Važnost poznavanja crkvene povijesti i/ili povijesti kršćanstva vrijedi ne samo za Europu. Priznati da je za poznavanje prošlosti bitan i taj dio povijesti ne ovisi o tome jesmo li vjernici ili ne. Slično tomu, pripadnost jednoj religiji ili konfesiji ne priječi povjesničara u osposobljenosti izricanja historiografskih sudova o drugoj. Dapače, neki smatraju da se u takvim slučajevima nerijetko doseže veća distanca i objektivnost. Profesionalnim historiografima nema potrebe obrazlagati nužnost poznavanja crkvene povijesti.

Doduše, postoje povijesna razdoblja za koja su spoznaje o kršćanstvu i Crkvi od temeljne važnosti, do te mjere da se bez njih ne može ni formulirati historiografski sud, i s druge strane vremena u kojima je vidljivi utjecaj kršćana manji pa je i imperativ poznavanja povijesti kršćanstva reduciran. U kontekstu vrednovanja crkvene povijesti uzmimo u obzir tri razine: lokalnu, nacionalnu i globalnu.

Promašaji iz neznanja

Današnja ploča s imenom ulice Ivana Krstitelja Agatića, nadomak središnje riječke crkve Uznesenja Marijina (popularno nazvane Kosi toranj), ukazuje na nevjerojatno neznanje pisca natpisa koje prije negoli o nepoznavanju crkvene povijesti svjedoči o pomanjkanju opće kulture onih koji su pozvani na očuvanje povijesno-kulturne memorije. Naime, Ivan Krstitelj je osobno ime vrlo rašireno u raznim narodima. Stavivši riječ Krstitelj kao nekakav pridjevak s crticom na kraju, autor riječke ploče vjerojatno ga je shvatio, možemo samo nagađati, kao obilježje Agatićeva djelovanja ili kakav njegov nadimak. K tome, ploča spominje podatak da je Agatić bio svećenik, što doduše nije netočno ali je sporedno u kontekstu razloga zbog kojih dotična povijesna osoba zaslužuje ulicu.

Od spomenuta svećeništva zasigurno je važniji podatak da se radilo o senjsko-modruškom biskupu kojemu je s toga položaja bilo moguće učiniti štošta za riječku vjersku i kulturnu prošlost. Uz to, bio je Riječanin, redovnik u augustinskom samostanu sv. Jeronima, augustinski prior i provincijal. U navedenom primjeru zorno se vidi u kojoj mjeri nedovoljno poznavanje crkvene povijesti dovodi do neprihvatljive razine javne (ne)kulture, rekao bih i provincijalizma. Podsjetimo, augustinci jesu najstariji red u gradu Rijeci čiji su počeci vezani uz feudalne gospodare Devince i Walseovce, pokopane u središtu svetišta danas dominikanske crkve sv. Jeronima.

Poznavati prošlost Rijeke nemoguće je bez saznanja o kršćanstvu koje je znatno oblikovalo identitet grada.

Ivan Kobler do danas je autoritet u riječkoj historiografiji. U njegovoj Povijesti liburnijskoga grada Rijeke istaknuto mjesto ima crkvena povijest. Radmila Matejčić iz aspekta interesa prema umjetničkoj baštini prenosi i podatke iz crkvene prošlosti u svome opusu iz kojega spomenimo samo uspješnicu Kako čitati grad. Branko Fučić ne bi bio ono što jest da nije poznavao kršćansku inkulturaciju. Izvan granica historiografske struke, povjesničari umjetnosti vjerojatno su od sviju najupućeniji na područje crkvene povijesti. Spomenimo nekoliko lokalnih imena koji u svojim radovima obilno zalaze u to područje: Marijan Bradanović, Marina Vicelja Matijašić i Damir Tulić.

Feudalizam, opismenjavanje, formiranje pisma (glagoljica), školstvo, sveučilište, glazba, arhitektura, tisak, filozofija, teologija samo su neka od područja u kojima se ne može izricati meritoran sud bez upućivanja na crkveno-povijesnu literaturu i izvore. Za djelovanje isusovaca uz riječku crkvu sv. Vida vezani su prva gimnazija i studij filozofije i teologije, a u njihovu radu tijekom 17. i 18. st. prepoznaju svoje korijene Sveučilište u Rijeci, Sveučilišna knjižnica i gimnazije u Rijeci i Sušaku. U višesveščanom djelu Isusovci i hrvatski narod isusovac Miroslav Vanino riječkom kolegiju posvećuje velik prostor.

Poznavati prošlost Rijeke nemoguće je bez saznanja o kršćanstvu koje je znatno oblikovalo identitet grada. Već sam srednjovjekovni naziv Flumen sancti Viti dolazi iz imena svetoga Vida, kojemu su naši preci u zaštitu predali naselje uz zapadnu stranu Rječine. U kontekstu utjecaja kršćanstva na identitet našega kraja spomenimo i samo ime Opatije koje proizlazi iz tamošnje benediktinske opatije sv. Jakova, crkvice koja i danas postoji u tamošnjem središnjem parku.

Mnoštvo knjiga

Na području hrvatske nacionalne historiografije slično je kao i u ostatku europskih naroda. Crkvena je povijest od presudne važnosti kada se proučava srednjovjekovlje, ali i dobar dio novog vijeka. Pitanje kristijanizacije ili pokrštenja ujedno znači i skok u europsku civilizaciju. U djelima najznačajnijih današnjih naših medijevista Nevena Budaka (Prva stoljeća Hrvatske) ili Tomislava Raukara (Hrvatsko srednjovjekovlje) zainteresirani čitatelj pronaći će za to mnoštvo potvrda. Naš sugrađanin pokojni akademik Lujo Margetić obradio je povezanost Crkve i prava u nas (Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije). Bez pretenzije za iscrpnim navođenjem, od hrvatskih crkvenih povjesničara spomenimo samo Franju Šanjeka, Slavka Sliškovića i Maksa Pelozu. Potonjem je nedavno objavljen zbornik Mune i Žejane Maksu Pelozi (dostupan on-line poveznicom).

Danas, u vremenu sve većih migracija muslimanskog stanovništva, legitimno je postaviti pitanje o tome koliko se Europa upoznala s islamom.

Odvajanje Crkve od države baština je suvremenog razdoblja liberalnog društvenog poretka. Razdoblje koje tome prethodi vrijeme je kršćanskog društva kada svjetovna i duhovna vlast jedna drugu podupiru; ugrožavanje jedne ujedno je prijetnja drugoj. Prosvjetiteljstvo je i u crkvenom kontekstu važno razdoblje. Možda ponajbolji poznavatelj iluminističko-jozefinističkih utjecaja u hrvatskom crkvenom kontekstu naš je sugrađanin i crkveni povjesničar, trsatski franjevac Franjo Emanuel Hoško, čiji je djelo Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma u Hrvatskoj vrlo zapaženo. Od ostalih crkveno-povijesnih tema spomenimo biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je izuzetno prisutan u našoj historiografskoj produkciji. Tema Alojzija Stepinca čak nadilazi strogo historiografske interese.

Povijest Francuske, te najstarije kći Crkve, moćne europske sile, ali i Španjolske i Portugala, Njemačke, Mađarske i dr. usko su povezane uz Crkvu. Dakako, tu su i tamne stranice poput inkvizicije i vjerskih ratova. Od potonjih najkrvaviji je bio Tridesetogodišnji rat čija se okrugla obljetnica početka obilježava ove godine (1618.-2018.). Razdvajanje istočne od zapadne Crkve 1054., kao i Lutherova reformacija 1517. značajne su činjenice i za našu hrvatsku povijest. Migracije pravoslavnih vjernika počevši od 16. st., kao i pojava protestanata u nas, na prvom mjestu Matije Vlačića Ilirika, tome su dokaz. Prošlogodišnja petstota obljetnica početka reformacije (1517.-2017.) potakla je u nas i u svijetu više simpozija i publikacija.

Danas, u vremenu sve većih migracija muslimanskog stanovništva, legitimno je postaviti pitanje o tome koliko se Europa upoznala s islamom. Podsjetimo da je odveć parcijalno ograničavati sliku islama samo na posljedice višestoljetne otomanske vlasti na području Srednje i Istočne Europe. Naime, kulturne razmjene prije toga, tijekom toga razdoblja i nakon njega, plodno su tlo iz kojeg je profitirala kultura.

Od kapitalnog je značenja za hrvatskog čitatelja objavljeni niz Velika povijest Crkve koji je uredio možda najpoznatiji crkveni povjesničar u 20. st. Hubert Jedin. U više svezaka taj je veliki projekt u nas prevela Kršćanska sadašnjost. Iako je nedavna obljetnica 1700 godina od slobode za kršćane u nas prošla prilično nezapaženo, ipak je izdana vrijedna studija Ivana Milotića Milanski edikt.

Nije u templarima sve... 

Prije par godina preminuo je francuski povjesničar Jacques Le Goff. Rekosmo već na početku da je uvažavanje crkvene povijesti, posebice kod profesionalnih historiografa, važno neovisno o tome je li povjesničar vjernik ili nije. Le Goff, jedan od ponajboljih povjesničara našega vremena, nije bio član Crkve, ali je prisutnost kršćanstva i Crkve u njegovu opusu nezaobilazna (Civilizacija srednjovjekovnog zapada, Povijest Francuske). Autor je zapažene studije o jednom od najutjecajnijih svetaca u povijesti Crkve Franji Asiškome, djelo prevedeno na hrvatski 2011. godine. Spomenimo i njegovu analizu srednjovjekovnog intelektualca kojega promatra u odnosu na Crkvu, urbanitet, samostanske skriptorije, sveučilišta, pravnike i pjesnike (Intelektualci u srednjem vijeku).

Le Goff, jedan od ponajboljih povjesničara našega vremena, nije bio član Crkve, ali je prisutnost kršćanstva i Crkve u njegovu opusu nezaobilazna.

Uvijek me raduje kada u našim knjižnicama uočim tragove korištenja knjiga. Dakako ne mislim na podcrtavanje, već na trošne korice i stranice koje dokazuje veliku čitanost nekog naslova. Takav je slučaj s izuzetno dobrom knjigom i isto tako uspješnim hrvatskim prijevodom Georgesa Dubya Vrijeme katedrala.

Literatura koja redovito zauzima police knjižara u nas i u svijetu jest ona o povijesti templara. Iako je istina da je njihova važnost do početka 14. st. bila istaknuta, teško se oteti dojmu da na tržištu prevladavaju naslovi osrednje ili niže kvalitete.

Nisam zaboravio na jedan bestseler iz proteklih godina u čijem se naslovu spominje ime poznatog renesansnog genija Leonarda Da Vincija. No ne namjeravam taj naslov spominjati, a još manje reklamirati, s obzirom na to da se ne radi o crkvenoj povijesti. Naime, crkvena povijest temelji se na izvorima (vrelima) i ona može reći samo ono što postoji u izvorima. Izvan toga imamo povijesni roman.