Knjižničarka je, kao svaki put na škripu ulaznih vrata, bacila brz pogled preko ruba naočala. Ugledala je Fikusa i, kako je to bila ona ista knjižničarka koja mu je izabrala knjigu, prepoznala ga.

‘Ah, evo nas!’ rekla je. ‘Malo kasnimo, ali nema veze. Je li bila dobra knjiga?’

‘Ne!’ odsjekao je Fikus i tresnuo knjigu o stol. Prije no što je izašao, ostavljajući za sobom knjižnicu i zbunjenu knjižničarku da im se više nikada ne vrati, još je samo bijesno dobacio: ‘Knjige lažu!’

Tako je to krenulo krajem devedesetih iz pera Darka Macana, koji nam se s riječima „Knjige lažu!“ na usnama i na koricama svoje prve dječje knjige pojavio u travnju 1998. na vratima Stribora i udario temelje drugačijem pristupu književnim susretima djece i dječjih autora, podigao letvicu naše izbirljivosti i naših očekivanja.

Predstavljanje knjige odradio je stojećki, objeručke prigrlivši pano za crtanje (primitivnu preteču flipchart ploče) koji je (pano, ne Darko) tom prigodom od silne radosti oživljavanja poskočio na knjižnični pult (razlog je, dakako, bio prozaičniji, samo tako mogao je biti u ravnini očiju i ruke visokog gosta). Na stranu sad činjenica da se Darko dograbio panoa više da bi imao što činiti s rukama (nije pušač, a i da jest, u knjižnici mu to ne bi puno pomoglo!), nego što je pano mogao poslužiti kao poligon za dokazivanje tvrdnje da knjige lažu, ali u svakom slučaju taj potez bio je pun pogodak. Stari znalac (koji je tada bio zapravo mlad) poslužio se trikom skretanja pažnje sa sebe na nešto pored sebe, a crtačko je umijeće značajno pomoglo u svemu: pažnja djece u publici bila je kupljena. Ljubav na prvi crtež ustanovljena. Veza između Macana i Stribora zapečaćena.

Sedamnaest godina kasnije, nakon čestih sretanja, razgovora, čitanja, razmjena misli i mnogobrojnih zajedničkih doživljaja, eto nam se Macan vraća puno prpošniji i optimističniji. Što je utjecalo na promjenu stava, kako smo od optužbi knjiga stigli do toga da ih udaramo na veselje, pokušali smo doznati u kratkom razgovoru s autorom. Jer nakon svih tih godina Macan se odlučio i službeno vezati sa Striborom – nataknuo mu je prsten, izradio mu vizualni identitet, potpisao crtež i moto novog Striborova odijelca. Sad je to ljubav do groba, u dobru i zlu, nema natrag. Kako se osjeća povodom tog važnog i svečanog trenutka, upitali smo autora:

Jeste li svjesni da će vaš crtež biti zaštitni znak riječke ljubavi prema dječjoj knjizi i knjižnici i možete li zamisliti kakve sve posljedice ta ljubav može izazvati? Hoćemo li se moći nositi s time?

Vi hoćete, ja teško. Općenito se teško nosim s ljubavlju bilo koje vrste. Nepobjediva je to sila. Stoga mislim da mi je jedino rješenje da do kraja života, a vjerojatno i u nastavku, u širokom luku izbjegavam Rijeku.

Nekako se sve ove godine razumijemo bez puno riječi. Pa i sada, sve što smo si imali reći stalo je u svega četiri. Zašto baš te četiri?

VESELJE zato što tako doživljavam Dječji odjel "Stribor" i sve što je s njim povezano. NA zbog moje velike sklonosti kemijskom elementu natriju. KNJIGA se u prvoj verziji nije spominjala, ali su mi onda iz knjižnice natuknuli kako bi slogan možda ipak trebao imati neku poveznicu s čitanjem, pa sam im velikodušno dao neka biraju između "knjige" i "knjižničarke". Naposljetku, UDRI je tu jer u nešto udarati moram.

Tri lika na krilima knjige, dečko umjesto naočala za vid nosi one za letenje, djevojčica umjesto suknjice nosi radničku tutu, a simpatični patuljasti bradonja sigurno ima neko objašnjenje zašto se našao baš tu (baš on). Primjećujemo da smo bitne stereotipe izbjegli i to je bitno! Ali što je u glavama ovih likova, zašto su uzjahali knjigu i kamo je krenulo to šaroliko društvo, to nam otkrijte! I tko je, zaboga, taj bradati čovječuljak kojeg po facebooku zovu dida? Strahovito nam je poznat odnekud!

Jeste li sigurni da je lik s naočalama dječak? Jeste li baš sigurni da je dugokosi lik djevojčica? Ne bi li moglo biti obratno? Nisu li to možda dva dječaka ili dvije djevojčice ili bilo koja druga kombinacija trenutačno ili ubuduće poželjna? Kamo je knjiga krenula, također je vrlo upitno jer se nikad sa sigurnošću ne može reći gdje će jahači knjiga završiti - čak i kad dvoje uzjašu istu knjigu, zapravo jašu različitim stazama... Tako da je od svega jedino sigurno da je "Dida" cenzurirani galeb po imenu Zoran.

Iznenadna nagradna igra!: Macan očito namjerno krije pravi "Didin" identitet i otvara natjecanje "Tko je čovječuljak s crvenom kapicom?". Odgovore ne šaljete ni Lastanu ni Macanu, nego pišete u komentarima ispod ovog teksta i ispod slike na kojoj još jednom dobro odmjerite "Didu". Tko prvi pogodi, osvaja besplatno učlanjenje u knjižnicu za svoje dijete, unuka ili pak sebe (ako ste još dijete). :) 

Nekako nam se čini da ste s knjižnicama na „ti“. Jeste li vi bili jedno od one djece koje obilazi ta mjesta umjesto da se igra u parku (i čini deset drugih naizgled zanimljivijih stvari) i kakve se asocijacije vama javljaju na spomen dječje knjižnice? One od nekad i one od sad. Ima li razlike?

Rođen sam u knjižnici. Djed je gomilao knjige, tata je gomilao knjige, tata i mama su uvijek nešto čitali, pa su tako i meni knjige postale prirodni prijatelji. Najjača uspomena na knjižnicu - iako mi to nije bila prva knjižnica - jest Bibliobus (i teta Višnja) jer je to otjelotvorenje Muhamedova sna da brdo dođe k njemu. Knjižnice su nekad, dakako, bile puno drukčije: knjige su bile vezane lancima, a djeca bodljikavom žicom. Danas je sve više-manje bežično.

Kad biste poželjeli složiti svoju malu kućnu biblioteku koja bi nosila genijalan naziv „Udri knjigu na veselje!“, kojih bi se sedam/deset/šesnaest/dvadeset i devet dječjih knjiga svakako našlo u toj biblioteci?

Našlo bi se sedam tisuća dječjih knjiga, još toliko knjiga za odrasle i barem još toliko stripova. Iako kućna biblioteka počinje već od druge knjige, potrebna ih je gomila kako bi se obložili svi zidovi i tako spriječio prodor vanjskoga svijeta. Kako si ne može svatko priuštiti potrebnu kvadraturu, gradske knjižnice služe kao prilično adekvatna zamjena. U naslove se ne bih upuštao da ne reklamiram konkurenciju - ipak mi je cilj da moje knjige i stripovi budu veselje svačije biblioteke.  

Udri-knjigu-na-veselje_article_full

Fotografije: Macan u Striboru daleke, daleke, daleke 1998. godine