Zamislite ceste bez oznaka. Zamislite udžbenike i radne bilježnice bez uputa, kulinarske recepte bez uputstva za pripremu i strojeve bez uputstva za upotrebu. Zamislite zračne luke i autobusne stanice bez oznaka. Zamislite bolnice bez znakova za snalaženje. Čekajte... Pa to i nije toliko teško, je li?

Nažalost, nije. Signalizacija, tj. navigacijski sustav, tj. oznake koje pomažu u snalaženju u prostoru često ispadnu s liste prioriteta, a i s liste troškova prilikom otvaranja nekog kompleksa. Razumljivo, ispadnu i s liste problema koje treba riješiti, pogotovo kad se nađu u društvu problema poput prokišnjavanja krova u rodilištu ili manjka doktora specijalista ili nedostatka konca za operacije. Opet - potpuno razumljivo - u takvom se kontekstu signalizacija čini potpuno irelevantnom i banalnom, ali želimo pokazati koliko su i ti mali koraci bitni i mogu nam olakšati život u ključnom trenutku. Svima nama. Jer u ovom se slučaju ne moramo stavljati u ulogu korisnika bolnice ili išta zamišljati - svi smo korisnici bolnice, bez iznimke.

I male stvari zaista mogu učiniti svijet mrvu boljim, nije klišej.

Pa krenimo put bolnice...

Situacija s kojom se vjerojatno svatko susreo: trebate vaditi krv. Kamo idete? Zavod za javno zdravstvo na Mlaki? Sušak? KBC Rijeka? (Jedino bismo Kantridu i Cambierijevu ovdje mogli isključiti, ako nismo djeca.) Iz ovog je primjera vidljiv prvi veliki izazov potencijalne signalizacije - kako objediniti tako dislocirane objekte? To je problem koji nadilazi signalizaciju, ali krenimo najavljenim malim koracima i zadržimo se na jednom lokalitetu. Recimo da saznamo da trebamo ići u KBC Rijeka, opet dolazimo do pitanja gdje točno? jer je u kompleksu nekoliko laboratorija.

Kod nas ljudi vole da im se unaprijed usmeno objasni kamo (I kuda) moraju ići - da imaju neki makar približni uvid o prostoru u koji dolaze. ”To ti je u onoj velikoj zgradi, na drugom katu, kad se popneš stepenicama lijevo, pa desno.” S takvom poluinformacijom sigurnije kročimo nepoznatim terenom. Ali nepoznati teren, pogotovo s tako javnom funkcijom poput bolnice, trebao bi biti uređen za samostalno snalaženje.

Što je signalizacija i kome je namijenjena?

Hajmo razbiti tabu i progovoriti o mističnoj signalizaciji. Signalizacija je nekakav navigacijski sustav koji pomaže u snalaženju u prostoru. Konkretno, to su putokazi, oznake, table, mape i slično. Od vanjskih putokaza prema zgradi, preko velikog znaka na objektu, do one male table na vratima. I ono najvažnije - sve između toga. To je ono o čemu - ako je pravilno postavljeno - i ne razmišljamo, i ne primjećujemo, jer u svakom trenutku znamo da smo na pravom putu. Problem se javlja kad oznake ne postoje ili nisu dovoljno dobro osmišljene/postavljene, a jako je iritantno kad su dvosmislene ili otvorene za interpretaciju.

Primarni korisnici bolnica nisu njezini djelatnici, već posjetitelji. Ako sve bude jasno posjetiteljima, bez brige, bit će i osoblju (koje ionako često ima svoje prečice i skrivene hodnike). Kontekst bolnice pretpostavlja i češću specifičnu publiku: starije ljude, osobe slabijeg vida, slabijeg fizičkog i mentalnog zdravlja, osobe koje ne znaju čitati, a ponekad i strance. Njima bi definitivno snalaženje trebalo pojednostaviti vizualno prepoznatljivim simbolima. I taj je dio izazov za sebe jer pojedine medicinske usluge nemaju prepoznatljive simbole. Ako malo razmislimo, simbol za kardiologa puno će nam prije pasti na pamet nego za recimo internista, ali simboli se ionako uče. Sve simbole koje danas prepoznajemo (npr. srce, znak za mir, znak za informacije...) u jednom smo trenutku života naučili. Bitno je da su simboli što jasniji, ali poanta je da ih korisnik s vremenom - i korištenjem - nauči.

Očekivano, nakon prve ili druge upotrebe prostora, znakovi nam više ne trebaju jer smo naučili put. Ali možda je upravo to dio problema. Jer iz sadašnje perspektive - kada znamo put do željene ordinacije - znakovi do nje čine nam se suvišni. No, ako se stavimo u situaciju prvog dolaska u bolnički kompleks, oznake postaju itekako potrebne.

S teorije na praksu

Donedavno smo imali situaciju da na ulazu u KBC Rijeka nema nikakve vodilje gdje su koji odjeli i što je u kojoj zgradi. Sad postoji jedna mapa s tlocrtom i okvirnim informacijama - svakako dobrodošla - ali definitivno ima mjesta za napredak. Jer ipak se mora odabrati jedan od 21 objekta na lokaciji! Već bismo samom grupacijom objekata uvelike olakšali snalaženje i srezali izbor zgrada za 50 %.

Prijedlog za lakše snalaženje: izdvajanje zgrada koje su od interesa za pacijente.

Na onom mikronivou - vratima ordinacije, laboratorija ili ureda - djelatnici sami pokušavaju odgovoriti na njima često postavljana pitanja i time ih svesti na minimum. A što će drugo? Prvo posegnu - razumljivo - za A4 papirom, flomasterom i selotejpom. Oni kreativniji za papirom u boji, Comic Sansom i plastifikatorom. Dogodi se da druga smjena ima svoju viziju pa onda vrata postanu obljepljena s 5-7 različitih papira koji više zbunjuju nego daju informaciju.

U tom mnoštvu papira, boja, veličina slova i različitih tipografija gubi se hijerarhija podataka, ali još bitnije - gubi se i sama informacija. Znakovi funkcioniraju najbolje kad su brojčano svedeni na minimum (ALI ne ispod minimuma). Previše znakova na jednom mjestu postaje kontraproduktivno jer se ne pročita nijedan.

Na fotografiji: Informacijska zbrka na vratima.

Na fotografiji: Jedan od mogućih načina grupiranja i raščišćavanja informacija.

Na slici: Predviđanje prostora i za nezaobilazne A4-napomene.

Fokus na korisniku prostora

Liječnici posvete svoj život pomaganju drugima i bilo bi šteta ne naći put do tih superheroja, pogotovo u trenutku kad ih najviše trebamo. A upravo nam je u tim trenutcima najteže - prestrašeni smo i iscrpljeni bolešću, treba nam pomoć. Baš bi nam dobro došla mala asistencija u snalaženju bolničkim hodnicima. Malo ohrabrenje da smo na pravome putu.

Galerija: Prijedlog za raščišćavanje informacija, postavljanje hijerarhije i veću uočljivost laboratorija

Još nešto. KBC je napravio odličnu stvar s vizualizacijom krvnih grupa koje im nedostaju i bilo bi šteta da zainteresirani davatelji ne nađu laboratorij koji traže. Zasigurno bi im lakše bilo pratiti oznake “Dobrovoljni darivatelji krvi” nego “Klinički zavod za transfuzijsku medicinu”. Mnogo bi se moglo napraviti već samim time da se aspekt sadržaja fokusira na korisnika.

Svijest o signalizaciji u našem društvu očito ne postoji. Njezin potencijal da riješi probleme i ispuni primarnu svrhu snalaženja u prostoru neprepoznat je ili pak prepoznat kao nepotreban. Ali stvari idu nabolje. Nedavno obnovljena internetska stranica KBC-a ponudila je mape tri lokaliteta (Rijeka, Sušak i Kantrida) za ispis, a te su mape osvanule i u krugu bolnice. Moglo bi bolje, ali pomak naprijed ipak postoji i zahvalno mu mašemo.

Šuška se i o novoj bolnici - želimo nam svima manje gubljenja u njoj.