Uvodno i završno svjedočenje u knjizi Svetlane Aleksijevič Černobilska molitva (kronika budućnosti) nose isti naslov – Usamljeni ljudski glas. U moru glasova o Černobilu koje nas posljednjih mjeseci ponovno preplavljuje, uglavnom zahvaljujući HBO-voj TV uspješnici i sve većem procvatu turističkih posjeta černobilskom području, njena knjiga baš tako i zvuči. Kao da su se sva svjedočanstva koja je prikupila zajedno s njenim razmišljanjima slila u jedan usamljeni ljudski glas koji o Černobilu progovara na poseban način.

Svetlana Aleksijevič novinarka je i spisateljica te baš tako i piše, dokumentaristički, a opet stvarajući književnost kao umjetnost. Ovu knjigu otvara i zatvara spomenutim istoimenim ispovijedima dviju zaljubljenih žena. Jedna je bila supruga vatrogasca koji je iste večeri kada je u reaktoru elektrane došlo do eksplozije mislio da ide gasiti običan požar, a za samo par tjedana tijelo mu se doslovno raspadalo u bolnici, dok je druga bila supruga likvidatora do čije je nešto sporije, no i dalje mukotrpne smrti došlo nekoliko godina kasnije.

Bez senzacije i patetike

Između njih smjestilo se još jako puno glasova koji o černobilskom događaju progovaraju svaki na svoj način. Svetlana Aleksijevič razgovarala je s lokalnim stanovništvom koje se iselilo, kao i s onima koji su se odbili odseliti, pa čak i s onima koji su se iz različitih razloga tek nakon nesreće doselili, s djecom od kojih su mnoga bolesna, s ljudima koji su izgubili članove obitelji i s onima koji su izgubili ono u što su prije Černobila vjerovali, s manje ili više obrazovanim ljudima... obuhvatila je nevjerojatno bogat zbor sugovornika i kod svakoga pronašla nešto što vrijedi čuti. Bez senzacionalizma i bez patetike (jer kako glasi naslov jednog poglavlja, strašne stvari u životu događaju se tiho i prirodno), iskreno i samim time moćno zabilježila je nešto što nije bitno samo kao svjedočanstvo iz prve ruke o događajima iz 1986. godine i onome što je uslijedilo, već je zašla dalje i dublje od toga, približivši se najbliže moguće upravo onome za čime svi njeni sugovornici u knjizi bezuspješno tragaju, nekoj vrsti smisla i objašnjenja.

Autorica Černobil naziva katastrofom vremena jer je čovjek ušao u spor s prethodnim predodžbama o sebi i svijetu.

Sama autorica Černobil naziva katastrofom vremena jer je čovjek ušao u spor s prethodnim predodžbama o sebi i svijetu. Naime, ljudi su znali kako bi trebao izgledati rat, čak i ako ga osobno nisu doživjeli, no nitko nikad nije čuo za ništa nalik Černobilu, pa čak ni u knjigama i filmovima. Pokušavali su si dočarati ono što im se događalo uz pomoć poznatih, uglavnom ratnih metafora, no one nisu odgovarale onome što su vidjeli oko sebe i osjećali u sebi, ali nisu mogli izraziti. Ovaj je neprijatelj prožeo čitav njihov svijet i način života, a bio je nevidljiv. U Černobilu su ubrzo nakon eksplozije ponovno pjevale ptice, cvijeće je procvalo, jabuke se moglo ubrati i bilo je teško povjerovati u stvarnost i težinu prijetnje koju se, za razliku od njemačkih tenkova, nije moglo vidjeti ni osvijestiti. Prošlost je odjednom postala bespomoćnom, u njoj se više ni na što nije moglo osloniti.

Svetlana Aleksijevič kaže da piše o ljudima koji još uvijek koračaju po svježim tragovima događaja od kojeg još nije prošlo dovoljno vremena da bi spadao u povijest, no izgubila se i budućnost ili barem predodžba o njoj jer više nije lako vjerovati da će svijet biti prekrasan kako su to vjerovali, primjerice, Čehovljevi junaci.

Radioaktivni sendvič

U ekstremnim situacijama ljudi se zapravo uopće ne ponašaju onako kako to piše u knjigama – čude se tome neki autoričini sugovornici. Književne reference prožimaju mnoga njihova svjedočanstva. Jedna nastavnica književnosti svoju pomisao da je možda čitava kultura njenog naroda tek škrinja sa starim rukopisima naziva bogohulnom. Drugi sugovornik ističe da dio problema mentaliteta sovjetskog čovjeka proizlazi upravo iz toga što u dvadesetom, a sada već i u dvadeset i prvom stoljeću i dalje pokušava živjeti onako kako ga je naučila književnost devetnaestog stoljeća.

Kao primjer toga navodi vlastito iskustvo sjedanja za stol sa stanovnicima černobilskog područja da pojede sendvič koji su mu ponudili, iako je znao da je zagađen. Taj sendvič treba jesti srcem, a ne razumom, kaže on i navodi da je čak bio ponosan na sebe u toj situaciji. Naime, i dok progovaraju o svojoj ljutnji zbog onoga što im se dogodilo, najrazličitiji profili autoričinih sugovornika okupljaju se pod nazivom sovjetskog čovjeka iz čijeg je gledišta razmišljati o sebi egoizam. Bilo da za to krive spomenutu književnost, komunizam, druge oblike vlasti, tradiciju ili sve od navedenog i još ponešto, sami sebe opisuju kao fataliste, a patnju kao svoj način života. Bez nje zapravo ne bi ni znali živjeti. Njihovi su roditelji preživjeli rat, preživjela ga je svaka generacija njihovog naroda, kažu, pa moralo se i njima dogoditi nešto.

Drugi sugovornik ističe da dio problema mentaliteta sovjetskog čovjeka proizlazi upravo iz toga što u dvadesetom, a sada već i u dvadeset i prvom stoljeću i dalje pokušava živjeti onako kako ga je naučila književnost devetnaestog stoljeća.

Jedan od likvidatora kaže da se osjećao kao statist, čovjek bez teksta, a sudjelovanjem u saniranju posljedica eksplozije pronašao je ulogu. Tim je ljudima trebalo mjesto za iskazati hrabrost i junaštvo. Mnogi od njih kasnije su počeli preispitivati te duboko usađene stavove, no većinom su se složili da bi sve ponovili, od čišćenja grafita s krova reaktora bez adekvatne zaštite pa sve do zagađenog sendviča pojedenog iz pristojnosti koja naizgled graniči s ludilom. Likvidator teško narušenog zdravlja na koncu kaže da osjećaj koji ga je obuzeo na krovu reaktora nije doživio ni u ljubavi.

Dok seljaci koji i dalje siju i oru na svojim kontaminiranim poljima pokazuju očekivanu neukost kada je riječ o fizici, znanstvenici pokazuju daleko neobičniju nevoljkost da išta znaju. Jedan od njih objašnjava to time da bez vjere nisi sudionik nego supočinitelj. Držeći se čvrsto vjere – u državu, u dotadašnji način života, u nešto sigurno za što se možeš uhvatiti – nisi sam, sudjeluješ i nemaš osjećaj da su tvoje greške samo tvoje već su one kolektivne, dio su svijeta u koji si duboko uronjen. Fizika zaista postoji i svijet se temelji na njoj, a ne na idejama Marxa, no suludo je bilo to uopće pokušati objasniti, progovara jedan od njih. Kroz čitavu povijest čovjek je na tom području nosio pušku ili križ i drugi čovjek još ne postoji. Njegovo opravdanje glasi da naprosto nije postojao čovjek kojem se stvarnost onoga što se dogodilo zaista moglo objasniti niti onaj koji bi to objašnjenje htio čuti.

Životinje kao žrtve

Krivnja se u ovoj knjizi ipak raspršuje negdje daleko od njenih stranica i daleko od Černobila. Nastavnik tehničkog odgoja kaže da su i znanstvenici žrtve Černobila i da znanje samo po sebi ne može biti zločinačko. Isto vrijedi i za političare. S jedne strane, žena poginulog likvidatora govori o članovima uprave i generalima koji su jeli voće i pili alkohol (najpoželjnije namirnice na području s jakom radijacijom) te je svatko dobio na korištenje svoj dozimetar dok je čitava brigada likvidatora jela konzerve te nije dobila nijedan dozimetar. S druge strane, unučica bivšeg prvog sekretara jednog okružnog komiteta partije dobila je leukemiju iako se mogla preseliti, no on je htio voditi narod vlastitim primjerom te svojoj obitelji nije dozvolio da ode. Teško je u toj situaciji ljude, postupke, pa čak i sustave svesti na crno i bijelo i autorica to ni ne čini. Ipak, svojim je pisanjem bez zadrške zaradila dugogodišnji egzil iz Bjelorusije, ali i brojne nagrade, uključujući Nobelovu nagradu za književnost koja joj je dodijeljena 2015. godine.

Jedan od vojnika kaže da će ga od svih černobilskih događaja do kraja života ipak najviše progoniti slučaj crne pudlice za koju se na kraju dana nije pronašao metak jer su svi ostali bez municije pa su ju morali živu zabetonirati s ostalim, ubijenim životinjama.

Velika je pozornost u knjizi pridana životinjama. Starci koji su ostali u Černobilu povezali su se s napuštenim psima i mačkama, ali i s ježevima, lisicama, pticama, pa čak i kukcima. Osjetili su na intuitivnoj razini da su svi oni u istoj situaciji, da dijele sudbinu, što je brojnim znanstvenicima koji se bave ekologijom tek kasnije doprlo do uma – spoznaja o tome da životinjama nemaju kako prenijeti obavijest o tome što se dogodilo, upozoriti ih da se i one spase. S druge strane, iskustva ljudi koji su se zatekli u blizini eksplozije daju naslutiti da su neke životinje znale i prije ljudi da se događa nešto neobično. Ribiči tako danima nisu mogli pronaći nijednu kišnu glistu za udicu, a jedan fizičar koji je mjesecima hranio skupinu sjenica kaže da mu netom prije nego što je saznao za černobilsku nesreću po prvi put nijedna nije doletjela na prozor.

Posebno su ipak potresna sjećanja na evakuaciju brojnih gradića i sela u blizini nuklearne elektrane jer stanovnici su morali ostaviti kućne ljubimce za sobom, a neki su vojnici i likvidatori potom dobili neugodan zadatak da te životinje ubiju, otežan pronalaskom dječjih poruka u kojima ih, primjerice, mole da poštede život njihovog psa jer je jako dobar. Jedan od vojnika kaže da će ga od svih černobilskih događaja do kraja života ipak najviše progoniti slučaj crne pudlice za koju se na kraju dana nije pronašao metak jer su svi ostali bez municije pa su ju morali živu zabetonirati s ostalim, ubijenim životinjama dok im je ona do samog kraja bezuspješno prilazila i pokušavala se izvući.

Puno je takvih, na različite načine upečatljivih, slika u Černobilskoj molitvi. Shakespeare bi ustuknuo pred riječima medicinske sestre koja mladoj ženi govori da ne smije dodirivati svojeg supruga na bolesničkom krevetu jer on više nije osoba koju voli nego kontaminirani objekt, kaže Svetlana Aleksijevič. Jedan od likvidatora, pak, kaže da nije nikakav heroj jer je svoju dužnost obavljao baš kada ga je ostavila žena i on je od svega što se tada događalo najviše razmišljao o tome. Kao što je njegov otac tek desecima godina nakon rata uz pomoć knjiga i filmova spoznao u kakvom je ratu sudjelovao, jer dotad je pamtio samo apstraktnu paljbu, nešto slično dogodilo se i njemu; u sjeni razvoda Černobil je bio tek nešto što je tada gotovo nesvjesno i usput proživljavao, a spoznao tek mnogo kasnije, iz druge ruke. Uspoređuje to s pripovijetkom Leonida Andrejeva o stanovniku Jeruzalema koji je vidio kako Krist pada noseći križ, no nije pritrčao da mu pomogne jer ga je baš tada bolio zub. Čovjek nikada nije spreman na veliki događaj. Nikada mu nije dorastao. – njegov je zaključak.

Svime ovime još nije zagrebana ni površina ove slojevite knjige prepune detalja. Tu su i Černobilci koji pričaju viceve o Černobilu ili oni koji ozbiljno tvrde da ih je Černobil barem donekle oblikovao kao narod jer prije njega su ljudi Bjelorusiju doživljavali tek kao cestu iz Rusije u Europu ili obrnuto, a sada su zapravo konačno postali ljudi za sebe koji su odijeljeni od svih tih pojmova, no čijoj se djeci rugaju da svijetle u mraku. Nazivaju sebe i crnim kutijama, kažu da bilježe informacije za budućnost i da im turisti iz svih strana svijeta dolaze ne samo zato što se boje budućnosti već i zato što se u susretu s njima sami osjećaju više živima. Nižu se tužne, smiješne ili crnohumorne anegdote, poput one o dječačiću koji je dobio tumor na mozgu nakon što je dvije godine uporno nosio kapu oca vojnika koji je sudjelovao u saniranju posljedica eksplozije, kao i o bakici koja je dobro zarađivala prodajući svoje černobilske jabuke onima koji su ih odlučili nekome pokloniti, primjerice, punici.

Različiti glasovi

Svetlana Aleksijevič uhvatila je ono što sama opisuje kao neuhvatljivo u svakodnevici, u sitnicama. U ljudima koji govore o onome što su proživjeli jer im je poslije lakše i manje su usamljeni. U ispovijedima černobilskih staraca naziru se i ostaci drevnih priča i bajki, a neki autoričini sugovornici tvrde da se čitava priča o Černobilu s vremenom lako mogla svesti na jednu takvu bajku, pogotovo s obzirom na to koliko je informacija zataškano, snimki spaljeno i svjedočanstava nepovratno izgubljeno. Možda i zbog toga, autorica je kod mnogih sugovornika primijetila gotovo očajnu žurbu da joj prenesu sve čega se sjećaju. Čini mi se da su se obratili pravoj osobi za to.

Černobilskoj simfoniji nije potrebno dodavati namještene note.

Djelo nam poručuje i da je svakodnevnom životu potrebno dodati nešto da ga se shvati. Jedan autoričin sugovornik otkrio je tako da je upravo zbog Černobila postao fotograf, nakon što su ga riječi izdale, ali za razliku od nekih svojih kolega, nikada nije namještao kadrove. Navodi pritom primjer fotografa koji je postavio violinu ispred napuštene kuće pa tu kompoziciju nazvao Černobilska simfonija. A čemu? Pocrnjelo rublje godinama visi na balkonu, ostarjele lutke već su pocrnjele, u praznim kućama žive još samo fotografije bivših stanara... Černobilskoj simfoniji nije potrebno dodavati namještene note. Svetlana Aleksijevič možda je ipak dala odgovor i na to. Realnost izmiče, ne stane u čovjeka... Realnost ne možemo dostići...

U nemogućnosti dostizanja realnosti ljudi ju valjda djelomično i sami stvaraju, bili toga svjesni ili ne. Zato o istom događaju toliki glasovi u ovoj knjizi progovaraju na različite načine, ali svima vjerujemo. Čak i u filozofiji riječ tek približno odgovara misli koju su osjetili. Samo u molitvi, u molitvenoj misli, riječ u potpunosti odgovara onomu što je u duši. – ovo su riječi jednog černobilskog ''pokajnika''. I baš zato Černobilska molitva, književna molitva kojom je autorica sebi i drugima dala priliku da pokušaju izraziti baš ono što im je u duši.

Iz svih svojih sugovornika, iz njihovih toliko različitih i često kontradiktornih izjava Svetlana Aleksijevič isijavala je zrnce po zrnce istine koja nikada neće moći biti u cijelosti objelodanjena jer kao takva i ne postoji, no u ovom se djelu otkrila u obrascima koje kao čitatelji možemo prepoznati i kada govore o nečemu što dotada nitko nije proživio baš u tom istovjetnom obliku. Nije čudno što su se ljudi u knjizi toliko oslonili na književnost u pokušaju da prenesu svoje misli, čak i ako su se pritom na nju naljutili. Kao već toliko puta u toj povijesti na koju se teško osloniti, i ovoga je puta upravo književnost došla najbliže tome da izrekne i ono neizrecivo.