"Dragi moji,

ja sam običan dječak s neobičnim sposobnostima. I stojim na strani dobra. Ja se uvijek moram odlučiti i moja je odluka za nekoga važna. Zapravo, moja je odluka važna cijelome svijetu. Jedan čovjek čini razliku. I ja sam taj čovjek. Ne prolazim više one škole u kojima riječi nisu stvarne, nego samo daleke prazne ideje koje uopće ne mogu niti u mislima ostvariti. Zato je važno što govorim i mislim. Moj čarobni štapić zapravo nije ništa drugo nego produžetak mojih misli. To je dirigentska palica pod kojom se stvara svijet. Osjećam se bitnim. Ja mogu savladati svoju tugu i razočaranje, svoj bijes, očaj i malodušnost, zbog drugih i zbog sebe. O meni ovisi puno toga. Zato se borim i onda kad je najteže, suočavam se, biram dobro. Ponekad je bitka teška, gotovo pomislim da neću uspjeti, a onda se sjetim posljedica za sve oko sebe, napnem sve svoje snage i - pobjedim samoga sebe!

Moji kritičari kažu da sam odraz magijskog mišljenja koje djeci puni glave suludim idejama. Kažu također da su djeca luda za mnom samo zato što mogu sve sa svojim magičnim štapićem. Ali to nije istina. Ja nisam neki površan lik bez dubine. Vjerujte mi, najteže je pobjediti samoga sebe. A to je ono s čim se ja stalno borim. I, iako sam samo dijete, uspijevam u tome. Vjerujte mi, nije lako biti Harry Potter. I nije lako biti dijete, osobito u svijetu koji više ne vjeruje u snagu lijepe riječi i moć mašte.

Iskreno, s ljubavlju, Vaš Harry Potter"

"Uzimam knjigu što miruje otvorena, predajem se njezinu ritmu, dahu drugoga koji pripovijeda. Ako sam i sam drugi, to je zato što više od godina i putovanja čovjeka s mjesta pomiču knjige. Nakon brojnih stranica nauči se neka varijanta, neki potez različit od onog učinjenog i naizgled neizbježnog. Odvajam se od onoga što jesam kad isti život naučim gledati drugim očima."

Erri de Luca: "Tri konja"

Urastanje u dijalog s knjigom počinje u djetinjstvu

Čitateljske grupe fenomen su novijeg doba i zaslužuju našu pažnju iz više razloga. Prisutne su u stvarnom i virtualnom svijetu, ima ih najrazličitijih vrsta i namijenjene su svim uzrastima. S njima surađuju knjižare i knjižnice, na njihovim stranicama oglašavaju se firme, dizajneri naslovnica natječu se za njihovu pažnju. S jedne strane govorimo o smrti knjige i čitanja, dok s druge strane knjiga i čitanje nikada u povijesti nisu bili popularniji i poželjniji. Kako objasniti ovaj paradoks? I možemo li ga objasniti izbjegavajući uzeti u obzir čitateljske grupe za djecu i mlade?

Naravno, pitanje koje ovdje postavljam želi preispitati granice naše odgovornosti i što možemo učiniti da nam djeca jednoga dana postanu strastveni čitatelji. Činjenice govore da je djeci danas dostupno puno toga što nama nekada nije bilo ni zamislivo. Znači li to da djeca danas biraju lakši put orijentirajući se na površno informiranje, kako bi izbjegli napor potreban za čitanje? O nekim prošlim vremenima svakodnevno se govori kao o zlatnom dobu knjige i čitanja, kao da su naši preci čitali knjige za vrijeme ljetne žetve, ili na trgovima diskutirali o najnovijim izdanjima ruskih klasika, birajući riječi u skladu s visokim stilom te literature. Međutim, sve da je tako i bilo, znamo da prošlost ne možemo vratiti, barem ne na taj način, bježeći u sentimentalizam koji je iskrivljuje i pokriva naše nerazumijevanje stvarnosti koja nas okružuje. Učitelji prebacuju lopticu na roditelje, roditelji na učitelje i djecu, djeca na odrasle. Ali u čemu je problem? Zašto se ipak mora čitati, iako se čini da mnogi imaju puno protiv toga, osim onih koji čitanje zaista vole?

Kritičari kažu da nam djeca postaju sve gluplja zato što ne čitaju. Kakva je povezanost između čitanja i razvoja pameti? To je pitanje na koje nema točnog odgovora, iako svi slutimo da u tom grmu čuči zec. Svoju riječ o tome izrekli su brojni neurolozi, psiholozi, defektolozi, pedagozi i drugi stručnjaci koji rade s djecom i proučavaju razvoj jezika kod ljudskog bića u njegovim najranijim fazama. Razvoj govorenog jezika, kao i pisanja, iznimno su važni za razvoj ljudskog mozga, u tome se slažu sve teorije. Ali to svejedno nije dovoljno da društvo ozbiljno shvati problem sve slabijeg čitanja i sve većeg broja problema koji proizlaze iz nepoznavanja jezika i njegovog bogatstva. Ozbiljno napadamo nečitanje, ali nismo još uvijek poveli ozbiljnu diskusiju u koju ćemo uključiti i djecu i mlade, koji bi o tome trebali dati svoje mišljenje.

S druge strane, kad djeca nešto rado čitaju, često posumnjamo u kvalitetu teksta. To je nekakav paradoks koji je također teško objašnjiv. Kad se zagledamo dublje u taj rascijep, vidimo provaliju koja nema kraja. Upravo zato je dobro razgovarati o pročitanom. Ne samo dok smo djeca nego i kasnije. Ali osobito je važno biti dijete koje može podijeliti svoje misli i osjećaje s drugima govoreći o pričama koje čita, gleda ili sluša, potpuno se predajući mašti i svjetovima koji ga zadivljuju, plaše, raznježuju, ostavljaju s neodgovorenim pitanjima, uzbuđuju, muče. Ako mislimo da sve znamo jedni o drugima, počnimo razgovarati o pričama i sigurno ćemo otkriti nešto novo, ponekad sasvim neočekivano i drukčije. Čitateljske grupe za djecu produžetak su tog druženja s pričama u ranom djetinjstvu, čak i za one koji misle da ne vole knjige i priče. Djeca se s pričama susreću na svakom koraku, samo se mnoga odriču slatke privilegije da budu u svojoj mašti kreatori prvih slika koje u njima pobuđuju riječi. Zamjenjujući pritom riječi slikama nečije tuđe mašte, ipak se ne odriču priče.

Strastveni čitatelj je najprije dijete koje uživa slušati priče

Kada počinjemo uživati u čitanju? Može li se uopće uživati bez ulaganja određenog napora? Ili je užitak nešto za što se uopće ne moramo potruditi? Počinjemo li uživati u čitanju kad nešto shvatimo, kad nešto lijepo doživimo, kad se s nečim poistovjetimo pa to duboko proživimo? Je li to užitak koji nastaje sam od sebe ili ga treba pripremiti?

Brojna istraživanja provedena na ovu temu govore kako su strastveni čitatelji najčešće oni koji su već u ranome djetinjstvu imali ugodna iskustva s pričama: ili su bili okruženi ljudima koji su im s užitkom čitali ili pričali priče ili su u obitelji njegovali čitanje kao ugodnu aktivnost tako da je dijete steklo pozitivna iskustva čitanja gledajući kako njegovi najbliži uživaju u toj aktivnosti.

U obiteljima budućih strastvenih čitatelja knjiga je bila svima dragi predmet, lako dostupna, korištena za ugodne trenutke druženja. Istraživanja također pokazuju kako su mnogi strastveni čitatelji u ranom djetinjstvu posjećivali s odraslima knjižnice u kojima su mogli otvarati, listati i dodirivati knjige, čitati ih i odnositi sa sobom kući. Za to su imali dovoljno vremena, a odrasli su pokazivali razumijevanje za te njihove male užitke.

Okus, miris i dodir dječje knjige, cijela njezina estetika (oko koje su se oduvijek trudili i ilustratori i pisci) posebno u ranome djetinjstvu stvara nezaboravnu povezanost koju je teško nadomjestiti kasnije. Ako se knjiga ili priče vezuju uz ugodna iskustva kao što su toplina i blizina osobe koja pripovijeda ili čita, dijete na nesvjesnoj razini pamti čin čitanja kao nešto iznimno lijepo, intimno, čarobno, sigurno. Čak i kad se plaši nepoznatoga iz priče, dijete doživljava svijet kao sigurno mjesto ako se nalazi uz osobu uz koju se može priviti i osjećati se zaštićeno. Prvi kontakt s pričama može biti prvo iskustvo intimnosti u kojoj sudjeluje duh, kao nešto univerzalno i svevremensko. Dijete doživljava vrijeme kao ciklično, ono za njega ne teče linearno, od izvora prema ušću. To je kružno vrijeme, cjelovito, bez početka i kraja. Zato su priče prvi mali odsječci vremena s kojima dijete dolazi u dodir s linearnim vremenom, ali uz posredstvo mašte koja udovoljava dječjoj svijesti koja ne vidi ograničenja te u potpunosti vjeruje, kao nikada kasnije u životu, da je sve moguće.

Drugim riječima, priče za djecu pripremaju dječji um, u kojem nema granica vremena i prostora, za život koji ima ograničeno trajanje i logiku odnosa koja se može shvatiti i obuhvatiti ljudskim jezikom. Priče uče djecu vremenskom trajanju i uzročno-posljedičnim vezama, odnosima, osjećajima, logici srca i uma. Bez njih se ulazi u svijet previše ogoljen, kao iz toploga u jako hladno, ne zato što je svijet odraslih hladan i bešćutan, već zato što dijete treba posrednika, duha koji ga izvodi iz začaranog cikličkog vremena u linearno vrijeme koje teče od izvora prema ušću i završava smrću.

Kroz bajke dijete uči arhetipe koji ga na nesvjesnoj razini uče obrascima primjenjivima u raznim životnim situacijama. Bajke su kolektivno nesvjesno, rudnik prepun bogatstava baštinjenih stoljećima, slike iskristalizirane iskustvom mnogih generacija, koje ih je oblikovalo kao što more oblikuje oblutak - njihov skladan oblik plod je prirodnog rasta po logici usmenog pripovijedanja. Prenošenje s koljena na koljeno, od jednog do drugog pripovjedača, povremene izmjene u skladu s duhom svakog novog pripovjedača, i u skladu s promjenom vremena, stvorile su tako savršene tvorevine o kojima mi možemo diskutirati i pitati se trebamo li ih koristiti u obrazovanju svoje djece, ali im ne možemo negirati mudrost jer bi time porekli generacije, njihovu mudrost koju nikako ne možemo nadoknaditi u samo nekoliko generacija suvremenika, ma kako tehnološki i misaono napredni bili.

U posljednjih nekoliko desetljeća na svjetskoj razini događa se povratak pripovijedanju i pričama, bajkama i legendama, što je popraćeno valom zanimanja za stare običaje povezane s ritmom prirode, ciklusima godišnjih doba i za vjerovanja koja odražavaju čovjekovu povezanost sa svijetom duhovnih bića. Uz kulturu pripovijedanja u tom kontekstu idu često i povratak prirodi, panteizam i vjera u magijsko mišljenje, ekološka prehrana, bioetika i ljevičarska političa opredjeljenja. Neki u tome vide hipijevski trend i novu vrstu pomodnosti za one koji žele biti drugačiji od ostalih. Oni koji tako žive misle kako im je život ispunjen smislom i prožet poštovanjem prema dubokoj mudrosti prirode kojoj pripada i ljudsko biće.

Fantazijske priče i romani za mlade

U dječjim čitateljskim klubovima omiljeno su štivo, na prvom mjestu, fantazijske priče koje su produžetak ili, bolje rečeno, suvremena verzija klasičnih mitova i bajki. Na drugom su mjestu knjige koje odražavaju problematiku odnosa kroz različite razvojne faze kroz koje dijete prolazi. Neke od tema o kojima djeca vole razgovarati jesu prijateljstvo, ljubav, pravednost, vjera, budućnost, putovanja, sloboda. Mlađa djeca sklonija su fantazijskim pričama, dok starija u klubovima vole dijeliti stvarne priče koje odražavaju njihov način života i odgovaraju na neka pitanja koja ih muče i zanimaju.

Trebamo imati na umu da je magijsko mišljenje svojstveno djetetu i da dijete doživljava svijet na animistički način - ono u mašti pridaje ljudske osobine drugim bićima, stvarima i pojavama. Tako je dječjoj mašti svojstveno da kamen plače jer osjeća bol kad ga gaze, da stolica ima duge uši jer je bila jako znatiželjna, da cvijeće navečer liježe u ladice nakon plesa jer je umorno, i tako dalje. Dijete oduhovljuje svijet od sebe prema pojavama koje tek upoznaje.

Povratak bajkama, odnosno fantastičnim pričama svih vrsta, njihovim starijim i novijim verzijama, zapravo je neprekinuta nit čovjekove težnje za razumijevanjem duhovne stvarnosti svijeta, smisla cjeline u kojoj živimo, smisla života. Za razliku od nebrojenog broja podataka koji su u virtualnom svijetu parcelizirani i djeluju kao porazbacani komadići stakla velikog razbijenog ogledala, klasična bajkovita priča odražava smisleno zaokružen kozmos koji, unatoč kaosu koji u taj kozmos unosi nemir i razdor, uspostavlja uvijek red i zaokruženost koja može rasti u nekom željenom smjeru. Princip nade zato je princip rasta, razvoja i života. Klasične bajke i fantazijske priče uvijek završavaju tako da dobro pobjeđuje jer je dobro simbol zdravih sila prirode koje teže rastu, razvijanju i stvaranju. Zlo je sila koja teži razaranju, smrti, uništenju života. Te su dvije sile sveprisutne u svijetu, stare su kao vrijeme i prostor, a dijete ih spoznaje imaginacijom, kroz simboličke slike u kojima glavni junak, određen kao nositelj dobra, stječe vlast nad samim sobom tako što se uvijek opredjeljuje za život, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi.

U romanima za mlade glavni junak ili junakinja prolaze kroz odrastanje i susreću se s problemima odnosa koje ne razumiju, u svojoj obitelji i sa svojim vršnjacima, te čitateljima otkrivaju svoj način razmišljanja i postupanja. Prelazak dječje svijesti u svijest odrasle osobe događa se postupno. Izuzetno je važno da dijete sa skupinom vršnjaka socijalizira svoju potrebu za razmjenom mišljenja. Na taj način dobiva dublji uvid u ono što njegovi vršnjaci proživljavaju, a samim time osjeća se povezanije s ljudima s kojima će istraživati svijet, korak po korak. Dok na drugim mjestima ima malo vremena za kontemplaciju s vršnjacima, u čitateljskim grupama dijete razvija refleksivno mišljenje i stvara stav o događajima iz stvarnosti govoreći o likovima i zbivanjima koje povezuje sa svojim iskustvima. Djeca koja nisu u djetinjstvu imala priliku biti strastveni slušatelji, mogu se razviti u čitatelje, jer romani za mlade najčešće nisu fantazijski uobličeni te ih lako mogu prihvatiti i mladi koji se tek okušavaju u čitanju. Članovi čitateljskih grupa za mlade naglašavaju da se u grupama mogu osloboditi i biti ono što jesu, nesmetano postavljati pitanja i zajedno tražiti odgovore. Posebno je važno što se u takvim grupama članovi međusobno poštuju i cijene različita mišljenja, pa se svatko može osjećati slobodan da izrazi svoje najskrovitije misli i osjećaje.

Sastavni dio razgovora o knjizi u čitateljskim grupama za djecu i mlade jesu i razne aktivnosti koje proizlaze iz spontane mašte koja potiče zaigranost. Djeca i mladi rado dramatiziraju ulomke iz knjiga koje čitaju, postavljaju se u ulogu glavnoga lika kojeg ostali ispituju o njegovim postupcima (igra "vrućeg stolca"), crtaju scene iz romana, pripremaju kvizove, izrađuju panoe, pozivaju pisce na svoje susrete, pišu pisma likovima, kostimiraju se i slično. Hrana je često sastavni dio ovakvih druženja, makar u nekom simboličkom obliku, kao podsjetnik na osjetilnoj razini da je dijeljenje iskustva čitanja duhovna hrana koja povezuje.

Knjižnice održavaju vatru ljubavi prema čitanju

Samotno čitanje fenomen je novijeg datuma. Povezano je s razvojem građanske klase u 19. stoljeću i pojavom slobodnog vremena. Za samotno čitanje potrebna su tri preduvjeta: slobodno vrijeme, poznavanje pisanog jezika i dobra volja da u samome sebi tumačiš riječi, njihove poveznice i prenesena značenja. Danas je slobodno vrijeme mnogima opet nepoznato, jednako kao i za vrijeme prve industrijske revolucije. Između posla, obitelji i društvenih aktivnosti premalo je slobodnog vremena. Čak i za djecu, razapetu između mnogobrojnih zahtjeva osnovnog i dodatnog obrazovanja, slobodno vrijeme postalo je samo pusta želja koju rijetko kada mogu ostvariti.

Čitateljski klub mjesto je okupljanja čitatelja koji su voljni u nekom dogovorenom vremenu, najčešće jednom mjesečno, pročitati jednu knjigu i doći na dogovoreno mjesto kako bi o toj knjizi razgovarali. S obzirom na jednostavnu formulu može se osnovati bilo gdje i bilo kada, bez posebnih i zahtjevnih priprema. Posebnost ovakvog oblika druženja jest u tome što je naglasak na govorenju i slušanju te zahtijeva mirnije mjesto na kojem nećemo biti ometani izvanjskim poticajima koji remete koncentraciju na razgovor. U čitateljskom klubu važan je element razgovora tišina, koja je protjerana s mnogih mjesta suvremenog svijeta. Tišina, koja je nepoželjna u potrošačkom svijetu koji nas odvlači od nas samih kako bismo što više bili privučeni materijalnim dobrima, posebno je važna djeci, jer se u tišini susreću sa sobom i ulaze u unutrašnji dijalog sa svijetom. Knjižnice, kao mjesta na kojima se tišina još uvijek njeguje kao poželjan element stvaranja ugodne atmosfere, prava su mjesta za održavanje čitateljskih klubova.

Knjižnice su još uvijek hramovi tišine i najmanje su podložne komercijalizaciji jer su zadržale svoju autentičnu namjenu zbog koje su i nastale u doba renesanse. Nije se loše podsjetiti da je nastanak knjižnice povezan s idejom širenja pismenosti i demokratizacije knjige. Kad su moćni i bogati vladari odlučili svoje privatne knjižnice podijeliti s pukom, bio je to veliki preokret jer je znanje postalo svima jednako dostupno. Danas je znanje dostupno na globalnoj intenetskoj mreži, u toj velikoj svjetskoj knjižnici koja se svakodnevno nadopunjava novim podatcima.

Upravo zbog brzine izmjene podataka čovjek se danas povezuje s medijima na simbiotički način, prihvaćajući ih kao dio sebe, produžetak svoje memorije i inteligencije, kao moćnu eksternu memoriju. Tako se sve manje oslanja na vlastite sposobnosti pamćenja i sve manje podataka u sebi povezuje na smislen način. Ukazuje veliko povjerenje tehnologiji i sve se teže možemo vratiti na pitanje o opstojnosti čovjeka bez pomoći te eskterne memorije. S druge strane, postoje skupine koje se potpuno oslanjaju na sebe odbacujući tehnologiju, za koju vjeruju kako će jednog dana ili preuzeti svijet ili ga dovesti do katastrofe, te da će tada čovjek trebati one bazične sposobnosti preživljavanja kako bi opstao. Upravo zato dolazi do podjele na krajnosti - jedni su puni povjerenja, dok drugi s jezom i strahom promatraju simbiozu između čovjeka i stroja. Futuristi predviđaju da će simbioza čovjeka i stroja biti vrlo skora stvarnost te da čovjek u ovakvom obliku kakav danas postoji i s ovim načinom fukcioniranja jednostavno neće preživjeti. I gdje je između svega toga naš život, kako se postaviti prema svim tim istinama i stavovima, što misliti i gdje vidjeti budućnost naše djece? Kojim ih vještinama trebamo učiti? Trebamo li birati jednu opciju ili ih trebamo učiti svemu pomalo? Kakvu budućnost svijeta mi želimo i imamo li ikakav utjecaj na tu budućnost? I gdje je čitanje kao vještina u toj slici svijeta, treba li nam i čemu nam služi? Kako se prema tome odnose knjižnice i čemu služe čitateljske grupe?

Jedan od ciljeva suvremenih knjižnica jest cjeloživotno obrazovanje koje podrazumijeva učenje i stalno usavršavanje novih tehnologija, ali knjižnice nisu pritom zaboravile na svoju misiju opismenjavanja i poticanja čitanja. Vremena su se promijenila s novim medijima, nove generacije knjižničara prilagodile su se novom opsegu posla koji danas podrazumijeva mnogobrojne aktivnosti koje teže privlačenju publike u knjižnice, ali još uvijek se drže istog onog smjera koji je zacrtan stoljećima prije.

Zašto se danas toliko trudimo privući djecu čitanju? Koliko je ono važno i što uopće podrazumijevamo pod tim pojmom? I kako čitateljske grupe doprinose razvijanju ove vještine kod djece?

Čitateljski klubovi njeguju estetsko čitanje

Razliku između estetskog i eferentnog čitanja napravila je 40-ih godina 20. stoljeća Louise Rosenblatt, podučavajući metodiku čitanja na američkim sveučilištima. Estetsko je čitanje čitanje u kojem je naglašena važnost osobnog angažmana, dijaloga s tekstom. Čitatelj riječima pridaje osobna značenja, nošen osjetilnim senzacijama i asocijacijama koje u njemu pobuđuje tekst. Kad tako čitamo, mi zapravo poosobljujemo tekst i povezujemo se s njima. Riječi ne držimo na udaljenosti od sebe, već ih "protiskujemo" kroz prizmu svoje osobnosti. Upravo zato svako je čitanje originalno i važno, jer odražava svakog pojedinca koji se knjizi posvećuje.

Za razliku od estetskog, eferentno je čitanje sakupljanje podataka, koje ne traži povezivanje s tekstom. Međutim, eferentno čitanje zahvatilo je, zbog brzine izmjene informacija, i čitanje složenijih tekstova. Odnosno, da budem preciznija, danas mnogi čitatelji samo površno dotiču tekstove koji s komunikacijskog stajališta teže za uspostavljanjem dubljeg odnosa s čitateljem. S jedne strane literatura teži udovoljiti ukusu publike i ne traži osobiti napor pri čitanju, dok s druge strane nastoji biti eklektična, zatvorena, originalna pa je samim time takva knjiga i manje čitana. U brzini vremena koje nam je potrebno za preživljavanje i konzumerizam, mi više ne nalazimo vremena za polagano uživanje u druženju, razmišljanju, promatranju, povezivanju. Ne stignemo promatrati prirodne pojave, ljude i druga bića u svim njihovim razvojnim fazama. Promatranje i zauzimanje stava prepuštamo medijima, industriji koja za nas obavlja taj posao, nekada tako važan ljudskom biću za stvaranje unutrašnjeg mira. Promatranjem se uči strpljenje i procesualnost svega živućega - sve što živi treba vrijeme da se rodi, naraste, sazri, razmnoži se i umre.

Estetsko čitanje važno je za razvoj imaginacije jer nije reducirano na pronalaženje činjenica, osnovne ideje i redoslijeda događaja. Ono uključuje sva tri spomenuta cilja, ali ih nadilazi unošenjem osobnog doživljaja.

Za estetsko čitanje potrebno je vrijeme i promjena brzine čitanja. Tekst koji zahtijeva veći misaoni napor ne možemo doživjeti kao informaciju. Informacija je podatak izdvojen iz cjeline. Služi tome da pratimo promjene u stvarnosti. Tako, na primjer, možemo saznati koliko je mataka Mersault ispalio u Arapina kojeg je sreo na plaži u Alžiru, ali u kakvoj su vezi broj metaka i njegovo tadašnje stanje duha i duše, možemo saznati jedino ako uspostavimo duboku vezu između detalja s početka romana "Stranac" i kasnijih događanja.

Vrijeme je imanentno ljudskom biću. Čovjek živi u vremenu i prostoru i njegov se život uzročno-posljedično razvija. Karakter se gradi tijekom života - njega oblikuju stavovi i postupci, misao i djelatnost. Karakter je nositelj humanističkih vrijednosti, kvalitete kojoj se teži. Nekada su snažne ličnosti koje su činile dobro svojoj okolini bile mjerilo vrijednosti. Kojim vrijednostima danas čovjek teži? Što danas znače riječi kao karakter, moral, ljepota, etika, logika, promatranje, istraživanje, znanje? Mogu li se ti pojmovi mjeriti prema nekadašnjim mjerilima ili za njih tek trebamo stvoriti nova mjerila? I kako čitati knjige da nas vode spoznaji o vrijednostima, a da pri tome ne upadnemo u zamku krajnosti, bijega od stvarnosti ili potpunog uranjanja u stvarnost, pri čemu opet gubimo sebe. Kako održati taj kontakt i kako nam pri tome mogu pomoći knjige?

Dobre riječi i dobra djela grade ljubav prema čitanju

Pružimo djeci priliku da nam pričaju o svojim doživljajima, da uđu u dijalog jedni s drugima, pozovimo ih u čitateljske grupe. Zapravo, oni su u tom dijalogu stalno, od prvoga trenutka svoga života. I prije dolaska na svijet. Riječima taj razgovor samo produbljuju, koristeći se jezikom kao sredstvom koje nam je, kao ljudima, najdostupnije, najstariji oblik kompleksne komunikacije.

Težina knjige u njezinom je sadržaju. U riječima. A riječi su stvarne i mi ih čuvamo svojim djelima. Naše srce čuva riječi od toga da se ne oštete, da ne izgube svoj sjaj. Osobito one važne riječi kao što su ljubav, sreća, prijateljstvo, dobrota, nježnost, pažnja, briga, veselje, druženje, blagost, toplina, intima, povezanost. Naše srce čuva ih kao zlatan ključ za kraljevstvo u koje mogu ući samo oni koji se s poštovanjem odnose prema prvim riječima u nama, oni koji nam se dive i otkrivaju tajnu našeg postojanja kao priču u kojoj prihvaćaju s jednakim divljenjem sve na što nailaze, s povjerenjem da će susret s nama uvijek donijeti nešto lijepo, čak i onda kad se tako ne čini na prvi pogled. Ako smo sačuvali dobre riječi u sebi, pazili na njih za života i čuvali ih od oštećenja, uspjeli smo sačuvati prvi oblik naših riječi, satkan od vremena samo za sebe, koje nema cijene.

Takvo vrijeme želimo našoj djeci, kad se susreću sa sobom i jedni s drugima. I želimo im to za cijeli život. Vratimo dostojanstvo riječima, pa ćemo uspjeti sačuvati i ljubav prema knjigama. Njima moramo vjerovati da bismo ih voljeli. Ali najprije moramo povjerovati ljudima u kojima se utjelovljuju dobre riječi. Moramo vjerovati da su one istinite i stvarne. I da netko stoji cijelim svojim bićem iza njih.

Priča je cjelina. U njoj je sve jednako važno. Izdvajanje ne postoji i dijete ga ne prihvaća. Važna je samo cjelina i biti dio nje, dok si u priči. Priča je veća od naših kratkotrajnih života. Ona je sveprisutna i magična sila koja opstaje čak i kad nas nema. To je najprije centrifugalna sila koja privlači naše sudbine u vrtlog i centipetalno nas iz njih izbacuje van, kad za to dođe vrijeme.

Razgovorom o pročitanim pričama/knjigama razvijamo osjećaj za bitno i nebitno, učimo jezik upoznajući se s njegovim bogatstvom, jačamo komunikacijske vještine, učimo se zalagati za sebe i svoje stavove, ali i slušati druge i uživati u njihovim različitostima. Čitateljski klubovi za djecu i mlade pravo su mjesto za sve one koji sebi žele priuštiti užitak slušanja i spontane igre koja nastaje iz priče. A to nas vraća na pitanje postavljeno na početku ovog teksta i na odgovor koji iz svega rečenoga slijedi - knjiga i čitanje ne umiru, samo žive drugačijim životom, primjerenim vremenu u kojem sve više želimo dijeliti, zasićeni usamljenošću i nedostatkom kvalitetne komunikacije. Čitateljski klubovi povezuju potrebu suvremenog djeteta i mladog čovjeka, kao i odrasle osobe, za druženjem i zajedništvom i potrebu za kontemplativnom tišinom u kojoj gradimo svoje stavove, dijelimo osjećaje i misli, u susretu s drugima.

Knjiga nije svijet, ali ona odražava svijet, unutrašnji i vanjski. Zato je i povezanost s riječima oduvijek bila dio magijskih rituala kojima je čovjek uspostavljao stvarni, duboki odnos sa svijetom predaka i dolazećih bića. Tumačenje riječi nekada je, u starim plemenskim kulturama, bilo privilegija izabranika. Čovjek nije mogao ulaziti u tajanstvo tog odnosa bez prethodne pripreme i dopuštenja. Ta je privilegija uvijek iznova potvrđivana i osvajana žrtvovanjima. Mi smo odbacili okrutnosti, ali i dalje ostaje potreba da se riječ tumači te da se odnos sa svijetom preispituje. Ako ne razgovaramo o onome što čitamo, vidimo i čujemo, mi zapravo zaboravljamo da trebamo održavati taj odnos jer on uvijek jednako vrijedi, u svim vremenima i za sve ljude, bez obzira na sudbinu našeg svijeta i svakog pojedinca, bez obzira na sve.