Prosječnom poznavatelju stripova poznato je ime Sergio Toppi (1932-2012.) jer, u posljednjih desetak godina objavljeno je nekoliko njegovih djela – Sharaz-De (2009.); Kolekcionar (2010.) i omnibus Solitidinis morbus (2015.) od 28 priča, a sada ovome popisu možemo pribrojiti omnibus Colt Frontier (Fibra, 2019.) što se sastoji od 17 priča koje su prvotno objavljene između 1976. (Tzoacotlan, 1521. i Naugatuck, 1757.) i 2001. godine (Momotaro) u časopisima Linus, Alter Alter, Il giornalino, Comic Art i Editorial Planeta.

Prevladavaju crno-bijele priče, zato je ovaj omnibus uvršten u biblioteku Orka; nekoliko je priča u boji (Katana, Legenda o Potosiju, Blago Cibole) i kvalitetnom se ne ne razlikuju od priča što su urađene u crno-bijeloj tehnici. Jednaka kvaliteta crteža i teksta karakterizira čitav omnibus, nema osciliranja po tom pitanju, dojmljiva izvedba prisutna je stalno, i u pričama koje su napravljene tijekom 1970-ih i u pričama koje su stvorene početkom 21. stoljeća, kod Toppija nije bilo fušanja i traljavosti, cijelo mu je vrijeme učinkovitost bila na zavidnoj razini.

Priče su dužinom različite, od petnaestak do pedesetak tabli, i teško je izdvojiti priču koja bi bila najbolja. Baš svaku priču karakterizira magična ili mistična atmosfera, crtačka izvedba neprestance je fascinantna – Toppi je bio majstor u dočaravanju atmosfere, dok se promatraju njegovi crteži, dobiješ dojam da je osobno bio na lokacijama koje prikazuje. I nakon što se pročitaju, dojmovi vezani uz Toppijeve priče ne isparavaju. 

Američki kontekst

U omnibusu Colt Frontier nema, znači, ni slabih ni prosječnih priča; radnja se pretežno odvija na području Sjeverne i Južne Amerike pa su stoga brojni likovi Indijanci i bijelci; bijelci su ti koje često muči neutaživa pomama za zlatom i bogatstvom, stoga ne manjka slijepih, priprostih duša kojima je stalo jedino do materijalnih bogatstava i zemaljske slave. Neke se priče odvijaju prije vremena konkvistadora i osvajača koji su u ime svoje civilizacije uništili bogatu kulturu indijanskih plemena i proveli nasilnu kristijanizaciju (Algarve, 1460.), ima priča gdje osvajači tek započinju svoje ubilačke namjere (Tzoacotlan, 1521.), ali nije da su u svim pričama bijelci prikazani kao surova i bezumna bića kojima se nepoštenje obije o glavu.

Stvorio je Toppi i više priča u kojima glavnu ili makar sporednu riječ imaju Indijanci; prikazao je dostojanstvo i čestitost urođenika.

Našlo se mjesta za okorjelog pljačkaša koji, pokazat će se, itekako drži do prijateljstva (Samo jednom u životu), upornog tragača za zlatom koji nastoji preživjeti u divljini (Strast za životom), bivšeg tragača za zlatom kojega je njegova bjesomučna potraga umalo koštala života (Odgovorite mi na pitanje), samotnog starca koji u miru živi u kolibi na kraju šume gdje se naizgled ništa ne događa (Umirovljeni admiral), za ostarjeloga vojnika Cuchilla kojemu bi se konačno mogla osmjehnuti sreća (Blago Cibole).

Stvorio je Toppi i više priča u kojima glavnu ili makar sporednu riječ imaju Indijanci; prikazao je dostojanstvo i čestitost urođenika koji (ne) zanemaruju nadnaravne elemente (Little Big Horn, 1875.), stara obećanja (Dok si živ) i drevne običaje do kojih bijelci nisu nimalo marili (Hipoteza, 1492.). Brojne je mitove i legende, što se vežu uz široki prostor novoga svijeta, iskoristio Sergio Toppi dok je nadahnuto pripovijedao u tajanstvenim, neobuzdanim, prostodušnim, ponosnim ili prosječnim pojedincima, zatrovanim međuljudskim odnosima i magičnim elementima što su naškodili onima koji su ih svisoka ignorirali (San Isidro Maxtlacingo, 1850.).

Opus za pohvale

Jedino priča Momotaro, čija je radnja smještena u Japan, pomalo strši. U toj priči nema ni gramzivih bijelaca koji žele prijeći ocean i osvojiti svijet ni ponosnih ili prezrenih Indijanaca – govori se o napuštenome dječaku kojega odgaja usamljeni drvosječa. Mladac odrasta u skladu s prirodom, povezan je s biljem i življem, a sudbina će mu se ispreplesti sa zlim čarobnjakom koji terorizira puk, a ima veze i s dječakovim roditeljima. U priči Katana također su u blagoj mjeri prisutni elementi svojstveni azijskoj kulturi (što se može nazrijeti iz naslova) – Jedediah McCoy, tragač za zlatom, mora se suočiti s Japancem koji, kako kažu upućeni, naplaćuje carinu onima koji prolaze kraćom rutom, Mrtvačevim putem: „…rizik je ozbiljan jer je taj prokletnik sposoban na tristo koraka pogoditi miša u oko… gomila ljudi pod kamenjem može ti to potvrditi… zato oni u žurbi radije plate nego da nose rupe u kožuhu…“ (141.)

Prevladava pozitivan prijem jer, u njegovim stripovima izostaju banalnosti i jeftina populistička rješenja, nema pekmezastih dijelova i ispraznih emocija, autorskih pametovanja i prenemaganja.

Kada se govori o opusu Sergija Toppija, mogu se čuti pretežno pohvale. Prevladava pozitivan prijem jer, u njegovim stripovima izostaju banalnosti i jeftina populistička rješenja, nema pekmezastih dijelova i ispraznih emocija, autorskih pametovanja i prenemaganja. Priče koje priča majstor Toppi pružaju obilnu ugodu u tekstualnom i crtačkom pogledu, one su istodobno poetične i nadnaravne, u stanju su prikovati čitatelja za jedno mjesto na duže vrijeme; raskošno su prikazana stara carstva iza kojih su ostale tek ruševine, oronule kolibe, nemilosrdni prirodni ambijent, ljudska priroda i krvavi sukobi nakon kojih nema moralnoga napretka; naprosto nema scene oko koje se Toppi nije svojski potrudio.

Preporučam sporo čitanje, kako bi uživanje u brojnim detaljima i odličnoj priči što duže trajalo. Nije mi poznato koliko mu je vremena trebalo za jednu tablu, je li u radu bio brz ili spor. Ali znam da čuda koja je stvarao Toppi tek rijetkima polaze za rukom.

*Sadržaj nije dopušteno preuzimati bez pisanog dopuštenja autora.