Pisanje recenzija animiranih filmova, osobno, postaje izrazito zahtjevan posao. Na jednoj strani javlja se veselje i užitak promatranja animacija koje postaju sve bolje, sve ljepše i živopisnije, dok se na drugoj već možda javlja umor u analitičaru koji u gotovo svakom serviranom predlošku na platnima ili ekranima nailazi na ponavljane i izlizane formule, priče i likove. Čuvari šume: tajanstveni svijet (2013) Chrisa Wedgea, u produkciji Blu Sky Videos, po gotovo svemu izrazito je dobra kompjuterska animacija. Ima sve sastojke koji čine kvalitetan animirani film, miks simpatičnih likova, klasične bajkovite priče, moralne pouke, humora i pjesme. Kako to da onda podsjeća na prosječni obrok studentske menze, a ne na gurmanski užitak za male i velike? 

Bilo bi izrazito nepošteno okarakterizirati Čuvare šume bljutavim, pogotovo uzimajući u obzir doista dobru animaciju, dobru glazbu, fine i simpatične likove i lijepu priču. Možda se jednostavno treba obrecnuti na općeniti trend tiskanja sličnih, jednakovrsnih, tipski kodiranih medijskih proizvoda koji naizgled, iako nude dobru zabavu, gube karakteristiku originalnosti i novine. Taj trend nije novost, još je Walter Benjamin u svom epskom tekstu „Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reprodukcije“ iz 1936. imao problem s gubitkom originalnosti umjetničkog djela uslijed reproduciranja. No i bez ulazaka u teorije i koncepte aure i originalnosti djela, potreba za konstantnom reprodukcijom, mimezom, varijacijama na teme postaje modus operandi kapitalističke produkcije i konzumacije. Materijal se samo pakira u nove, šarene celofane, površno ukrašene nekim malo drugačijim mašnama i vrpcama. Animirani se film sve teže izmiče metcima zadane formule.

Ako se zanemari sama struktura, elementi bajke koje je detektirao Propp, a koji su gotovo neizostavni u svakom animiranom filmu, počevši od junaka, do monumentalnog zlikovca koji je zao reda radi, esencijalno, do ljubavne priče i sretnog završetka; većina animiranih filmova robuje sličnoj ideologiji, sličnim likovima, sličnim završetcima. U ideologiju je bolje i ne ulaziti - kod animiranih filmova razotkrivanje, banalizacija i analiza pozadinske ideologije postaje slična perverzijama koje bi medijski analitičari i kritičari mogli i ostaviti u svojim uredima. No ako se neće ulaziti u pozadinu priča i što one uče našu djecu, što im se servira, a da to i ne primjećujemo u kritikama animiranih uradaka u publicističkoj formi, ne ostaje mnogo za pisanje. Ostaje suhoparna formula koja samo mijenja naziv, detalje priče i ocjenu kvalitete izvedbe priče. Posljedično – forma osvrta na animirani film postaje reprodukcija, mimeza i kopija. Takav pristup žalosti i degradira te onemogućava užitak u analizi (ako se zanemari užitak u seciranju podvaljene ideologije koja je must have analitičara, no zar-stvarno gotovo svakog čitatelja). Užitak u gledanju ostaje, to je jasno i sama svrha animiranih filmova, pa tako i Čuvara šume, koji taj užitak neizostavno daje, no ostaje fusnota kako se više od toga doista ne može tražiti. Više, izgleda, ni gledatelj, ni analitičar nema pravo tražiti. I to ponekad frustrira.

Što u vidu iznesenog onda reći o Čuvarima šume? On je doista dobar, doista zabavan, stvarno nevjerojatno zanimljiv. Lijepo izgleda, pitak je i humorističan. Likovi su simpatični, iako ne nužno dubinski konstruirani, priča ima klasičnu strukturu, ima rasplet, ima uvod i zaplet. Glazba je dobra, animacija još bolja. I točka.

Netko će se još možda udostojiti reći da ga čitava koncepcija malo podsjeća na Avatar ili priču o Indijancima i „passe“ narodima i kulturama koje su imale neko poštovanje prema prirodi i njezinim resursima. Drugi će primijetiti kako je taj, kako ga Andrej Nikolaidis naziva, ekološki must have diskurz pomalo naporan i nerevolucionaran, moralistički i nesvrhovit - osim što kroz kapitalizam podvaljuje ekološku savjest koja ništa ne mijenja u samom modusu proizvodnje koja ono za što se ekologija zalaže ionako uništava. Trećeg će zasvrbiti matrijarhat evidentan u priči, no neće ulaziti u dublje analize jer to uništava magiju priče. Netko će se požaliti kako ga čitava ta priča s malim zelenim čovječuljcima koji čuvaju prirodu podsjeća na Tolkiena i vilenjake koji se bore s orcima ili zlom industrijalizacijom koja uništava prirodu. Neko će dijete možda primijetiti kako je ovaj crtić nevjerojatno sličan omiljenoj priči o Vilama i Zvončici, čija je šuma isto gotovo uništena, i to relativno nedavno. Slijedeći logiku kritike konstante produkcije sličnog, netko će se možda osvrnuti i na činjenicu da i sami likovi, gotovo u maniri japanskih anime likova, vizualno jako nalikuju jedan na drugoga.

I što potom zaključiti o Čuvarima šume i generalnoj produkciji animiranih filmova i posljedičnoj produkciji osvrta na njih? Animirani film, nastao po predlošku knjige za djecu, doista je dobar. Djeca i odrasli sigurno će se zabaviti gledali ga kod kuće ili u kinu. Film je, kao i niz drugih, ipak nevjerojatno sličan svojoj braći, animiranim medijskim proizvodima. Je li to neka velika tragedija? Suštinski nije. Poanta je zabava i užitak. Ona je zagarantirana. Bi li bilo bolje da se omogući i ostvari kakav otklon u produkciji jednojajčanih blizanaca? Vjerojatno bi. Ipak, možda logika tržišne produkcije po zadanoj već provjerenoj formuli nije jedini krivac nedostatku originalnosti. Možda se jednostavno radi o tome da je gotovo sve već viđeno i negdje već iskorišteno. Čak i veseli psić bez noge iz Čuvara šume nije nešto novo - Burtonovom Frankenweeniju otpadali su svi dijelovi tijela.

Iz svih navedenih razloga Čuvari šume nisu toliko epski. Iako je izvrstan, ono nešto nedostaje da ugođaj bude potpun. Možda glavni razlog nije što je već sve viđeno, možda ono viđeno nije izvedeno na zadovoljavajući način. Kako bilo, rezultat je nešto manje očaravajući. Šteta.