Što idem stariji to mi se više čini da lokalna ljubavna veza između umjetničkih krugova i ljevice ne proizlazi iz neke bitno drugačije, bitno dublje sklonosti prema političkim, društvenim ili identitetskim idejama lijevog spektra već iz duboko ukorijenjene svijesti o tome da tržišta (onog američkog, po čijim bi pravilima mnogi voljeli igrati) na ovim prostorima, s ovakvim brojevima, nikada neće biti. Zamislimo načas da su svi nužni elementi jednog urednog sustava dostupni. Distribucija funkcionira, fakture se naplaćuju u roku, marketing obavlja svoj posao, nema zavlačenja i dugogodišnjih dugovanja (a ako ih i bude, korekcijsku ulogu obavlja učinkoviti i brzi pravni sustav) itd.

Zamislimo načas da su svi nužni elementi jednog urednog sustava dostupni. Distribucija funkcionira, fakture se naplaćuju u roku, marketing obavlja svoj posao, nema zavlačenja i dugogodišnjih dugovanja.

Zamislimo tada, da postoji pisac (stripaš, muzičar ili bilo tko drugi, sasvim je svejedno) – ili nekoliko njih – dovoljno popularan da 0.47 posto populacije kupi svako njegovo djelo. Svake godine, a recimo da za proizvodnju svoga djela baš toliko vremena treba našem zamišljenom autoru, 20 000 ljudi kupi nečiju knjigu, strip ili ploču. Uzmemo li prosječnu cijenu knjige od 100 kuna (iako se cijena u pravilu formira u skladu s nakladom, eventualne manje cijene pojedinačnog primjerka kao rezultat naklade od 20 000 komada zapravo su super za kupce, ali i nisu tako super za autore) autoru udijelimo ugovornih desetak posto prodajne cijene, izračunat ćemo da naš autor svake godine, bez poreza, prireza i ostalih davanja, uprihodi 200 000 kuna. Na mjesečnoj razini to iznosi oko 16 tisuća kuna. Lijepa je to plaća, saborska, a hipotetski put do nje nije nimalo lak. Ostave li se pak postotci na miru, a umjesto Hrvatske ubacimo neku drugu državu, recimo Ameriku, dolazimo do sljedećih brojeva.

Uz isti trud i zalaganje, s istom mašinerijom u pozadini, naš autor u Americi na godišnjoj razini prodaje 1 499 300 knjiga i uprihoduje isto toliko dolara (prosječna cijena paperbacka neka je 10 dolara) što na mjesečnoj razini donosi plaću od 124 941 dolara ili 819 tisuća i nešto sitno kuna. Ovo je, složit ćete se, plaća ljepša i od one saborske, čak i kad u ovu potonju uključimo uobičajene neprijavljene prihode spremljene u bunkerima poput onog Vidoševićeva.

Inače, 0.47% populacije nije ništa drugo doli ogromno pretjerivanje. Informacija po internetu je mnogo i uglavnom su neprecizne (jer nitko od "ovlaštenih" ne voli govoriti o brojkama, ako ne mora), no trenutno stanje stvari govori da je za status bestsellera u Americi potrebno prodati oko 1000 knjiga dnevno. Ako bi naš hipotetski autor uspio održati taj ritam kroz cijelu godinu, došao bi do 365 000 prodanih primjeraka. Uz optimalne uvjete prosječni američki bestseller, a riječ je o državi koja većinu svoje umjetnosti tretira kao showbiz pa se prema njoj tako i odnosi, dopire do 0.11% stanovnika. Vratimo li se na Hrvatsku i uvrstimo 0.11% u naše uvjete, dobit ćemo brojku od 4950 ljudi.

Hrvatski bestselling autor (prema američkim standardima) od prodaje svojih djela na godišnjoj razini zaradi, dakle, 49 500 kuna ili 4125 kuna mjesečno. Američki autor zaradi pak nekih 199229 kuna mjesečno. Čisto zbog perspektive, ubacimo i to da je prosječni dohodak američkog kućanstva nekih 27 000 kuna mjesečno, a hrvatskog 6653 kune.

Eh, u svemu ovome igrali smo se s "francuskim modelom" (jedna knjiga/album godišnje) i s jednim autorom. Ostavimo li "francuski model" na miru i - s obzirom da ćemo u ovom tekstu prije ili kasnije pričati o stripu – ubacimo još jednog autora, uz pretpostavku da se zarada dijeli po pola, onda su lokalne brojke još poraznije. Uz sve prije navedeno, scenarist i crtač u lokalnim bi okvirima zaradili 2062 kune mjesečno.

Kako to izgleda ako odbacimo "francuski model" i prebacimo se na američki tj. na jednu strip-svesku mjesečno? Sedamnaesti broj Amazing Spider Mana se u travnju prošle godine prodao u nešto manje od 100 000 primjeraka (0.03% populacije). Pretpostavit ćemo, zbog jednostavnosti, da prodaja ne opada (ali ni ne raste) što znači da se na godišnjoj razini proda 1 200 000 primjeraka. Po cijeni od 3.99$ po komadu, američki autor/i, uz pretpostavku prethodno navedenih omjera i modela naplate, na godišnjoj razini zarade 3 136 140 kuna. Mjesečno, dakle, 261 345 kuna (nekih 27% više od bestselling autora klasičnih knjiga). No, računamo li s tim da na prosječnoj američkoj strip-svesci radi četvoro ljudi (tušer, kolorist, crtač, scenarist) te da svakome od njih pripada 25% od gornjeg iznosa (iako realna raspodjela nije takva) dolazimo do mjesečnog iznosa od 65 336 kuna za svakog autora (241% više od prosječnog američkog dohotka).

U Hrvatskoj brojke govore malo drugačiju priču. Postotak populacije od 0.03 iznosi 1350 ljudi tj. 1350 prodanih svezaka stripa. Uz pretpostavljenu cijenu od 20 kuna po komadu, dolazimo do mjesečne zarade od 2700 kuna. Na četvero ljudi – 675 kuna mjesečno tj. 10% prosječnog dohotka. Uz zaključak kako je u našim uvjetima vodoinstalaterija daleko isplativija, toliko o tržištu.

Gornja računica je dosadno duga i, naravno, karikiranate ili prešućuje, ili namjerno zanemaruje, ili iz neznanja zaboravlja dodatne faktore, no ne vjerujem ni da "prava računica" daje bitno bolju sliku. Naposljetku, riječ je samo o ovome - ustanovivši da u lokalnim okvirima za domaće autore smislenog tržišta nema i jako je malo vjerojatno da će ga ikada biti (ne treba zaboraviti ni to da smo daleko od nužnih uvjeta samoga koncepta; neovisno o brojkama, pretpostavke urednog sustava – distribucija, naplata, pravna zaštita – još uvijek su u domeni fantastike), dolazimo do razloga zbog kojeg koncept "komercijalne umjetnosti", sa svim pripadajućim mehanizmima (agenti, producenti, merchandising, intermedijalnost), nije na cijeni. Utoliko je razumljivo i svojevrsno inzistiranje na umjetničkom solipsizmu.

Ako je umjetnička djelatnost, čak i u vrlo povoljnim uvjetima, iz financijskog aspekta besmislena, tada nema niti jednog razloga zbog kojeg bi se odustalo od "vječite drame hrvatskoga bića". Ako je slučajni umjetnik u startu osuđen na relativnu nevidljivost i financijsku zavisnost, tada može bez grižnje savjesti umjetnicirati o onome što ga muči ili veseli, a bez da se gnjavi s reklamno-distribucijsko-prodajnom metarazinom ili nekim posve banalnim pitanjem poput onoga želi li itko napisano i pročitati; tj. može sve dok postoji zaštitna mreža socijalne države kojoj je u načelu u umjetničkoj problematici sve ravno i koja, sistemom neobično nalik lutrijskom, jednom godišnje omogućava perpetuaciju cijele priče iz koje u konačnici malo tko izađe pametniji.

Postoji, naravno, i drugi način gledanja na stvari, barem po pitanju pristanka na "vječitu dramu hrvatskoga bića". Ako već postoji sloboda izbora, zašto bi onda iz goleme, bogate i razgranate tradicije i raznovrsnog iskustva svijeta bilo nužno izabrati "egzistencijalnu dramu" kao modus pripovijedanja i način bivanja? Zašto se ne igrati, bez primisli, pa vidjeti što će igra dati?

Pokojni Ivica Marušić bio je gorljivi zagovornik takvog pristupa. Tako se barem da iščitati iz Macanovog predgovora za Cat & Ninju koji završava citiranim Marušićevim riječima: "Bit ću optimist, drugo se ne isplati". Deklarirani optimisti su, znamo, zajebana sorta. Ne samo zato što u njihovoj glavi u pravilu nema mjesta hladnom, deprimirajućem i distanciranom igranju brojkama, već i zbog toga što poput virusa (dobro, bakterije – jer po definiciji nema korisnih virusa) šire zarazu naokolo, repliciraju se i ostavljaju tragove svog DNK u tijelima i glavama domaćina. Promotrimo li svijet oko sebe, složit ćemo se da u glavama mogu ostati i gori tragovi od ideje o popularnom domaćem stripu.

Susret optimista i svijeta u ovom je slučaju rezultirao Stripgenom, projektom koji je, stvorivši platformu za produkciju domaćeg stripa, svjesno ignorirao Hrvatsku i sva njoj svojstvena apatična zdvajanja. Zadatak je bio šezdesetosmaški; bio je posve realan i tražio je nemoguće – popularni hrvatski strip. Kako se sva jaja u pravilu ne drže u jednoj košari, Stripgen je autorima za igru ponudio tri žanrovska obrasca - feudalnu fantastiku (Ukleti vitez), western (Jack Seaborn) i akcijsku avanturu s lezbijskim podtekstom (Cat & Ninja). Feudalnu fantastiku kao danak suvremenosti i rastućoj popularnosti fantasyja, western kao danak tradiciji i temeljima hrvatskog stripa paradoksalno nasađenima na američki, a opet nekako univerzalni mit te akcijsku avanturu s ninđama i egzotičnim lokacijama kao danak formativnom razdoblju glavnih inicijatora projekta. Neovisno o vrsti obrazaca od kojih je bio sačinjen, a takva se vrsta izbora iz ovog ili onog razloga uvijek može osporavati, Stripgen je prije svega nudio slobodu. Onu vrstu strukturirane slobode u kojoj su autor(i) imali odriješene ruke sve dok bi pristajali na postulate zadanoga žanra.

No, Cat & Ninja u sebi je utjelovio, možda i više od ostalih Stripgenovih junaka, osnovnu ideju Marušićeva projekta - raditi stripove "za raju", profesionalne i zanatski plauzibilne stripove na kojima će odrastati neka nova generacija hrvatskih stripaša.

Cat & Ninja, na primjer, zabavan je strip. Ne posebno pametan, ne posebno glup, ne posebno hrabar ili inovativan bilo na vizualnom, bilo na tekstualnom polju. Cat & Ninja možda i nije stilski ujednačen, možda su završne note zbrzane, možda se suvremeni pristup pripovijedanju i preduboko uvukao u nešto što je trebala biti simulacija proizvoda nekog drugog vremena i možda sto drugih stvari kojima bi se, ovisno o vrsti kritičara/čitatelja, moglo zamjeriti. No, Cat & Ninja u sebi je utjelovio, možda i više od ostalih Stripgenovih junaka, osnovnu ideju Marušićeva projekta - raditi stripove "za raju", profesionalne i zanatski plauzibilne stripove na kojima će odrastati neka nova generacija hrvatskih stripaša. Prigrlivši pulp bez ograda, autori su stvorili svijet u kojem se veselje kreacije posvemašnjih "budalaština", istom onom logikom zaraze, prelijevalo i na čitatelje. I baš je ta pozitivna i vesela strana slobode - neopterećenost "porukom", "umjetnošću", "značenjem", "angažmanom" ili bilo kojom vrstom teške artiljerije – bila prepoznatljivo obilježje Stripgena, obilježje koje se, u post-genovskom dobu, tek sporadično pojavljivalo.

Projekt Stripgen nakratko je zajahao val entuzijazma, proizveo niz tabli varirajuće kvalitete i nekako se, skupa s Marušićem, ugasio napisavši tako još jedno poglavlje u povijesti hrvatskog stripa, punoj sjajnih početaka, a zloglasnoj po nedostatku zadovoljavajućih završetaka. Tko zna, možda se u nekoj od mogućih budućnosti ta priča i nastavi. Autori postoje, tržište tinja i jedino što nam fali jesu optimisti. A oni dolaze svojim tempom i nemoguće ih je požuriti.