Za sve je kriv Boban Knežević. Ili Glasgow. Ili Tatjana Jambrišak. Pokušajamo, časni sude, razmrsiti ovaj slučaj:

Boban Knežević je, što se mene tiče, najbitniji urednik/nakladnik osamdesetih i ranih devedesetih godina, pokretač almanaha Monolit (bez H na kraju, to je poslijeratna hrvatska varijanta), edicije Znak Sagite, časopisa Alef i zbirki domaće proze Tamni vilajet. Iz skupine privatnih nakladnika koji su u Jugoslaviji niknuli kad je prijevod, ako dobro pamtim, priznat kao autorski rad te su prevoditelji smjeli krenuti u samostalnu izdavačku djelatnost dotad rezerviranu za loše pjesnike, Boban se izdvojio modernijim ukusom, uvodnicima koji su kidisali na zbiljske i one druge dušmane te nepokolebivom odlučnošću da unutar samonametnutih suludih pravila igra bez odstupanja, fer, i na vlastitu štetu. Pažljivi pratitelji moje nakladničke aktivnosti prepoznat će tikove koje sam od Bobana naslijedio: nekomercijalnu pedagošku komponentu koja ljudima nudi ono što im treba umjesto onoga što žele, lakune u numeraciji nastale zbog očiju većih od želudca, i potrebu da se stvori scena kako se čovjek ne bi osjećao sam.

(Nisam spomenuo: Boban je i pisac, ali percepciju Bobana kao pisca zasjenila je percepcija Bobana kao urednika, nakladnika i namćora. Što je pouka iz koje također nisam ništa naučio.)

Od svih nabrojenih Bobanovih pothvata, Tamni vilajet u meni je ostavio najdublji trag. Dok je Monolit, naime, bio nastojanje da se napravi bolji alamanah od Andromede, Znak Sagite napor da se osuvremeni koncept biblioteke Kentaur, a Alef da se razmrda učmalost konkurentskog Siriusa, Tamni vilajet bio je nešto posve novo (ili gotovo novo: jednokratni YU Sirius prethodi mu kao svezak isključivo domaće kratke proze). Zamišljen kao zbirka najboljih priča s godišnjeg natječaja (ili gotovo najboljih: prvoplasirane su, ako pamtim, išle za Monolit), Tamni vilajet ustobočio se kako bi dokazao da domaći ljudi mogu pisati dobru fantastiku o domaćim ljudima za domaće ljude. Dokazao je otprilike polovicu te teze, a onda je tog doma nestalo.

Sirius je umro negdje pred rat, a Tamni vilajet – u kojem sam autistički objavio svoje možda prve dvije dobre novele  – ostao je s one strane bojišnice i ja sam ponovno bio sam, pisac bez čitatelja. Bilo je to vrijeme prije interneta, razumijete, dok su pisci još mogli maštati kako čitatelji postoje ... ali, skrećem s teme. Iz želje da od SFere napravim klub pisaca, kakav sam zamišljao da beogradski klub "Lazar Komarčić" jest, niknula je SFerina literarna radionica, mjesto gdje su svi mogli čitati svoje priče i čuti kako im klinca ne valjaju.

(Dok ne zaboravim: iako je moja želja za klubom pisaca bila stvarna, moje je povijesno pamćenje jadno i sklono iskrivljavanju činjenica, tako da je posve moguće kako je zamisao radionice potekla od nekoga drugoga, recimo Tatjane Jambrišak. Ako i nije, od nje je potakao vodenjački model kritike koji je od svakog slušatelja tražio da o priči kaže nešto pozitivno prije nego autora raščereči. Zasluge tog modela za dugovječnost radionice ne smiju se podcijeniti!)

Radionice su se zahuktale – velika je potreba ljudi da usred rata nađu igru – a priče postajale sve bolje. Možda je Tanja bila ta koja je rekla da bi bilo šteta da od svega ne ostane neki trag, možda nije, ali zamisao o novoj SF knjizi domaćih priča o domaćim ljudima za domaće čitatelje usadila mi se u glavu i nije mi davala mira, pa sam za 1994. zacrtao knjigu nazvanu Zagreb 2004. kako bih potencijalne autore natjerao da fantaziraju u bliskim okvirima i isporuče priču za manje od deset godina. Autori su se odazvali, više-manje na vrijeme, no knjiško se nakladništvo pokazalo složenijim poslom od izrade fanzina pisaćim strojem, tako da se otisnut svezak pojavio tek 1995. Bio je sav pogrešan – presitnog sloga, krivo otisnute vinjete na naslovnici, s deset posto škarta uslijed javašluka tiskare i ostalih danaka neiskustvu – ali bio je divan i ukopao me u nakladničke igre na idućih dvadeset i nešto godina.

(Zanemarimo li da sam se nakladništvom novina i sveščića u kućnoj radinosti zapravo bavio od svoje osme.)

Ukopao me, kažem, svim propustima usprkos, jer je razvidno bilo dvoje: da knjigu, kakvu-takvu, umijemo napraviti i da iduću možemo i moramo napraviti bolje. Samo: kako? Danak neiskustvu, među ostalim, bilo je i totalno nepoznavanje hrvatske knjižarske distribucije koja je, tad kao i sad, bila podesna samo za jedno – neplaćanje nakladnika. Paketi knjiga tavorili su u Tanjinom stanu, prodajući se nasitno, a kolege nakladnici tješili nas mudrim "To se neće nikad isplatiti" (kad se, nakon godinu i pol, Zagreb otplatio, rekli su "Da, to je uobičajen rok.") Želio sam raditi na idućoj knjizi, nisam želio da izgubimo zalet, ali nisam imao novca na bacanje. Mislimo li raditi redovite godišnje knjige, bilo je jasno, trebao nam je novi poslovni model, model koji se knjiga rješava i novce donosi što je brže moguće. Kako je to vlažni san nakladništva još od početaka pismenosti, nije bilo izgledno da ću ga riješiti samo zato što ga očajnički želim riješiti. No, onda je SFera 1995. čoporativno otišla na svjetsku SF konvenciju, Worldcon, u Glasgow.

A na ulazu u Worldcon svima su nam u ruke tutnuli vrećicu s reklamnim materijalima, među kojima i zbirku priča škotskih autora imena Shipbuilding. U prvoj rečenici prve priče neki su svemirci uništili Zagreb, ali to nije bilo bitno. Bitno je bilo da su otisnuli i dijelili zbirku priča, što je značilo da to možemo i mi! "Što ako", rekao sam Tanji, iako možda nisam, ali zamislite da je ovo holivudska verzija toga momenta, da se kamera vrti oko dvoje umornih, zgužvanih i čupavih ljudi u predvorju konvencijske hale kojom huči pet tisuća gikova, dok oni gledaju mekokoričen svezak netom izvađen iz vrećice, "što ako podignemo cijenu ulaznice SFeraKona tako da pokrijemo tiskanje knjige, a podizanje cijene opravdamo tako što ćemo svakom posjetitelju pokloniti knjigu? I što ako tiskamo samo onoliko primjeraka koliko nam treba za te posjetitelje, autore, klupsku biblioteku i nešto malo za distribuciju? Ne rješava li nam to sve probleme?"

Rješavalo je. Otad pa nadalje – a ove godine izašla je dvadeset i treća knjiga takozvanog "sferakonskog niza", dok se skupljaju priče za dvadeset i četvrtu – po jedna je knjiga hrvatske spekulativne fikcije izlazila, uredno kao urica, svakoga proljeća za SFeraKon. Uredio sam prvih deset, s Tatjanom Jambrišak, koja je otad preuzela uređivanje (uz pomoć Darka Vrbana, Ivane Delač i povremenih gostiju), a niz je preživio sve kritike ("Zašto su korice crno-bijele?", "Zašto korice više nisu crno-bijele?", "Zašto samo domaći autori?", "Zašto su se neke knjige rasprodale?") i postao prestižno mjesto objavljivanja te rodonačelnik tradicije da svaka hrvatska SF konvencija koja drži do sebe mora proizvesti prigodni svezak.

Od svih ideja koje sam u životu ukrao – a ne znam im broj – tom se daleko najviše ponosim. Kad se osvrnem, i kad sam dobre volje, čini mi se da je iz želje da se ne igram sam nastalo nešto bitno.

Predahnimo uz pripovijetku:

LOV NA OGLUBA

Kad je prestrašen, oglub je opasan. Trči bezglavo, skrećući ulijevo, čineći pola milje široke krugove, s osam golemih stopala ravneći sve pred sobom. Njih dvoje to zna, nije im prvi put da jednoga love pa mu se drže s desne strane. Ona vratolomnom brzinom upravlja modulom preko podmuklih jama i izdajičkog kamenja, dok on, sa stopalima u stremenima, odlučno vitla kuku nad glavom čekajući pravi trenutak da je baci.

Kad su prvi put vidjeli oglube, goleme na travnatu obzorju, i čuli njihov rev, činili su im se romantični. No, bilo je to prije dvadeset godina, kad su tek sletjeli na ovaj planet. Sve se tad činilo romantično.

Kad mu se kuka zaplete u kovrče, oglub je opak. Ukopa se na mjestu, zabaci strašnu glavu i krzavim se rogovljem trudi osloboditi parazita. Njih dvoje to zna, pa ona gađa ogluba kuglama cvjetnoga praha koji ga goni na kihanje, dok se on vere čupavim leđima, mačetom prosijecajući dlake, tražeći ranjivo mjesto među naborima vrata.

Bili su prvi val kolonista, drugi nikad nije stigao. Nestalo je novca, pa su na cijelom golemom prerijskom planetu ostale četiri obitelji, razbacane jer se nisu baš trpile. Četiri obitelji, more trave, i oglubovi.

Kad je ranjen, oglub je smrtonosan. Njih dvoje to zna, možda ga baš zato love. Ona stoji u modulu i čeka, dok on siječe ranjivo mjesto divljačkim udarcima mačete. Za jednog ogluba trebaju mu tri udarca mačete ako ima sreće, četiri u prosjeku, pet ako baš ne ide, i mora ih zadati prije nego se oglub obali na leđa i zdrobi ga svojom masom.

Nisu trpili druge obitelji, a ubrzo se nisu trpili ni međusobno. Da ne bi učinili što gore, počeli su loviti oglube. Goleme, pitome, nejestive oglube čiji je jedini grijeh bio što neugodno vonjaju dok prolaze uz vjetar.

Prišla je i gledala kako se on ispliće iz kovrča, modar, ali nepolomljen. Pokazao joj je slomljenu mačetu. Frknula je. Nije znala je li joj drago ili krivo što je živ. On odavno nije znao što osjeća. Znali su jedino za lov na oglubove, nešto što su mogli činiti zajedno.

***

Toliko sam toga u životu želio napraviti – i još uvijek želim, iako manje žarko – da sam uvijek žurio. Već kod treće knjige sferakonskoga niza pomislio sam da mogu predati štafetu, a svega nekoliko godina kasnije pohrlio sam u iduću fazu onoga što sam vidio kao etabliranje domaće fantastike. Tako su, unutar Tanjine firme Mentor, nastala tri kola tvrdokoričene biblioteke SFera, s autorskim zbirkama najviđenijih autora poniklih u sferakonskom nizu – "Duh novog svijeta" Tatjane Jambrišak, optužen za feminizam; biserni "Purgeri lete u nebo" neobjašnjivo nevidljivog Igora Lepčina; moj "Teksas Kid (i još neka moja braća)"; "Slijepe ptice", prva zbirka filmova na papiru Aleksandra Žiljaka, "Najbolji na svijetu", nastupna salva iskričavog Zorana Krušvara; "Preko rijeke", politička fantastika Dalibora Perkovića; "Čuvari sreće", fantastički izlet prozaika Zorana Pongrašića; "Frulaš", pravovjerni žanrovski komadi Zorana Vlahovića; "Jednorog i Djevica", hladno precizne proze Milene Benini; nedostižne "Jeftine riječi" Gorana Konvičnog; zabavni "Zvjezdani riffovi" Krešimira Mišaka; te "Zeleno sunce, crna spora" kiberpank literatura Danila Brozovića – i, kao kruna kolekcije, "Ad astra, antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976.-2006." koju su uredili Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak.

Krenuli smo zatim, Tatjana Jambrišak i ja, ništa bez Tatjane Jambrišak koja se bavila svim realnim i praktičnim problemima poslovanja unutar hrvatske simulacije ekonomije, u druge knjige i druge časopise i onda, polako, u priznanje... gotovo sam napisao "priznanje poraza", ali Tanja to sigurno ne bi željela. Jer, načiniti stotinu knjiga i pedesetak brojeva raznih časopisa nije poraz, je li tako? Možda se nismo obogatili, ali preuzetno ću izjaviti da smo obogatili druge.

I nismo još završili. Hodam ja svijetom i govorim kako nam je "Eddy", monografija o Edvinu Biukoviću, zadnja knjiga, kako sam na svojim leđima prebacio trideset tona papira i kako mi je dosta svega, kako se knjige ne isplati izdavati i kako nema čitatelja i kako nema smisla, i onda sklopim oči i sanjam fanzine, sanjam časopise, sanjam knjige. Odem na fejsbuk i, iako me nitko ne tjera, tjeram ljude da pišu nešto dobro za iduću zbirku u nizu. I čekam.

Čekam iduću ideju koju valja ukrasti.