Nije mi baš jasno kako spisatelj može imati stvaralačku blokadu. Ne mogu shvatiti zašto neki spisatelji lome prste tijekom pisanja i grozničavo traže inspiraciju? Čemu trošiti vrijeme i živce na traženje priče ako se prave pripovijesti nalaze blizu, nadomak ruke? Pa dovoljno je poslušati stare ljudi koji su vrelo životnih pripovijesti i koji rado evociraju protekla vremena. Da se priča ne mora unedogled tražiti jasno je književniku i novinaru Adamu Rajzlu (1948.) koji je do sada objavio dvanaest knjiga. Prvu knjigu, zbirku pjesama Odavde do obale, objavio je 1974. godine.

U Razlovoj najnovijoj knjizi Diljske priče (Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2019.), koja se sastoji od izabranih priča što su prvotno objavljene u časopisima i drugim Rajzlovim zbirkama priča, glavnu riječ imaju pretežno obični ljudi čiji životni put nije uvijek bio običan. Jedne su priče namijenjene odraslima, a druge djeci (ilustracija čini granicu između njih).

Rajzl iznosi priče kakve se danas rijetko kada pričaju – govori o psima koji nisu znali za strah i riskirali život za svoje vlasnike; spominje propale ljubavi koje su započele obećavajuće, a završile tragično; opisuje osamljenike koji uporno okajavaju davno počinjene grijehe (Lugar Maksim); spominju se mlade žene koje su si oduzele život jer su ih voljeni iznevjerili (Samo noćne sjene); uporni lovci koji uživaju u hvatanju divljači (Zamke)...

U pričama se katkad javljaju nadnaravni elementi (Crne svinje; Začarano zrcalo; Vatrenjaci), motivi što su posebice zanimljivi i privlačni bili ponajviše djeci; sablasni dijelovi utjerivali bi djeci strah u kosti, no oni su ipak rado slušali stravične pripovijesti. 

U priči Perun mirotvorac Rajzl opisuje kako bi seoska zajednica burno reagirala na dolazak pastira čije bi ovce ljudima katkad uništile život. Sličnu su mi priču davno kazivali roditelji, i oni se sjećaju pastira koji bi se odjednom pojavili niotkuda, spavali vani, vodili stado uz potoke i naglo nestali, baš kao što bi naglo i došli. Opet, nepovjerljivost prema pastirima sjeti me i epizode TV serije Gruntovčani u kojoj Regica i Dudek izvuku deblji kraj – ljetina im strada, a zbog njihove se muke ovčetinom zaslade sumještani. Nije bez razloga TV serija Gruntovčani stekla kultni status – popularnost je stekla i zadržala jer se bez uljepšavanja prikazuje kako ljudi funkcioniraju – ima u njoj raznih karaktera i priroda, pojedinaca taštih, svadljivih, ranjivih, naivnih i lukavih dozlaboga.

Raznih psiholoških profila ima u zbirci Diljske priče. Poraženi, ustrajni, velikodušni, nepromišljeni i ponosni ljudi čine priče što su pisane jednostavnim stilom, a opet moćno i slikovito (uz čestu i svrhovitu upotrebu epiteta) prikazuju nekadašnju Slavoniju i njezine stanovnike koji su katkad bili u zavadi. Pretjeran i razoran ponos javlja se u priči Stipo Zlatarevac Gospin u kojoj se pokazuje kako lažna optužba može poremetiti dobrosusjedske odnose za sva vremena:

„Šima se ljutio sam na sebe što je godinama nepravedno optuživao Filipa i njegova sina, nesuđenog zeta Miju, za krađu Gospina kipa, ali nije imao snage da se ispriča. Godinama su dvije obitelji hinile da se ne poznaju i nisu razgovarale. Šimina kći, po želji oca, udala se u bogatu kuću u posavskoj ravnici, a Mijo Gajski, razočaran zbog neuzvraćene ljubavi, otišao je iz sela u grad gdje se zaposlio u tvornici namještaja. Nikada nije dolazio za kirvaj na Veliku Gospu, plašeći se susreta s Maricom, njenim mužem i djecom.“ (86.)

U pričama se katkad javljaju nadnaravni elementi (Crne svinje; Začarano zrcalo; Vatrenjaci), motivi što su posebice zanimljivi i privlačni bili ponajviše djeci; sablasni dijelovi utjerivali bi djeci strah u kosti, no oni su ipak rado slušali stravične pripovijesti. Neki se likovi pojavljuju u više priča (Tuna Filin, Martin Tišljer, Marin Gajski zvan Vilenjak…) – i dok su neki likovi sasvim sređeni i umjereni, nađe se i onih koji vidno odskaču od okoline, kao Marin Gajski u priči Bijeli konj:

„Svi su govorili da je Marin osobenjak, vilenjak. Osami se i luta poljem. Svjetlo lampe vidi mu se u dvorištu često iza ponoći. Hoda pored bunara, uputi se u pivnicu ili pod šupu. Ispod strehe skida osušene biljke. Priprema neke tajanstvene čajeve. Sam se godinama liječio i nikada nije išao liječniku. Svakog jutra uzme žlicu masti s octom i komad slanine. Popije bočicu šljivovice boje zrela žita koju je godinama čuvao u dudovoj bačvi i ništa više.“ (132.)

Zbirkom priča Diljske priče predočava se četrdesetgodišnji književni rad Adama Rajzla koji, pokazalo se, umije skladno ispričati priče kakve bih osobno rado potpisao kao autor ili makar kao urednik. Bez ikakvoga pretjerivanja Rajzl portretira slavonsko selo i prirodni ambijent te Slavonce koji su u pravilu živjeli mirnije; ljudske su zajednice na selu tada bile složnije i brojnije, ali i kudikamo povezanije. Valja spomenuti kako Rajzlovi likovi ne govore standardnim književnim jezikom, već im je govor obilježen regionalizmima, što pričama daje dodatni štih autentičnosti.

Nešto stariji čitatelji prisjetit će se pomoću Diljskih priča vremena kada je gotovo svaka kuća imala obrađene oranice, domaće životinje i uređen vrt, vremena kada su ljudi imali radne navike i bili vjerni zavičaju. Srodne kvalitetne i živopisne priče što su nalik Rajzlovima lako se mogu čuti od starih osoba u čijim bogatim sjećanjima borave izuzetni likovi i događaji.