A ti đaci nisu ni na Vežici ni na Zametu, oni ga čekaju u za nas nešto daljoj, ali dragoj Makedoniji. Današnjoj našoj djeci možda pomalo nepoznatoj. I zato se nadamo da će nam Vedran jednom ispričati priču više – priču o svojim makedonskim iskustvima. A do tada, dok ih pomalo skuplja, jer još godina i pol tog suživota je pred njim, bacimo oko na ovu priču koja ga je vratila na same početke – u dane kad ni slutio nije kamo će ga knjiga jednog dana odvesti. I ponovno vratiti.

Stribor pa mi

I zapravo sam tek razmišljajući što reći, kako natipkati osjećaje koje u meni pobuđuje Stribor, kako se mišlju vratiti u početke i ponovno ih oživjeti, shvatio da se od Stribora nisam ni rastao. Prije no što sam kročio u Stribor, čeličio sam se u našoj knjižnici na Turniću. Prirodno, prvo moraš odrasti u svome naselju da budeš spreman otići u veliki grad u kojem se Stribor nalazi. Tada u tom velikom gradu nije bilo toliko događaja koji su promovirali knjige za djecu. Uglavnom je to bilo samo u Striboru, pa se znalo da je svaki organizirani posjet Striboru donosio susret s nekim piscem za djecu ili neki događaj kojim se promovira čitanje u djece. Samih se susreta s piscima ne sjećam posve bistro, ali se zato vrlo dobro sjećam osjećaja koje su u meni izazivali ti susreti – osjećaja da si vidio polumitološko biće koje je moglo napisati onoliko stranica knjige, štoviše, bilo kadro izmisliti toliko likova šifriranih u riječima, a otključanih i onda oživljenih u vlastitim mislima.

Zasigurno je taj osjećaj čučao negdje u stanci koja je uslijedila i u kojoj je Stribor iščezao s horizonta, ali ne i iz sjećanja koja utječu na naše odluke jer sam, eto, postao profesorom hrvatskoga jezika i književnosti. Danas, obogaćen pedagoškim iskustvom, svjestan sam važnosti takvih susreta, susreta koji približavaju knjigu djeci, čineći je dijelom njihove stvarnosti i demistifirajući je, kao što je to bilo sa mnom dok sam se susretao s piscima u Striboru. Mnoga se djeca plaše debelih, a u novije vrijeme sve češće i tankih korica knjige, i stranica zbratimljenih s koricama. Upravo takvim susretima otvara se čitateljski put u najmlađima, čineći im knjigu dostupnom, izazovnom, privlačnom, a što ih dakako vodi životnim blagodatima koje proizlaze iz čitanja (mislim da ih ovdje ne moram nabrajati, oni koji ovo čitaju zasigurno su osviješteni u tom smislu).

Ovdje valja spomenuti i važnost knjižničara kao osobe koja ima veliki utjecaj na zbliživanje knjige s djetetom, koja ima veliki utjecaj na to hoće li to dijete izrasti u promišljenu, stamenu osobu, osobu koja misli. To se razmišljanje čini vrlo romantičarski, no zamislite osobu koja mrgudno, živčano ili ljuto razgovara s djecom o knjigama. To će svakako odvratiti to dijete od čitanja. Na sreću, to nije slučaj u našem Striboru, u kojem me je čekao isti onaj osmijeh koji sam ostavio u našoj knjižnici na Turniću. To je, dakako, osmijeh naše Verene, ali i ostalih djelatnica Stribora, koje toplinom i osmijehom otvaraju taj čitateljski put najmlađima.    

Stribor kao vrelo koje okrepljuje - i izvan granica 

Prvi susret sa Striborom kao predslika je budućih događaja koji su predvidjeli da ću se opet susretati s dječjim knjigama u Striboru, i to knjigama koje se koriste u dalekoj Makedoniji, u kojoj poučavam hrvatski jezik i kulturu djecu pripadnika hrvatske manjine. Naime, u svijetu se u tom obliku hrvatski jezik i kultura uči u 20 zemalja. Može se pretpostaviti da je takva nastava prilično udaljena od klasične nastave kakva se uči u hrvatskim školama jer učenici hrvatski jezik uče kao drugi jezik, nastava je izborna, zbog specifičnosti i ograničenosti uvjeta često su na nastavi učenici različita uzrasta itd. Sve navedeno uvjetuje da osmišljenim pristupom tako organizirana nastava postaje dinamičan i kreativan poligon u kojemu učenici različitih uzrasta igrom, glumom, pjesmom i maštom uče o hrvatskome jeziku i kulturi. Za sve su to potrebne dječje knjige iz kojih se crpe priče, pjesme, igrokazi, recitali itd., a za kojima posežem, pogađate, u Striboru. Tako je slavni Stribor postao vrelo koje okrepljuje ne samo izvan granica velikoga grada nego i izvan granica države. To je vrelo važno jer daje sadržaje koji su u mom slučaju mnogim učenicima jedina veza sa zemljom porijekla jednoga od roditelja. Naime, nastava je nekim učenicima jedina veza s Hrvatskom. Često je hrvatska nastava u Makedoniji zamjena za ono što djeca u matičnoj domovini doživljavaju neposredno, u svakodnevnoj interakciji s okolinom, formirajući tako odnos prema porijeklu i identitetu. To valja imati na umu prilikom pomnoga odabira nastavnih i izvannastavnih aktivnosti jer se njima u učenīkā kreira percepcija o Hrvatskoj i utječe se na njihov odnos prema Hrvatskoj kao zemlji njihova porijekla. Važno je to osvijestiti prilikom odabira nastavnih i izvannastavnih sadržaja – oni moraju biti aktualni, dostupni i razumljivi razvojnoj fazi učenika i njihovome interesu te komunikacijski opravdani.

Ukratko je iznesena još jedna perspektiva Stribora kao simbola dječje knjige i njegove važnosti, ali i još jedna u nizu priča iz života koje su krenule iz velikoga grada, iz Stribora.