmijeh dok smo koračali prema garderobi.

– Ne treba, nisam se opekla, već si do sada trebao shvatiti da imam sreće s takvim stvarima – rekla sam namignuvši mu dok sam ulazila u svoju prostoriju za presvlačenje.

– Znaš, mogla bi se jednoga dana proslaviti. Ali, doista proslaviti – rekao je naglasivši riječ doista. – Bavim se ovime već gotovo petnaest godina i nikada još nisam vidio nekog talentiranog poput tebe.

– Hvala, no ovo je za mene tek hobi, ne zanima me svjetska slava.– odgovorila sam mu i ušla u prostoriju.

Deset minuta kasnije, izašla sam iz garderobe u drugoj odjeći i sa svojim stvarima. Hodala sam prema svome autu kojeg sam parkirala u blizini razmišljajući kako je doista prošlo već nekoliko godina otkako nisam stvarala vatru. Točno na ovaj datum prije nekoliko godina sam se pridružila grupi uličnih zabavljača. Ugledala sam u mraku kojeg je škrto razbijala svjetlost ulične lampe neku osobu kako stoji pored mog automobila, parkiranog uz cestu. Oprezno sam se približila stežući ključeve od auta u ruci.

– Ah, Robert, ti si. Preplašio si me. Kako to da već nisi otišao kući?– upitala sam ga osjećajući olakšanje.

– Zar si očekivala nekoga drugoga? Ostao sam kako bih te pitao ako ćeš na piće s nama, Sara slavi rođendan danas – rekao je čineći se pomalo čudnim.

No ipak, pretpostavila sam da su tama i strah koji sam maloprije osjetila bili krivi za zrno paranoje u meni. Roberta nisam dugo poznavala jer se nedavno doselio iz drugog grada i tamošnje skupine zabavljača, no do sada mi se činio kao sasvim pristojna osoba. Sara je bila naša organizatorica koja nam je ugovarala nastupe, no nisam je pretjerano poznavala. Naš odnos temeljio se na pozdravima, razgovorima o vremenu i poslovnim dogovorima.

– Neki drugi put, danas baš i nisam raspoložena za izlazak – odgovorila sam pošto se danas doista i nisam osjećala najbolje.

– Ah, dobro, kad ti se ne da. Vidimo se onda drugi put. Pozdrav – odgovorio je sa očitim razočaranjem i otišao.

Začuđena njegovim ponašanjem, ušla sam u auto.

***

Bilo je već dva i pol sata ujutro kada me probudilo zvono na vratima. Nalazila sam se u krevetu, televizija je još radila, sada je prikazivala neki akcijski film. Ustala sam iz kreveta nemajući pojma tko bi to mogao biti u ovo doba. Došavši do ulaznih vrata, proškiljila sam kroz špijunku i ugledala Roberta.

– Hej! Odakle ti ovdje tako kasno? Znaš li ti uopće koliko je sati? – upitala sam ga bivajući uvrijeđena što mi je netko uopće došao na vrata a da se prethodno nije najavio ili bio pozvan.

Bez da je išta rekao, provukao se pored mene u stan i zaključao vrata. Tek tada, prekasno, shvatila sam da je u alkoholiziranome stanju.

– Tvebljala si is znama – promrmljao je zateturavši.

– Molim!? – upitala sam osjećajući kako mi tijelo podrhtava od ljutnje.

– Kašem das' trebala ić s nama na cuugu – oblikovao je riječi tupim usnicama kojima je jedva micao.

Otišao je do moje kuhinje hodajući i istovremeno gubeći ravnotežu, otvorio frižider i zagledao se u njega, vjerojatno tražeći nešto alkoholno.

– Nmaš nišaa za pit' – rekao je i zatvorio vrata hladnjaka te se zlovoljno strovalio na stolicu u blagovaonici.

Kiseli miris mu je isparavao iz usta, osjetila sam kako mi se želudac zgađeno okreće. Bila sam zabrinuta i ljuta na samu sebe što sam ga uopće pustila u kuću.

– Okej, mislim da bi bilo najbolje kad bi otišao svojoj kući – rekla sam i krenula prema vratima da ih otključam i pokažem mu izlaz iz svoga stana.

U tom trenutku skočio je sa stolice i čvrsto me uhvatio za podlakticu. Njegovo lice sada mi je bilo blizu, smrad koji je zračio iz njegovih usta bio je jedva podnošljiv.

– Pusti me! – zarežala sam pokušavajući se otrgnuti od njega dok mi je sjećanje zaplesalo umom. – Molim te.

On ničime nije dao znaka kako bi pokazao da je registrirao to što sam mu rekla, i dalje me nije puštao, sada me stisnuo prema sebi.

– Znaš, svdjelas mi se već kad smo se up ppoznali. Al' ti voliš glumt nedodivljvu, jel? – rekao je i utisnuo svoje tupe usne na moje.

– Pusti me! – zaderala sam se, sada već u rastućoj panici.

Udarila sam ga šakom po licu, no nije se činilo kao da je moj udarac uopće osjetio. Zastao je, ne toliko zbog osjećaja boli, već više zbog iznenađenja. Tada sam potpuno izgubila kontrolu nad svojim tijelom. Emocije su mi postale potpuno tupe, činilo mi se kao da više nemam kontrolu nad situacijom. Rukama sam ga čvrsto obujmila u zagrljaj, kao da grlim ljubavnika. I tada sam nesvjesno učinila ono od čega sam se već godinama suzdržavala. Osjetila sam poznatu toplinu pod dlanovima koja mi je počela prožimati cijelo tijelo, izgarala sam u intenzitetu tog osjećaja. Njegovo tijelo počelo je gorjeti. Prvi trenutak nije ni bio svjestan što se događa, da bi iznenada počeo vrištati. Izgledao je kao da se naglo otrijeznio.

– Šta si ti? Prestani!!! Zašto se smiješ?!? – vrištao je pokušavajući se iščupati iz mog čvrstog zagrljaja.

Tek tada sam shvatila da su mi usne izvijene u psihotičnom osmjehu. Njegovo otimanje bilo mi je zabavno. Stisnula sam ga još jače u svoj zagrljaj, potpuno naslonivši svoje tijelo uz njegovo prebacujući težinu i oslonac prema njemu.

Tamni dim nas je obavijao i skrivao poput crnoga baldahina dok smo bili sjedinjeni u zagrljaju. Vidjela sam u njegovim očima da je potpuno trijezan i da mu je žao. Osjećala sam empatiju kako isplivava iz moje svijesti želeći mu oprostiti. No, onaj dio mene koji nisam mogla kontrolirati je bio osvetoljubiv i nije praštao tako lako. Zatvorila sam svoje oči kako ne bih morala gledati njegov preplašeni i molećivi pogled. Ionako uskoro od njega neće ostati ništa, čak ni njegovih očiju boje karamele. Pokušala sam se skoncentrirati na vatru kako bih je zaustavila, no nisam mogla. Kao da nisam ništa danima pila i sada mi je netko dao bocu vode kako bih ugasila požar kojim mi izgara grlo. Nisam mogla stati, sve prepreke u meni su popustile. Osjećaj je bio bolji nego što sam ga pamtila. Zapitala sam se kako sam uopće mogla prestati stvarati vatru.

Odjednom sam osjetila kako nestaje čvrstoga tijela na koje sam bila naslonjena. Pala sam na pod, vatre više nije bilo. Nije bilo ni Roberta. Samo je pepeo ostao. Začudila sam se kako nije ostalo niti kostiju. Umom mi je zaigrala misao kako sam upravo ubila nekoga. No, onda je nestalo sveg morala u meni. Htjela sam još.

***

Visoka zgrada buknula je u plamenu koji je izgledao poput novoga Sunca zabljesnulog usred noći. Osjećala sam kako se mijenjam, kao da postajem osoba kakva sam oduvijek htjela biti. Snažnija, samopouzdanija, netko tko neće biti potlačen. Uspjela sam nekako skinuti pogled sa vatre te sam se uputila dalje niz ulicu. Dlanovi su mi i dalje bolno pulsirali. A ja sam znala kako učiniti da prestanu. Stablo. Naslonila sam dlanove na hrapavu koru i osjetila poznatu toplinu. Nije mi bilo dosta. Unutarnji glas u meni je vrištao.

Gori! Gori! Gori!

Znala sam da ovoga puta neću imati snage stati. Deset minuta kasnije, dok sam gledala kako zgrada nekadašnjeg kina gori, učinilo mi se da sam ugledala ljudsku siluetu u plamenu. Osjetila sam iznenada melankoliju i sjetu. Ili možda bolje reći nostalgiju. Kao da se vraćam nečemu od čega sam potekla, nečemu što sam veoma voljela, no napustila. Pogledala sam svoje dlanove. Neutaživo su žeđali tražeći još. Pustila sam toj energiji u njima da se kreću prema unutra, da proždiru moje tijelo. Toplina me sada cijelu obuhvaćala i ja sam počela gorjeti. Nisam osjećala bol, bilo je kao da se oslobađam okova. Pogledala sam niz ulicu, požar se širio munjevitom brzinom. Prišla sam zgradi u plamenu, promatrajući neobičnu siluetu. Bila sam konačno tamo gdje pripadam. Gurnula sam svoju goreću ruku u plamen. Zadnje što sam osjetila prije nego je nestalo moje svijesti u obliku koji sam poznavala, bila je ruka koja je svoje prste ispreplela sa mojima i nježno me povukla prema sebi. Tada sam znala da nisam sama. Bilo nas je još mnogo, na tisuće.

I svi smo bili njena djeca.